Međunarodni dan Roma, koji se obilježava danas, 8. aprila, podsjeća na prvi Svjetski kongres Roma održan 1971. godine u Londonu, kada su predstavnici iz 25 zemalja uspostavili temelje zajedničkog političkog i kulturnog identiteta. Tada su usvojeni romska zastava i himna „Đelem, đelem“, a odlučeno je i da se dotadašnji, često i pogrdni, nazivi za ovaj narod zamijene riječju „Rom“ – što na romskom znači “čovjek”.
Više od pola vijeka kasnije, ovaj datum se i dalje obilježava, ali svakodnevni život Roma u Bosni i Hercegovini pokazuje da se suštinski malo toga promijenilo i da je u našoj zemlji, kao i u mnogo drugih oblasti, sve ostalo samo na papiru.
Iako su kroz godine uspostavljeni određeni zakonski i institucionalni okviri za uključivanje Roma, njihova svakodnevica i dalje je obilježena kršenjem osnovnih ljudskih prava – od pristupa radu i obrazovanju, do zdravstvene zaštite i dostojanstvenog života. Prema popisu iz 2013. godine, u BiH živi oko 13.000 Roma, ali procjene romskih organizacija govore da ih je zapravo oko 80.000.
Ta razlika između statistike i stvarnosti najbolje oslikava i odnos sistema prema ovoj zajednici.
Upravo o toj stvarnosti svjedoči i dokumentarni film portala Gerila.info koji je nedavno snimljen u Zavidovićima, koji kroz lične ispovijesti otvara pitanja koja godinama ostaju na margini.
„Kad imam – jedem, kad nemam – ne jedem“, kaže Avdija Huskić, jedan od sagovornika u filmu. Sa 190 maraka socijalne pomoći, nakon što plati osnovne račune, ostaje mu tek 20 ili 30 maraka. „Vreća brašna je 30 maraka. Šta ja mogu s tim?“, pita.
Njegova priča nije izuzetak već, kako kažu naši sagovornici, pravilo.
I Nusret Seferović, Avdinjin komšija, govori da je na evidenciji biroa za zapošljavanje i da ga za skoro četiri decenije niko nikada nije pozvao na posao.
„Ja sam na birou od 1987. i još me niko nikada nije zvao“, kaže, ogoljavajući apsurd sistema koji formalno postoji, ali u praksi ne funkcioniše.
Život „od danas do sutra“ nije metafora, već svakodnevica romske populacije u BiH.
„Mi živimo od danas do sutra. Danas imamo, sutra nemamo. Nikad niko iz Zavidovića bilo koji predstavnik institucija, ko je nadležan za ovu sirotinju, nije došao da nas obiđe. Da kaže – ajmo da obiđemo taj romski narod, pa bar te starije osobe koji ne mogu zaraditi za život, da vide šta nam treba u životu. Treba li nam brašna, drva, ulja. Nikad niko. Mi smo Romi, nama očito ne treba nikakva pomoć. I kažu sutra – Romi prose, pa moraju prositi. Prisiljen je da mora da prosi.“, kaže Avdija za Gerilu, opisujući ciklus siromaštva iz kojeg se teško izlazi bez sistemske podrške.
Problem nije samo u siromaštvu, već i u odnosu institucija koje često ostaju nijeme i nevidljive. Nusret Seferović, koji sa porodicom živi u kući koja se naslanja na objekat u ruševnom stanju, godinama upozorava lokalne vlasti na opasnost urušavanja kuće.
„Kažu – popravi sebi ako imaš para. Pa da imam para, ne bih vas pitao“, kaže Nusret.
Još drastičniji primjer dolazi iz oblasti zdravstvene zaštite.
Nusret svjedoči i da njegov sin nije mogao dobiti zdravstveno osiguranje na vrijeme za liječenje, iako je bolovao od karcinoma.
„Tek kad je umro, javili su da mu je odobreno zdravstveno osiguranje. Gdje to postoji?“, pita on.
Redžo Seferović, neformalni zastupnik prava Roma u Zavidovićima, koji godinama ukazuje na probleme ove zajednice, kaže da se o Romima najviše govori – kada je to politički opravdano.
„Znate kada se najviše vodi evidencija o Romima? U predizbornim kampanjama, kada se kupuju glasovi. Tada se sjete da postojimo. I na Svjetski dan roma i to je to“, kaže Redžo.
Podaci iz Zavidovića dodatno potvrđuju razmjere problema – od više od hiljadu Roma, zaposlen je tek jedan.
Uprkos svemu, romska djeca završavaju škole, uče zanate, pokušavaju da izađu iz začaranog kruga siromaštva. Ali prepreke ostaju iste.
„Završe školu, dođu na biro – i nikad ne dobiju posao. Zato što su Romi“, kaže Redžo za Gerilu..
Međunarodni dan Roma u Bosni i Hercegovini tako ostaje prije svega podsjetnik koliko je malo toga zapravo urađeno. Dok se govori o inkluziji i pravima, u stvarnosti mnogi Romi i dalje žive bez osnovnih uslova za dostojanstven život.
Bez konkretnih i sistemskih poteza institucija, bez volje i samog društva da nešto promijeni, teško je očekivati promjene, jer između onoga što formalno postoji i onoga što Romi žive i dalje stoji ista, duboka razlika.
Dejan Rakita / GERILA
