Targetiranje novinara i javna politička retorika mogu dovesti do stvarnog ugrožavanja njihove bezbjednosti. Najveći krivac za to stanje su pravosudne institucije koje samo nijemo posmatraju.
PIŠE: Đorđe Vujatović, gerila.info
Nekoliko sati nakon što je tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na konferenciji za medije grupu novinara nazvao „spodobama“ i optužio ih da rade protiv Republike Srpske, ispred zgrade u kojoj žive banjalučki novinari Nikola Morača i Aleksandar Trifunović oštećeni su njihovi automobili.
Policija je ubrzo pronašla počinioca, a slučaj je dobio sudski epilog. Direktna veza između političkih izjava i napada nikada nije dokazana.
Ipak, upravo taj događaj ostao je jedan od najupečatljivijih primjera kada se u BiH govori o političkom targetiranju novinara, ne zato što dokazuje uzročno- posljedičnu vezu između političkih poruka i fizičkih napada, nego zato što otvara pitanje koje se godinama nameće samo od sebe: šta se dešava kada najmoćniji političari u zemlji novinare počnu predstavljati kao neprijatelje?
Političari tvrde da imaju pravo da odgovore na kritičko izvještavanje, novinari upozoravaju da se granica između političke kritike i javnog proglašavanja neprijatelja sve češće briše.
Targetiranje kao uvod u napade
Novinar Nikola Morača kaže za Gerilu da targetiranje novinara i javna politička retorika mogu dovesti do stvarnog ugrožavanja njihove bezbjednosti i da su najveći krivac za to stanje pravosudne institucije koje ništa ne preduzimaju, posebno ako napadi na novinare počinju od nosilaca vlasti.
„Kada običan građanin vidi da političar nesmetano provocira, odnosno prijeti novinarima, zašto ne bi i on to radio? Opet se vraćamo na pravosuđe koje je tromo i sporo. Da oni rade svoj posao kako treba, sigurno ni jednom političaru ne bi palo na pamet da targetira i prijeti novinarima, kao ni običnom čovjeku“, kaže Morača.
Njegova tvrdnja nije zasnovana samo na ličnom iskustvu, već iz višegodišnjeg posmatranja odnosa političkih elita prema medijima i novinarima koje označavaju kao neprijatelje, izdajnike ili strane plaćenike.
Poruka koja se šalje javnosti postaje veoma jasna- takvo ponašanje je dozvoljeno. Stoga i ne čude istraživanja o percepciji javnosti prema novinarima gdje veliki broj građana smatra da je poželjno fizički napasti novinara.
Sličan stav iznosi i banjalučki advokat Aleksandar Jokić. On upozorava da nije uvijek moguće dokazati direktnu uzročno – posljedičnu vezu između javnog targetiranja i konkretnog napada, ali smatra da takva veza ne može biti ignorisana.
„Ne mogu tvrditi da postoji stopostotna uzročno-posljedična veza između svake javne prozivke i svakog napada. To se vrlo teško dokazuje. Ali postoji dovoljno osnova da se tvrdi da javno targetiranje doprinosi ugrožavanju sigurnosti novinara. Upravo zato smo svojevremeno razmišljali o pokretanju određenih pravnih inicijativa koje bi skrenule pažnju na takvu praksu“, kaže Jokić.
Njegov stav u velikoj mjeri podudara se sa upozorenjima međunarodnih organizacija.
OSCE navodi da izjave javnih zvaničnika mogu izložiti novinare neprijateljstvu, zastrašivanju i bezbjednosnim rizicima, posebno tokom predizbornih kampanja i politički osjetljivih perioda.
“Javno targetiranje novinara, neprijateljska retorika, prijetnje, zastrašivanje i kampanje diskreditacije doprinose atmosferi koja može da obeshrabri nezavisno i istraživačko izvještavanje. Druga važna pitanja koja izazivaju zabrinutost uključuju transparentnost finansiranja medija, ograničenu podršku istraživačkom novinarstvu, nedovoljno sprovođenje i unapređenje zakonodavnog okvira i okvira politika djelovanja u vezi sa slobodom medija, kao i uticaj velikih digitalnih platformi i tehnoloških kompanija na vidljivost i održivost medija”, naveli su iz misije OSCE u odgovoru na naš upit.
Republika Srpska: Od političkih sukoba do javnog etiketiranja
Kada se govori o političkom targetiranju novinara u Bosni i Hercegovini, prema brojnim istraživanjima, najveći broj takvih slučajeva dolazi iz Republike Srpske.
Tokom posljednjih desetak godina brojni novinari, mediji i nevladine organizacije upozoravali su na obrasce javnog etiketiranja i diskreditacije koji dolaze od najviših političkih funkcionera.
BN televizija, Buka, Capital, Gerila, CIN, Srpskainfo i brojni drugi mediji u različitim periodima bili su označavani kao politički protivnici vlasti, saradnici stranih ambasada ili mediji koji rade protiv interesa Republike Srpske.
Takva retorika posebno je intenzivirana tokom protesta „Pravda za Davida“, kada su pojedini mediji koji su intenzivno pratili proteste predstavljani kao dio političkog projekta usmjerenog protiv institucija Republike Srpske.
Sličan obrazac ponovio se i tokom rasprava o tzv “kriminalizaciji klevete”, a kasnije i tokom rasprava o zakonu o “stranim agentima”.
Novinari i medijske organizacije koji su kritikovali predložene zakonske izmjene često su javno predstavljani kao politički motivisani akteri, a ne kao profesionalci koji upozoravaju na moguće posljedice po slobodu izražavanja. U tom kontekstu treba posmatrati i slučaj Nikole Morače i Aleksandra Trifunovića.
Nakon oštećenja njihovih automobila uslijedile su brojne reakcije domaćih i međunarodnih organizacija. Međutim, za mnoge novinare posebno je problematična bila činjenica da su incidentu prethodile javne prozivke novinara i medija od strane političkih funkcionera.
Morača danas smatra da najveći problem nije samo napad nego činjenica da sistem ne uspijeva poslati jasnu poruku da su prijetnje i pritisci na novinare neprihvatljivi.
„Ugrožena nam je bezbjednost i bukvalno nemamo kome da se obratimo. Kada su u pitanju prijetnje novinarima, policija često ne pokazuje dovoljno inicijative, a pravosuđe je sporo. Čak i kada slučaj dođe do suda, prolaze godine prije nego što se bilo šta desi, odnosno da dođe do nekog epiloga“, naveo je on za Gerilu.
Kada meta postane porodica?
Da posljedice targetiranja ne ostaju uvijek na novinarima pokazuje i slučaj Almedina Šišića novinara i urednika Vlater portala.
Nakon tekstova i javnih objava o radu tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, u priču je uvučena i Šišićeva maloljetna kćerka, koju je Karićeva spominjala kao odgovor na tekstove Valter portala. Uslijedile su prijetnje koje su, kako navodi, dolazile sa anonimnih naloga na društvenim mrežama.
„Za sebe se nikada nisam posebno bojao. Ne zato što sam nešto posebno hrabar, nego zato što smatram da radim svoj posao. Ali kada su u pitanju članovi porodice, to je već druga stvar. Upravo zbog toga ne volim ni da objavljujem fotografije svoje djece. To je cijena ovog posla“, kaže Šišić.
Njegovo iskustvo pokazuje da targetiranje često ne ostaje ograničeno na profesionalnu sferu. Kada politički sukobi pređu na porodice novinara, granica između profesionalnog pritiska i ličnog ugrožavanja gotovo potpuno nestaje.
Šišić smatra da političke elite danas mnogo češće koriste društvene mreže nego sudove.
„Jedino čega se naša politička elita boji jeste istraživačko novinarstvo. Ranije su mnogo češće koristili sudove i tužbe. Danas se mnogo češće koriste botovi, društvene mreže i kampanje diskreditacije. Pusti se priča da se talasa nekoliko dana, uključe se botovi i krene hajka“, dodaje Šišić.
Problem već eskalirao jer novinari počinju da se sakrivaju
Jedan od najupečatljivijih pokazatelja atmosfere linča nije zabilježen ni u jednoj policijskoj statistici.
Posljednjih godina među novinarima se sve češće može čuti da pojedine redakcije na javne događaje ne izlaze sa jasno označenim mikrofonima i opremom na kojima su vidljivi nazivi medijskih kuća. Razlog nije marketinški. Razlog je bezbjednost.
U okruženju u kojem su pojedini mediji godinama predstavljani kao neprijateljski, strani ili politički nepodobni, dio novinara procjenjuje da je sigurnije da ne budu odmah prepoznati.
Takve pojave teško je statistički izmjeriti, ali one predstavljaju jedan od najjasnijih pokazatelja da pritisci na medije proizvode posljedice koje prevazilaze pojedinačne incidente.
Podaci Misije OSCE-a potvrđuju da problem nije samo percepcija novinara.
Tokom 2025. godine zabilježena su 42 incidenta usmjerena prema novinarima i medijskim akterima u BiH. Godinu ranije evidentirana su 33 incidenta. Već do maja 2026. godine registrovano je oko 20 novih slučajeva.
Najčešći incidenti uključivali su ograničavanje pristupa sjednicama lokalnih skupština i vijeća, prijetnje novinarima, kao i javno targetiranje i diskreditaciju od strane političara i javnih funkcionera.
OSCE upozorava da takvi slučajevi ne utiču samo na pojedinačne novinare. Oni ograničavaju pristup informacijama, podrivaju povjerenje javnosti u medije i stvaraju neprijateljsko okruženje za profesionalno novinarstvo.
Posebno je značajno što OSCE problem ne posmatra isključivo kroz pitanje fizičke bezbjednosti. Drugim riječima, bezbjednost novinara ne može se posmatrati odvojeno od ukupnog položaja medija u društvu.
Kada se razgovara sa novinarima, pravnicima i predstavnicima organizacija koje se bave medijskim slobodama, gotovo svi dolaze do sličnog zaključka – najveći problem nije nužno nedostatak zakona, nego njihovo sprovođenje.
Nikola Morača smatra da je sporost pravosuđa jedan od ključnih razloga zbog kojih se pritisci na novinare nastavljaju.
„Čekaju se tri ili četiri godine da bi se neko ko je prijetio novinarima uopšte našao pred sudom“, napominje Morača.
Na sličan obrazac podjeća i advokat Aleksandar Jokić, posebno apostrofirajući da je javnost godinama pogrešno informisana o zahtjevima novinarske zajednice za većom zaštitom.
„Nikada nije traženo da novinari postanu službena lica. Tražilo se da napad na novinara bude tretiran ozbiljnije kada je povezan sa obavljanjem novinarskog posla. Vremenom je to pogrešno predstavljeno kao zahtjev da novinari dobiju status službenog lica, što nikada nije bio slučaj“, podsjeća Jokić.
Da je ovakvo rješenje moguće, podsjeća Jokić, vidi se u slučaju iz Sjeverne Makedonije, gdje je u zakonodavstvo uvedeno da je napad na novinara, ali i članove njegove porodice, ukoliko se napad povezuje sa njegovim poslom, predstavljeno kao napad na službeno lice.
Za njega je ključno pitanje kako osigurati efikasnije reakcije institucija kada su novinari izloženi prijetnjama i pritiscima.
Istraživački novinari najčešća meta diskreditacija
U gotovo svim razgovorima o targetiranju novinara pojavljuje se ista tema – istraživačko novinarstvo.
Almedin Šišić smatra da to nije slučajno.
„Jedino čega se naša politička elita boji jeste istraživačko novinarstvo“, dodaje on. Njegova tvrdnja, kako kaže, odražava iskustvo brojnih novinara koji se bave korupcijom, javnim nabavkama, zloupotrebama položaja i vezama politike i biznisa. Upravo su oni najčešće mete kampanja diskreditacije.
Razlog je jednostavan, istraživačko novinarstvo proizvodi informacije koje političke elite često ne žele da budu objavljene. Umjesto osporavanja činjenica, mnogo je lakše osporiti novinara.
“Zbog toga se profesionalni mediji često pokušavaju izjednačiti sa propagandnim portalima, tabloidima ili političkim projektima. Kada se javnost uvjeri da su „svi isti“, mnogo je lakše diskreditovati i one koji rade profesionalno”, podsjeća Šišić.
Iz misije OSCE stiže poruka- dosljedno pozivaju organe vlasti u BiH da ojačaju zaštitu novinara i očuvaju slobodu izražavanja u skladu sa međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava i obavezama država članica OSCE-a.
“To uključuje sprovođenje hitnih istraga i procesuiranja prijetnji i napada na novinare, uzdržavanje od zakonodavnih inicijativa koje bi mogle da ograniče slobodu izražavanja, poboljšanje institucionalnih odgovora na online prijetnje i govor mržnje, kao i promociju javnog okruženja u kome novinari mogu da obavljaju svoj posao bez straha od odmazde ili pritisaka”, podsjećaju iz OSCE.
Kako kažu, vlasti takođe treba da unaprijede zakonodavni okvir i okvir politika djelovanja za zaštitu i slobodu medija, između ostalog i putem usvajanja zakona o transparentnosti vlasništva nad medijima i jasne kriterije za finansiranje medija iz javnih budžeta.
