Ukoliko nije obrisao ono što je nedavno napisao – jer profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci i honorarni savjetnik mladog gradonačelnika Banje Luke Đorđe Vuković često poslije vremenske prognoze briše ono što je prije nje napisao – stvari su više nego jasne: problem nije u tome što nema vode, nego u tome što nema ljudskosti. Ako, kako rekoh, nije obrisao ono što je napisao – a ono što je napisao savršeno je za brisanje – problem nije u posječenim vrbama, no je problem što se oči zatvaraju pred posječenim prijateljima.
Divno je to Vukovićevo naukovanje koje svaki konkretan problem poništava jednim apstraktnim. Nije problem što ljudi u pô ljeta dvadeset dana nemaju vode, ali je problem u tome što se neko drznuo da njemu odgovori, uzvrati i saspe. A ko saspe njemu, redovnom komarcu na Draškovoj barci, taj je ništa drugo nego slijepi putnik na jednom daleko većem brodu na kojem ničega ljudskog nema. Na Vukovićevoj katedri lekcija je jasna: svakom problemu aktuelne gradske administracije treba pridružiti jedan problem iz skupa apstraktnih ideja, pa će svima biti jasno kako su oni prvi zapravo banalni i nikakvi.
Slavni Firentinac kaže kako je prva namjera onoga koji djeluje da otkrije svoju vlastitu sliku. Taman je tako, jer dični profesor i još dičniji savjetnik naprosto više ništa ne umije da napiše ili da kaže, a da sebe ne uzme kao mjeru svih stvari. Onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu, naravno. On ne umije – mada je istina vjerovatno daleko prostija: on ne zna – da zaliže rane i da oprosti onima koji nisu imenom i prezimenom, pritom još i velikim slovima, stali na njegovu stranu u sukobu sa Nebojšom Vukanovićem.
„Snimate gomilanje betona“, piše naša moralna usedjelica, „ali ne i gomilanje uvreda, laži, kleveta, psovki!“ Gomilanje betona je – Vuković je to nekada zasigurno znao, ali je jednim parafom odlučio da naučeno zaboravi – javni interes, a njegovo nadgornjavanje sa onima koji su mu nagazili nadmeno kurje oko niti je ikada bilo, niti će ikada biti. Javni prostor je gladijatorska arena, Vuković i to zna, a u areni ima i hrabrih gladijatora i licemjernih krvnikâ. Ne boli, dakle, njega snimanje betona, no ga boli što svi koji dišu nisu ustali u njegovu zaštitu tokom sparinga sa Vukanovićem.
Pakao, kaže Virdžinija Vulf, nema nemani kao što je prezrena žena. Valja ovu maksimu proširiti: Pakao nema nemani kao što su prezrena žena i povrijeđena profesorska sujeta. Oni kojima se Vuković obraća – a obraća se isključivo onima koji nisu do devetog koljena prokleli sve njegove protivnike – urnisali su sve: poznanstva i prijateljstva, istoriju i budućnost, povjerenje i solidarnost, javnu riječ, dubinu i nježnost, a onda se pita – i to se pita on koji bi trebalo zadnji to da se pita – šta su takvi dobili svojim priklanjanjem gomili? Ko se priklonio gomili? Ko je, na koncu, honorarni savjetnik gomile?
Kako rezonuje Đorđije Vuković ovdašnji? Nije problem u tome što nema vrbâ, nego je problem što nema ljudi. Nije problem što ima betona, nego je problem što nema ljuckosti. Nije problem što je grad raskopan, nego je problem što je uništeno poštenje. Taman je tako: da ima ljuckosti – ne bi bilo betona; da ima poštenja – ne bi bilo panjeva; da ima ljudi – ne bi bilo katakombi po gradu. Neka profesor to kaže onima koje savjetuje, možda se nešto i primi. Teško da hoće, do sada nije ništa, ali nada i kampanja umiru zadnji.
Lijepo je to Vuković smislio: braniće Draškove krmačluke manjkom univerzalnih kategorija. Ali: lako je utvrditi kakve su, kolike i zbog čega su gužve u saobraćaju, malo je teže reći ima li ili nema ljudi. I ko je uopšte mjera za to ljudstvo koje Vuković odriče ovdašnjem svijetu? On sam? Lako je utvrditi da li je mladi gradonačelnik dodijelio tender za već izrađeni spomenik, malo je teže utvrditi ima li tog antropološkog poštenja nad čijim deficitom Vuković tako usrdno nariče. Bolje da pričamo o onome što se ne može uhvatiti rukama nego o onome što nam svima kopa oči svakog božijeg dana.
A zašto Vuković svakim kontemplativnim manjkom ne poništi bar jednu grešku Dodikove vlasti? Zašto manjkom poštenja ne opravdava Serdarova? Viaduct? Radišića? Zašto je samo Stanivuković dovoljno dobar da se njegove brljotine pravdaju većim prazninama? Zar samo zato što je vječni student podržao redovnog profesora? Zar samo zato što mu je dao priliku da ga honorarno savjetuje? Ako se već zaklanja za tu kategoriju kosmičkog poštenja, bi li ga jednako dobro savjetovao i džaba?
Zbog čega Vuković sve ovo radi? Želi sabrana djela o trošku Grada? Nada se neplaćenom odsustvu? Hoće da otvori firmu koja bi poslovala sa javnim preduzećima? Ima komad zemlje u centru grada koji bi rado prodao alavim investitorima za dobre pare i nekoliko stanova, ali još nije riješio imovinsko-pravne odnose nad tom parcelom? Ili bi naprosto htio da u konačnici ponovo bude ono što je bio prije nego što je iznajmio pamet trošnoj politici?
Vuković se sada zasigurno ždere, jer ne zna ko mi je poslao njegove Facebook besjede. I ne treba da zna, baš kao što ne bi trebalo da se zbog toga ždere. Nikada mi, uostalom, neće biti jasno kako i zašto redovni profesor kontroliše ko čita, lajkuje i dijeli njegove „postove“; nikada mi neće biti jasno kako pisac, pjesnik i naučni radnik na osnovu svog Facebook života odlučuje ko je dovoljno dobar, a ko rđav, ko je čestita planina, a ko fukara; nikada mi neće biti jasno kako je neko ko je „uzidan“ u samoga sebe obolio zbog sukoba sa jednim poslanikom i još pride o tome telali dok mu je glasa. Ako ovako rezonuju redovni profesori, kuku nam i lelek sa docentima.
Nema tome nekoliko dana kako se ovaj visoki gospodin ponovo džilitnuo banalnom pridikom. Pošao on, k'o biva, da zapali svijeću „za pokoj duše Vrbasu, prirodi, vegetaciji, flori i fauni, uništenom i betoniranom identitetu grada nad kojim nariču dušebrižni BanjaluĆani po društvenim mrežama“. Ali, svijeća se utulila čim je Džordže Vukovič – jer su đ i ć suviše mekani za ovog goropadnog pravednika – kročio na Draškovu rivu kojom su špartale „čitave porodice“ (kakve su to nečitave familije?), staze pune dječurlije, a niz Vrbas cure dajaci…
Banalnost leži u temelju svake plitkoumnosti. Prvo: ima li to šetalište građevinsku dozvolu? Pitanje je jednostavno: ima li dozvolu ili je nema? Ako ima, na sunce s njom. Ako nema, jasno je da profesor radi isto što i njegov gradonačelnik: estetiku stavlja iznad zakona. Ništa čudno, jer je posječene vrbe već zamijenio posječenim ljudima. Dobro je dok je lijepo. Još je bolje ako je Draškovo. Ako Vuković „rivu“ brani istim argumentima kao i Stanivukovićeva botovska armija, onda je jasno da je sa plate redovnog profesora pao na honorar stranačkog bota.
Drugo: oni koji kritikuju Vukovićevo mladunče ne bi trebali da silaze u grad? ne bi trebali da ulaze u kružne tokove koje je Stanivuković „podigao“? ne bi trebali da prođu ulicama koje su presvučene za Draškovog vakta? Ako Vuković poslije ovog misaonog eksperimenta ne postane akademik, nikada i neće. Smiju li oni koji glasaju za SDS da odu do Doboja 9. januarom? Ili da se liječe na UKC-u? Ili će ih voditi svijetla Vukovićeva misao na osnovu koje im ne pripada ništa što nije u skladu sa njihovom izbornom voljom? Neka profesor svijeću koju je ponio ponovo ukreše i neka je pobode više svoje savjetničke glave. Prilično sam siguran da će mu Stanivuković dati upotrebnu dozvolu.
Goran Dakić
