Ako je svaka branša, od prosvjete i ljekara do advokata i notara, uspjela da na neki način postigne poštovanje u društvu, to bi, morala da uradi i novinarska branša.
“Uvijek je bilo napada na novinare. Nekada, kada sam počinjala da radim, ti napadi su bili čak i brutalniji. Podsjećam vas da je Željko Kopanja zamalo glavom platio. Ostao je doživotni invalid nakon što je aktivirana bomba pod njegovim autom 1999. godine. Bilo je napada, bilo je prijetnji. Sada su te prijetnje možda malo više sofisticirane. Ako ne računamo napad na Vladimira Kovačevića koji je bio pokušaj ubistva”.
Ovo u podkastu našeg portala, koji je posvećen novinarskim bitkama u prošloj godini i prošlogodišnjim napadima na novinare, kaže novinar poslovnog portala capital Andrijana Pisarević. Ona kaže da je i dalje fizičkih i verbalnih prijetnji koje novinari dobijaju.
„Sada je malo modernizovan kanal komunikacije. Imamo više interneta i svi smo uvijek dostupni. Prije se javi neko o kome ste pisali pa vam nešto zaprijeti, a sada oni često imaju kontingent botova koji će se javljati novinarima i prijetiti im. Mijenjaju se samo obrasci u načinu na koji se novinarima prijeti. Sve ostalo je manje-više isto“, ističe Pisarević.
Glavni i odgovorni urednik „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako su novinari ove kuće često dobijali prijetnje – putem maila, putem društvenih mreža, u redakcijski inbox…
„Prije nekoliko godina dobili smo poziv da napustimo zgradu do četiri sata i da su u prostorijama ‘Nezavisnih’ postavljene bombe. Vi ne znate da li je to tačno ili nije. Dobili smo mail na deset adresa da ćemo svi biti zaklani i da će teći krv u redakciji. To su prijetnje koje su vjerovatno neće ispuniti, ali ih morate shvatiti ozbiljno“, priča Gojković Arbutina.
Ona dodaje da je najtužnije u svemu tome što novinari to sve više prihvataju kao dio svog posla. Kada su Aleksandru Trifunoviću i Nikoli Morači izgrebani automobili, tadašnji predsjednik Republike Srpske je rekao da su oni sami sebi izgrebali.
„Kada puštate takve informacije, neko to prihvati kao tačno, neko kao nebulozu, ali ipak to uđe na neki način u javnost. I to je tako rađeno godinama. Veoma je teško da mi zaustavimo sve te silne verbalne napade na konferencijama. Više ne vrijedi pominjati koliko puta su političari došli u sukob sa novinarima“, kaže Gojković Arbutina.
Ako je svaka branša, od prosvjete i ljekara do advokata i notara, uspjela da na neki način postigne poštovanje u društvu, to bi, smatra ona, morala da uradi i novinarska branša. Andrijana Pisarević smatra da je jedan dio novinara „zarobljen“ uređivačkim politikama svojih redakcija i strepi od odmazde urednika ili vlasnika medija.
„Nedavno smo skupljali humanitarnu pomoć za kolege i pokazalo se da su zaista ljudi iz svih redakcija učestovali u tome. Solidarnosti ipak ima. Ona nekad možda malo uspori, nekad možda malo bude pospana, ali u suštini ona je tu. Mi smo uvijek bili brzi na okidaču što se tiče organizovanja protesta na bilo kakav napad i to se nikad neće promijeniti. Bez obzira na neke razlike koje među nama zaista postoje“, navodi Pisarević.
 
