U krugu od kilometar i po u Beču novinar Kristof Baumgarten evidentirao je više od 50 srpskih nacionalističkih grafita i naljepnica. Iza najuočljivije grupe navodno stoji tek desetak mlađih ljudi, ali njihovi simboli zauzimaju čitave ulice. Fotografisanje tih tragova jednom prilikom završilo je praćenjem i prijetnjama.
Na saobraćajnom znaku na početku Palffygasse nalazi se naljepnica Exil Boysa, lokalne grupe povezane sa navijačima zagrebačkog Dinama. Nekoliko koraka dalje počinje druga vrsta obilježavanja ulice.
Krst sa četiri ocila, koji se često čita kao četiri ćirilična slova S i povezuje sa porukom „Samo sloga Srbina spasava“, ponavlja se na fasadama. Negdje je ispisan crnom, negdje crvenom bojom. Na zgradi lokala Aroma Tempel autor fotoreportaže objavljene na Balkan Stories izbrojao ih je desetak.
Autori grafita su ostavili i broj 16, vjerovatno kao oznaku bečkog okruga Ottakring. Pogriješili su ulicu: Palffygasse pripada Hernalsu, 17. okrugu, dok Ottakring počinje sa druge strane Ottakringer Straße. Otuda i naslov Baumgartenove reportaže: „Ne znaju ni gdje su“.
Greška bi mogla biti tek povod za podsmijeh da zidovi duž Palffygasse nisu prekriveni sa tridesetak sličnih poruka. Baumgartner je u radijusu od kilometar i po od svog stana evidentirao više od 50 nedvosmisleno nacionalističkih grafita i naljepnica.
Brojanje grafita, naravno, ne otkriva koliko ljudi stoji iza njih. Nekoliko osoba tokom jedne noći može ostaviti desetine oznaka. Pokazuje, ipak, koliko se slobodno kreću i koliko otvoreno pojedine ulice proglašavaju svojim prostorom.
Ulica kao navijačka tabla
Sa druge strane Ottakringer Straße slika je još šarenija, ali ne i bezazlenija. Na banderama, znakovima i fasadama smjenjuju se naljepnice Delija, Grobara i manjih navijačkih grupa sa prostora bivše Jugoslavije. Pojavljuju se i Exil Boysi, čije oznake koriste varijantu šahovnice povezanu sa ustaškom simbolikom.
Rivalstva iz Beograda i Zagreba tako završavaju na istoj bečkoj raskrsnici. Ponekad jedni prelijepe druge. Ponekad samo zauzmu susjedni stub.
Najozbiljniji trag ostavlja Brigada Beč, grupa koja Berstelgasse i okolne ulice predstavlja kao svoju teritoriju. Baumgarten je tu prvi put u Beču vidio grafit sa likom Ratka Mladića. Pored njega se pojavljuju krst sa četiri ocila i pozdrav sa tri prsta, koji Brigada koristi i kao dio svog vizuelnog identiteta.
Lokalni antifašisti pokušavaju prekrečiti poruke Brigade, pa zidovi na pojedinim mjestima izgledaju kao hronologija sukoba. Jedan slogan prekrije drugi, a zatim se prvobitna oznaka ponovo pojavi.
Antifašistička istraživačka mreža Recherche Wien navodi da jezgro Brigade čini desetak osoba starih između 16 i 25 godina. Većina je odrasla u Beču, ali politički identitet gradi oko srpskog nacionalizma. Grupa je, prema istom izvoru, povezana sa drugim krajnje desnim strukturama u gradu i održava kontakte sa organizacijama u Srbiji.
Njena aktivnost postala je vidljivija od jeseni 2025. godine. Članovi su se pojavljivali sa transparentima i Mladićevim likom, a fotografije su završavale u desničarskim grupama na Telegramu. Recherche Wien ih povezuje i sa napadom na bečki antifašistički centar Pankahyttn u februaru ove godine.
Fotografija, pa prijetnja
Dok je pripremao prvu fotoreportažu, Baumgarten je fotografisao fasadu sa dva srpska nacionalistička grafita. Na terasi obližnjeg kafića sjedili su muškarci koje je u tekstu nazvao Stevan i Dragan. Imena su promijenjena.
Stevana je poznavao godinama. Dragan je, međutim, odmah želio znati zašto fotografiše kuću.
Objašnjenje da priprema reportažu nije ga zadovoljilo. Optužio je novinara da prikriva pravi razlog snimanja. Baumgarten ga opisuje kao čovjeka srpskog porijekla koji je kao dijete izbjegao iz jedne od zemalja zahvaćenih ratovima devedesetih i već dvije decenije živi u Austriji.
Tokom ranijih razgovora Dragan je, prema autorovom svjedočenju, negirao genocid u Srebrenici, Bosnu i Hercegovinu nazivao izmišljenom državom, a studentske proteste u Srbiji „obojenom revolucijom“. Dovodio je u pitanje i razloge protesta pokrenutih nakon pogibije 16 ljudi u padu nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici.
Ovoga puta razgovor je brzo završen. Dragan mu je rekao da ode, a zatim za njim dobacio antisemitsku poruku: „Idi svojim jevrejskim prijateljima“.
Baumgarten je nastavio niz Ottakringer Straße. Na sljedećem uglu Dragan se ponovo pojavio iza njega.
Optužio ga je da je špijun i tražio da kaže za koga radi. Potom je ustvrdio da i sam radi za obavještajnu službu i upozorio novinara: „Igraš se životom“.
Prijetnje su izgovorene usred dana. Baumgarten navodi da je muškarac mirisao na pivo i da je pokušavao djelovati opasnije nego što jeste. To ne mijenja sadržaj onoga što je rekao, posebno nakon što je novinara pratio niz ulicu.
Koliko ljudi stoji iza grafita?
Dvije reportaže nude dovoljno materijala za upozorenje, ali još ne daju potpun odgovor o razmjerama radikalizacije. Broj grafita ne može se automatski pretvoriti u broj aktivista. Podaci Recherche Wiena čak pokazuju da veoma mala grupa može stvoriti utisak mnogo veće organizacije.
Baumgarten navodi i da je broj svih grafita u Beču, bez obzira na njihov sadržaj, porastao tokom posljednje dvije godine. Uzrok tog porasta nije poznat.
Ipak, ljudi sa kojima je razgovarao – antifašistički aktivisti i stanovnici porijeklom iz bivše Jugoslavije – ne pamte da su srpski nacionalistički simboli ranije bili ovoliko zbijeni na jednom prostoru. Nekada su se pojavljivali pojedinačno. Sada se njima obilježavaju cijele ulice.
Za pouzdan zaključak o tome ko regrutuje mlade, kako se povezuju i odakle dolazi novac potrebna je ozbiljnija istraga. Vidljivi tragovi već postoje. Tu su Mladićev lik, četnička ikonografija i označavanje teritorije. Tu je i prijetnja novinaru koji ih je fotografisao.
