Od privođenja gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića na granici u Hrvatskoj prošlo je više od sedam dana, ali taj slučaj i dalje dominira političkim i medijskim prostorom u regionu.
Ono što je počelo kao, prema zvaničnim objašnjenjima, rutinska reakcija policije zbog snimanja na graničnom prelazu, ubrzo je preraslo u političko pitanje koje je u roku od nekoliko časova nadmašilo sam incident, odnosno kršenje zakona na graničnom prelazu.
Hrvatska policija je navela da je Stanivuković prekršio propise snimajući službene radnje na granici, te da je time prekršio propise o sigurnosti i javnom redu, dok on tvrdi da je dokumentovao vlastiti tretman tokom višestrukih kontrola.
Nakon privođenja, zadržan je nekoliko sati i kažnjen novčanom kaznom zbog narušavanja javnog reda i mira, koju je platio na licu mjesta. Sve su to zabilježile njegove kamere, uključujući i prelazak preko mosta koji razdvaja granični prelaz između BiH i Hrvatske.
Njegovo privođenje ubrzo je postalo regionalna tema, dok je incident sa granice pretvoren u jednu od glavnih tema u odnosima Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Prije nego što je pušten, predstavnici Pokreta „Sigurna Srpska“, na čijem je čelu Stanivuković, poslali su više saopštenja u kojima osuđuju njegovo privođenje, te održali protestnu konferenciju za medije ispred Konzulata Hrvatske u Banjaluci. Istog dana ali u popodnevnim časovima, na istom mjestu konferenciju je održao i sam Stanivuković, koji je u međuvremenu pušten iz pritvora.
U govoru koji je trajao skoro pola sata naveo je da je “uhapšen samo zato što je Srbin i pravoslavac”, koristeći nacionalne naboje, istorijski loše odnose između Srba i Hrvata, ali i mogućnost političkog marketinga, što nikako nije propustio.
Od ličnog slučaja do kolektivne poruke
Stanivukovićev govor treba posmatrati u širem političkom kontekstu – kao dio njegove kontinuirane strategije pred izbore, gdje kroz česte i duge konferencije za medije gradi imidž borbenog, direktnog i emotivnog lidera. Ovo nije samo reakcija na incident, nego pažljivo konstruisan PR nastup kojim zauzima narativ nacionalne borbe, ali ga pakuje u jezik saradnje i pristojnosti.
Osnovni okvir njegovog govora jeste širenje ličnog problema na kolektivni nivo. Kada kaže: „Ovo nije poruka meni, ovo je poruka Srbima“, on koristi klasičnu PR tehniku pretvaranja individualnog iskustva u simbol identitetske nepravde. Time incident dobija političku težinu i mobilizacijski potencijal.
Istovremeno pažljivo balansira između žrtve i snage. Rečenicom „Ne tražim nikakvo sažaljenje… život je borba“ odbija slabost, ali kroz detaljne opise zadržavanja ipak gradi osjećaj nepravde. To je tehnika kontrolisanog mučeništva – publika ga vidi kao žrtvu, ali on sebe predstavlja kao borca.
Jedan od ključnih PR alata mu je ponavljanje. Fraza „14 puta sam pretresan“ stalno se vraća, čime se u svijest publike usađuje centralna slika cijelog događaja. Uz to koristi vrlo konkretne i slikovite opise: „Uzmu gaće, uzmu čarape, dovedu psa“, što je tipična tehnika emocionalne vizualizacije – publika lakše pamti slike nego argumente.
Govor je snažno izgrađen na kontrastu. On sebe opisuje kao pristojnog i otvorenog: „Mi to ne bismo radili“, dok drugu stranu prikazuje kao neprofesionalnu i ponižavajuću. Time gradi moralnu nadmoć bez potrebe da direktno kaže da je bolji – publika to sama zaključuje.
Vrlo važna tehnika je hipotetičko ogledalo: „Zamislite da mi ovdje to radimo vama“. Time publiku uvodi u obrnutu perspektivu i dodatno pojačava osjećaj nepravde.
Između politike i performansa
On koristi i preventivnu odbranu od kritika. Rečenice poput „Nisam glumac, nisam žrtva“ služe da unaprijed neutralizuju optužbe da dramatizuje situaciju radi političke koristi.
U govoru stalno balansira između konflikta i pomirenja. Dok govori o nepravdi i koristi oštre izraze, istovremeno kaže: „Želim da živim sa komšijama Hrvatima“, čime zauzima politički prostor između nacionalnog narativa i regionalne saradnje.
Posebno je zanimljivo kako koristi identitet. Izjava „Kriv sam što sam Srbin i pravoslavac“ direktno aktivira nacionalni osjećaj, ali ga ublažava univerzalnim porukama o zajedničkom životu.
Kroz cijeli govor gradi sliku sebe kao moralno dosljednog lidera. Kada kaže „Dostojanstvo ne dam“, koristi univerzalnu vrijednost koja ima snažan emocionalni efekat u javnosti.
Istovremeno podiže vlastiti status naglašavajući da je gradonačelnik najvećeg grada Republike Srpske, čime implicitno poručuje: ako se to dešava meni, šta onda mogu očekivati obični građani.
Analitičari: „Sve je kampanja“
Upravo na taj aspekt ukazuje i politikolog Stefan Blagić.
„Da li je to PR tehnika za izbore, da li je gluma? Kada posmatramo sve njegove dosadašnje performanse tog tipa, da li je ovo još jedan performans? Šta god da je, definitivno je glupost da ga ljudi zadržavaju svaki put kada prelazi granicu, ako je to tačno i ako je sve u redu, ako vjerujemo onome što govori Stanivuković. Dakle, po meni je to anticivilizacijski“, kaže Blagić.
Dodaje da Stanivuković obilno koristi ovu situaciju za svoj lični PR, praktično gotovo svakodnevno.
“Kao da namjerno ide i prelazi granicu sa Hrvatskom svaki drugi dan. Dakle, vidi se da mu odgovara to što mu rade“, navodi Blagić i podsjeća i na raniji obrazac: „Stanivuković dobro igra ulogu žrtve. To smo mogli vidjeti i u slučaju ‘Pravda za Davida’ 2018. godine, kada je to odradio sjajno i na kraju dobio glasove ljudi.“
Sličnu ocjenu daje i novinar iz Banjaluke Dragan Maksimović.
„Sve je kampanja. U ovom slučaju se poklopilo da je priča o Hrvatskoj i to što on govori da ima probleme na granici došla u pravo vrijeme. On se sada predstavlja kao žrtva, a s druge strane mu to savršeno odgovara“, kaže Maksimović.
Prema njegovim riječima da se ovo desilo na granici sa Crnom Gorom, vjerovatno ne bi bilo tolikih reakcija ni iz Srbije ni od bilo koga drugog.
“Ovako, očigledno i Srbiji to odgovara”, napominje Maksimović koji je na društvenoj mreži X čak naveo da vlasti iz Srbije nisu nikada ovako reagovale iza bilo kojeg političara kao u ovom slučaju.
Ovako brza reakcija političkog vrha Srbije za Stanivukovića, nikada, ni u jednom slučaju, nije stigla za Dodika.
— Dragan Maksimović (@knespoljac) March 24, 2026
Snažan politički kapital na domaćem terenu
Nakon incidenta na granici Hrvatske i obraćanja gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, uslijedio je snažan medijski i politički odjek u Republici Srpskoj i Srbiji, koji je dodatno pojačao njegovu početnu poruku i pretvorio je u regionalnu temu.
U Republici Srpskoj medijska scena reagovala je očekivano polarizovano, ali uz zajedničku karakteristiku – gotovo svi su preuzeli njegov narativ.
Većina medija se fokusirala na poruke o „poniženju“ i „neprimjerenom tretmanu“, često prenoseći njegove izjave bez većih intervencija. Naslovi su dominantno naglašavali elemente koje je sam Stanivuković isticao – „14 puta pretresan“, „zadržavanje na granici“, „psi i kontrola“.
S druge strane, kritički orijentisani mediji problematizovali su njegov nastup, sugerišući da se radi o politički motivisanom dramatizovanju situacije.
U analizama i komentarima moglo se čuti da Stanivuković „koristi incident za ličnu promociju“ i „svjesno podiže tenzije pred izbore“. Ipak, čak i u tim kritikama, ključne njegove formulacije ostale su u fokusu, čime je njegov narativ dodatno amplifikovan.
Političke reakcije u Republici Srpskoj bile su podijeljene, ali su se, paradoksalno, kretale unutar okvira koji je on sam postavio.
Predstavnici vlasti iz SNSD-a nastojali su umanjiti značaj incidenta. Tako je, na primjer, Milorad Dodik u izjavama za medije sugerisao da „nije riječ o institucionalnom problemu, već o pojedinačnom slučaju koji se koristi u političke svrhe“. Slične poruke dolazile su i od drugih funkcionera vlasti, koji su govorili o „pretjeranoj dramatizaciji“.
S druge strane, nisu propustili da osude ponašanje vlasti Hrvatske, balansirajući tako između zaštite građana iz svoje zemlje, bez obzira na političku razliku, ali i da smanje pozitivni PR Draška Stanivukovića.
Istovremeno, dio opozicionih političara i javnih ličnosti stao je u njegovu odbranu, naglašavajući pitanje dostojanstva. Time je Stanivuković uspio postići važan PR efekat – da se njegov lični slučaj počne tumačiti kao šire pitanje odnosa prema građanima Republike Srpske.
Regionalni kontekst i stalne tenzije
Reakcije iz Srbije dodatno su pojačale cijelu priču. Predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da je „upoznat sa slučajem“ i da „očekuje poštovanje prema svim građanima Srbije i Republike Srpske“, dok je podršku izrazio i Miloš Vučević. Oglasila se i predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić.
Odnosi između Srbije i Hrvatske već duže vrijeme su opterećeni političkim tenzijama.
Nakon otkazivanja učešća Srbije u Brdo-Brioni proces, predsjednik Zoran Milanović izjavio je da „Srbija mora odlučiti gdje pripada“, dok je Vučić uzvratio da Srbija neće ići tamo gdje nije poželjna.
Dodatne tenzije izazvala je i zabrana ulaska istoričaru Milošu Koviću, što je u Srbiji ocijenjeno kao politički motivisana odluka.
Mediji, incidenti i politički marketing
Mediji u Srbiji, posebno tabloidi, dodatno podgrijavaju tenzije, često Hrvatsku predstavljajući kao političkog protivnika.
U tom kontekstu često se podsjeća na incidente u Hrvatskoj – napade na srpske povratnike, nasilje na osnovu nacionalne pripadnosti i vandalizam nad pravoslavnim objektima.
Istovremeno, u javnosti se pojavljuju tvrdnje da se iz Hrvatske podstiču politički pritisci na Srbiju, uključujući i organizaciju studentskih protesta, pa čak i miješanje u izborne procese.
Veoma neodgovorne izjave političara s obe ili čak tri strane dovode u opasnost obične građane svih država, koji mogu postati meta napada, samo zbog izgovora, naglaska, tablica ili oznaka na automobilima. Tako nešto se dogodilo i prije nekoliko dana, kada je napadnut konzul Hrvatske u Banjaluci.
U takvom ambijentu, pojedinačni incidenti – poput ovog na granici – postaju simboli šireg političkog odnosa. Kroz izjave o „poniženju“, „dostojanstvu“ i „poruci narodu“, političari i mediji učvršćuju narative identiteta i ugroženosti.
A Draško Stanivuković se baš tu uklopio, pa nakon privođenja danima već gostuje u medijima, kako domaćim, tako i u Srbiji, preuzimajući ulogu nacionalnog borca, ali protiv Hrvatske (za razliku od SNSD-a, koji se cijelo vrijeme predstavlja kao borac protiv BiH i Bošnjaka), čuvajući popularnost u izbornoj godini, gdje cilja na mnogo višu funkciju od one koju trenutno obnaša.
Đorđe Vujatović, gerila.info
