Kako su društvene mreže promijenile novinarstvo u Bosni i Hercegovini i zašto profesionalni mediji sve teže dolaze do građana
PIŠE: Đorđe Vujatović, gerila.info
Kada je početkom 2018. godine Mark Zuckerberg najavio da će Facebook promijeniti način na koji korisnicima prikazuje sadržaj, obrazloženje je zvučalo gotovo bezazleno. Platforma će, tvrdio je tada osnivač najveće društvene mreže na svijetu, davati prednost objavama koje podstiču „smislene društvene interakcije“, a manje prostora sadržajima koje objavljuju mediji, kompanije i organizacije.
U tom trenutku malo ko je u BiH mogao pretpostaviti da će jedna odluka donesena u sjedištu kompanije udaljenom hiljadama kilometara od Sarajeva, Banjaluke ili Mostara godinama kasnije imati veći uticaj na vidljivost novinarskih sadržaja nego gotovo svi domaći zakoni koji regulišu medijsku oblast.
Nije to bila prva promjena algoritma, niti posljednja, ali bila je jedan od trenutaka kada je postalo jasno da se odnos između medija i publike nepovratno mijenja. Mediji više nisu bili vlasnici vlastitog puta do čitalaca. Između novinara i građana pojavio se novi posrednik – algoritam.
Algoritmi postali novi urednici
Danas, gotovo dvije decenije nakon što su društvene mreže počele oblikovati medijski prostor BiH, posljedice te promjene postaju sve vidljivije. Profesionalni mediji proizvode sadržaj, ali više ne odlučuju ko će ga vidjeti. Redakcije ulažu vrijeme i resurse u istraživanja, ali više ne mogu biti sigurne da će njihov rad pronaći put do publike.
U isto vrijeme, politička propaganda, senzacionalizam, teorije zavjere i sadržaji dizajnirani da izazovu trenutnu reakciju često ostvaruju domet o kojem ozbiljno novinarstvo može samo sanjati.
Zbog toga pitanje budućnosti novinarstva više nije pitanje opstanka jedne profesije ili jedne industrije, nego pitanje opstanka javnog interesa u prostoru kojim sve manje upravljaju novinari i urednici, a sve više algoritmi dizajnirani da zadrže pažnju korisnika.
Milanka Kovačević, urednica portala Direkt iz Trebinja, godinama prati promjene u načinu na koji građani konzumiraju informacije i smatra da je najveća posljedica digitalne transformacije upravo činjenica da su ljudi izgubili mogućnost da razlikuju bitno od nebitnog u ogromnoj količini sadržaja koja ih svakodnevno okružuje.
„Mislim da ni mi u medijima više nemamo potpunu sliku svih posljedica koje digitalne mreže proizvode, ali ono što je sasvim jasno jeste da danas živimo u prostoru u kojem postoji more informacija koje dolaze iz različitih izvora i koji više nisu samo mediji. Taj prostor je toliko zasićen sadržajima da ljudi više ne znaju kome da vjeruju, šta da prate i čemu da poklone pažnju. Pomalo su svi umorni od svega toga. To proizvodi neku vrstu apatije i indiferentnosti prema onome što je zaista važno – prema političkim procesima, prema ozbiljnim društvenim pitanjima i prema informacijama koje su provjerene i kredibilne. S druge strane, i mediji tome doprinose. U trci za klikovima često spuštaju profesionalne kriterije, a društvene mreže dodatno nameću logiku brzine, trenutne reakcije i sadržaja koji mora odmah proizvesti efekat“, kaže Kovačević.
Ekonomija pažnje protiv javnog interesa
Njena ocjena ne odnosi se samo na BiH. Posljednjih desetak godina medijski istraživači širom svijeta upozoravaju da se digitalni prostor sve više pretvara u ekonomiju pažnje u kojoj vrijednost informacije ne određuje njen značaj za javnost nego njena sposobnost da privuče reakciju.
U takvom sistemu istraživanje korupcije i analiza budžetske potrošnje takmiče se za pažnju sa videosnimcima, političkim sukobima, teorijama zavjere i beskonačnim nizom sadržaja čiji je jedini cilj da korisnika zadrže što duže na platformi.
Amer Džihana, medijski istraživač koji godinama prati transformaciju digitalnog medijskog prostora u BiH, smatra da je upravo promjena načina distribucije sadržaja jedna od ključnih promjena koje su pogodile novinarstvo.
„Društvene mreže postale su ključna infrastruktura za distribuciju informacija. To nije samo pitanje tehnologije nego pitanje funkcionisanja cijelog medijskog sistema. Veliki broj medija danas zavisi od platformi poput Facebooka kako bi došao do publike. Posebno se to odnosi na manje i lokalne redakcije koje nemaju razvijene alternativne kanale distribucije. Problem je što mediji nemaju nikakav uticaj na način na koji te platforme funkcionišu. Algoritmi se mijenjaju, pravila se mijenjaju, prioriteti se mijenjaju, a redakcije su prisiljene da se prilagođavaju bez mogućnosti da utiču na procese od kojih direktno zavisi njihova vidljivost“, izjavio je Džihana za Gerilu.
Njegovo istraživanje o upravljanju digitalnim platformama i online medijima u BiH pokazuje da većina domaćih medija društvene mreže koristi kao ključni kanal za distribuciju sadržaja, dok istovremeno veliki broj redakcija nema ni formalne strategije za nastup na platformama, niti ljude koji se isključivo bave tim segmentom rada.
Kriza novinarstva nije samo ekonomski problem
Ali problem nije samo u zavisnosti od platformi, koliko u činjenicu da su platforme promijenile samu logiku informisanja.
Džihana smatra da se kriza profesionalnog novinarstva više ne može objasniti samo ekonomskim problemima medija, padom prihoda ili promjenama navika publike. Po njegovom mišljenju, ključna promjena dogodila se onda kada su digitalne platforme postale glavni posrednici između novinara i građana.
„Nekada su mediji imali direktan odnos sa svojom publikom. Danas je taj odnos u velikoj mjeri posredovan platformama. To znači da mediji proizvode sadržaj, ali više ne kontrolišu uslove pod kojima će taj sadržaj doći do publike. U takvom sistemu redakcije postaju zavisne od pravila koja ne određuju one, a koja se mogu promijeniti preko noći bez ikakvog uticaja lokalnih medija ili lokalnih regulatora“, navodi Džihana.
Ono što se danas događa u BiH nije izolovan slučaj. Riječ je o procesu koji se odvija u gotovo svim zemljama svijeta i koji je posljednjih godina postao jedna od centralnih tema rasprava o budućnosti novinarstva.
Reutersov Digital News Report, jedno od najrelevantnijih svjetskih istraživanja o navikama publike i budućnosti medija, pokazuje da tradicionalni mediji širom svijeta bilježe pad angažmana publike, dok društvene mreže, video-platforme i alternativni izvori sadržaja postaju dominantni kanali putem kojih građani dolaze do informacija. Istovremeno, raste uticaj influensera, podkastera i drugih aktera koji ne podliježu istim profesionalnim standardima kao tradicionalni mediji.
Drugim riječima, ono što danas osjećaju redakcije u BiH osjećaju i njihove kolege u Berlinu, Londonu ili Vašingtonu. Razlika je u tome što razvijenije države raspolažu snažnijim institucijama, većim medijskim tržištima i ozbiljnijim regulatornim kapacitetima, dok Bosna i Hercegovina u taj proces ulazi sa slabim institucijama, fragmentiranom medijskom scenom i veoma ograničenim mogućnostima da utiče na globalne tehnološke kompanije.
Zbog toga Džihana upozorava da pitanje digitalnih platformi odavno više nije pitanje tehnologije.
„Ako društvene mreže postanu glavni kanal kroz koji građani dolaze do političkih informacija, a algoritmi glavni mehanizam koji određuje šta će biti vidljivo, onda govorimo o procesu koji direktno utiče na javnu sferu i demokratske procese. Problem nije samo u tome što mediji zavise od platformi. Problem je što čitavo društvo postaje zavisno od sistema koji funkcioniše prema komercijalnoj logici i čiji primarni cilj nije javni interes“, dodaje on.
Želimo ozbiljne vijesti, ali algoritmi ih ne primjećuju
Slična upozorenja posljednjih godina dolaze i iz međunarodnih organizacija koje se bave slobodom medija i održivošću novinarstva. UNESCO upozorava da algoritamski sistemi društvenih mreža favorizuju novinu, viralnost i emocionalnu reakciju, često na štetu sadržaja od javnog interesa, te da takav model dugoročno doprinosi slabljenju povjerenja u medije i otežava građanima da dođu do pouzdanih informacija.
Posebno je zanimljivo da, uprkos opštem padu povjerenja u medije i sve većoj fragmentaciji publike, istraživanja pokazuju da građani i dalje očekuju upravo ono što algoritmi najmanje favorizuju – ozbiljno, provjereno i odgovorno novinarstvo.
Reutersovi podaci pokazuju da publika želi više istraživačkih priča, više konteksta i više sadržaja koji objašnjavaju složene društvene procese, umjesto površnih i konfliktnih sadržaja koji dominiraju društvenim mrežama.
U tome se krije možda i najveći paradoks savremenog medijskog sistema. U trenutku kada su provjerene informacije potrebnije nego ikada ranije, kada građani pokušavaju da se snađu u prostoru preplavljenom dezinformacijama, manipulacijama i političkom propagandom, upravo oni sadržaji koji zahtijevaju najviše novinarskog rada, vremena i profesionalnih standarda najčešće imaju najmanju vidljivost.
Milanka Kovačević kaže da se taj paradoks vrlo jasno vidi iz perspektive redakcije.
„Nekada ste mogli pretpostaviti da će ozbiljna tema, ako je važna za građane, pronaći put do publike. Danas više ne možete biti sigurni ni u to. Mi često ulažemo ogromno vrijeme i resurse u istraživanja koja se bave pitanjima od javnog interesa, a onda vidite da mnogo veću pažnju izazove neka potpuno marginalna tema ili politička prepirka koja nema nikakvu stvarnu vrijednost za građane. To ne znači da su ljudi postali nezainteresovani za ozbiljne teme. Mislim da problem leži u tome što živimo u sistemu koji stalno traži nove podražaje, nove reakcije i nove konflikte, dok sadržaji koji zahtijevaju vrijeme i koncentraciju sve teže dolaze do izražaja“, napominje ova novinarka.
Upravo tu na scenu stupa pitanje koje postavljaju medijski eksperti, a koje se možda nalazi u samom središtu problema.
„Ono što smo nekada sami tražili više nije tako. Nekada smo sadržaje uglavnom vidjeli hronološki. Danas ih ne vidimo tako. Danas platforme odlučuju šta će nam ponuditi na osnovu procjene s kojim ćemo se sadržajem najviše angažovati. Ja vidim jedan sadržaj, vi vidite drugi, neko treći vidi nešto sasvim drugo. Platforme nas profiliraju i nude nam sadržaje za koje misle da najbolje odgovaraju našim interesovanjima i obrascima ponašanja“, napominje Maida Ćulahović, medijski ekspert iz organizacije „Zašto Ne“.
Na prvi pogled, takav sistem djeluje bezazleno. Korisnik dobija sadržaje koji ga zanimaju i provodi više vremena na platformi. Međutim, posljedice su mnogo dublje od toga.
Nestankom hronološkog prikaza sadržaja nestao je i veliki dio zajedničkog javnog prostora. Nekada su građani mogli imati različita mišljenja, ali su uglavnom raspravljali o istim temama. Danas se sve veći broj korisnika kreće unutar vlastitih informacionih mjehurova koje oblikuju algoritmi. Ono što jedna osoba smatra centralnim političkim pitanjem za drugu možda uopšte ne postoji.
„Problem nije samo u tome što vidimo različite sadržaje. Problem je što često ne vidimo sadržaje koji bi mogli dovesti u pitanje naše stavove ili proširiti naše razumijevanje određene teme. Platforme nisu dizajnirane da promovišu javni interes ili pluralizam informacija. One su dizajnirane da zadrže pažnju korisnika“, podsjeća i Ćulahović na pogubnost trenutne postavke algoritama.
Upravo u toj rečenici krije se možda najveća opasnost za profesionalno novinarstvo.
Njegova funkcija nije da zabavi publiku nego da joj omogući da donosi informisane odluke. Društvene mreže, s druge strane, funkcionišu prema logici angažmana, bez interesa o važnosti informacije, nego da li će ona proizvesti reakciju.
Milanka Kovačević smatra da su posljedice toga već vidljive.
„Mi svakodnevno vidimo na šta ljudi reaguju. To su senzacije, trivijalne vijesti, sadržaji koji izazivaju trenutnu emociju. Ozbiljan sadržaj uglavnom nije ni čitan ni praćen. Čak i kada su u pitanju teme poput korupcije, javnog novca ili zloupotreba institucija, reakcije su često mnogo slabije nego na stvari koje nemaju gotovo nikakav značaj za život građana. To nije nešto što se dešava povremeno. To postaje obrazac“, tvrdi Kovačevićeva, uz ocjenu da taj obrazac ne utiče samo na redakcije, nego na kvalitet javne rasprave.
Izbori u eri algoritma
Posebno zabrinjava činjenica da Bosna i Hercegovina ulazi u novi izborni ciklus u trenutku kada su političke kampanje već dobrim dijelom preseljene na digitalne platforme.
„Mislim da se političke kampanje danas prije svega vode na društvenim mrežama jer je to najlakši način da se dopre do ljudi. Čim postoji prostor koji nije dovoljno regulisan, to postaje prilika za sve one koji imaju političku ili finansijsku moć da ga ispune sadržajem koji njima odgovara“, nastavlja Kovačevićeva.
I tu se najviše vidi nemoć čak i mnogo jačih država, a kamoli institucija koje djeluju u BiH, koje po ocjenama medijskih eksperata, uglavnom kasne za promjenama koje se odvijaju mnogo brže nego što ih regulatorni sistemi mogu pratiti.
„Bosna i Hercegovina nema jedinstven regulatorni okvir za digitalne platforme. Imamo različite propise koji se odnose na pojedina pitanja, ali nemamo sistem koji bi mogao odgovoriti na sve izazove koje donose društvene mreže. To ne znači da rješenje treba tražiti u cenzuri ili kontroli sadržaja. Ali znači da pitanje odgovornosti platformi postaje jedno od ključnih pitanja za budućnost medijskog sistema“, govori Amer Džihana.
Slično misli i Maida Ćulahović.
„Ne govorimo o regulaciji sadržaja. Ne govorimo o tome da neko odlučuje šta ljudi smiju govoriti ili objavljivati. Govorimo o odgovornosti platformi, o transparentnosti algoritama, o političkom oglašavanju, o sistemima preporuke i o načinima na koje se određeni sadržaji promovišu ili potiskuju. Bez toga ćemo uvijek kasniti za problemima koje pokušavamo riješiti“, smatra Ćulahović.
Možda upravo u toj rečenici leži suština cijele priče jer, kako kaže, problem nije u tome što postoje društvene mreže, čak ni u tome što postoji ogromna količina informacija.
Problem nastaje onda kada informacije od javnog interesa postanu manje vidljive od sadržaja koji proizvode reakciju, sukob ili zabavu. U tom trenutku ne slabi samo novinarstvo, već sposobnost društva da razumije procese koji oblikuju njegovu budućnost.
