Režim u Srbiji pokušava da ponovo zauzme javni prostor koji su posljednjih godinu i po dana obilježili studentski protesti. Metode su grube, vidljive i sve prisutnije, od Novog Sada do malih mjesta u unutrašnjosti.
Godinu i po nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, tragedije u kojoj je poginulo 16 ljudi, Srbija i dalje živi političke posljedice tog događaja. Pad betonske konstrukcije 1. novembra 2024. godine nije ostao samo građevinska nesreća. Postao je simbol države u kojoj su korupcija, partijska kontrola i odsustvo odgovornosti došli do tačke pucanja. Upravo iz te tragedije izrastao je najduži i najmasovniji protestni talas protiv vlasti Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke.
Studentski protesti, blokade fakulteta i masovna okupljanja širom zemlje mjesecima su istiskivali SNS iz javnog prostora. Gradovi su bili prekriveni porukama podrške studentima, zahtjevima za odgovornost i parolama protiv korupcije. Sada, prema Kristrofu Baumgartenu iz austrijskog portala Balkan Stories, vlast pokušava da taj prostor vrati. Ne samo velikim mitinzima, nego i sitnim, svakodnevnim znacima prisustva: štandovima, naljepnicama, grafitima, plakatima, stranačkim aktivistima i pokušajem da se pokaže kako SNS još uvijek kontroliše teren.
Kampanja bez izbora
U Novom Sadu, gradu koji je postao simbol otpora nakon tragedije na željezničkoj stanici, aktivisti SNS-a dijele promotivni materijal, podižu transparente i koriste slogan „Srbija pobeđuje“. Formalno, izbori još nisu raspisani. Suštinski, kampanja već traje. Vučić je najavljivao mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora tokom ljeta ili jeseni, ali datum nije određen. Rojters je nedavno izvijestio da su desetine hiljada ljudi u Beogradu tražile vanredne izbore i kraj dugogodišnje Vučićeve vladavine.
Zato se sadašnja aktivnost SNS-a može posmatrati kao test. Vlast pokušava da izmjeri koliko podrške još ima, gdje može izaći na ulicu bez masovne policijske zaštite i koliko je protestni pokret oslabio. U Novom Sadu taj pokušaj ne izgleda naročito impresivno. Prema Baumgartenovom opisu, stranački štand okuplja uglavnom aktiviste i tek ponekog prolaznika. Ali za SNS je i to pomak. Prije godinu dana, svako javno pojavljivanje naprednjaka u takvom ambijentu moglo je izazvati brzu reakciju građana i aktivista.
Borba za zidove, bandere i trgove
Sukob se vodi i na zidovima. Prorežimske naljepnice i grafiti pokušavaju da preplave poruke studentskog pokreta. Na jednoj strani su slogani vlasti, na drugoj odgovori građana i studenata. Tamo gdje SNS lijepi poruku „Srbija pobeđuje“, protivnici odgovaraju porukom da će pobijediti studenti.
Posebno je važan jezik kojim se vlast i njeni medijski saveznici obračunavaju sa protestima. Jedna od najgrubljih etiketa koja se ponavlja jeste pokušaj da se studenti i učesnici blokada označe kao „ustaše“. To nije slučajna uvreda, nego politički instrument. U zemlji u kojoj istorijsko sjećanje na zločine iz Drugog svjetskog rata ima ogromnu emotivnu težinu, takvo etiketiranje služi da se protivnik ne predstavi kao politički neistomišljenik, nego kao neprijatelj.
Takva strategija nije nova. Vučićev režim godinama javni govor gradi na podjeli između „države“ i „neprijatelja države“. Ko kritikuje vlast, lako postaje strani plaćenik, izdajnik, rušitelj Srbije ili dio navodne obojene revolucije. Studentski protesti su samo posljednji veliki primjer tog obrasca.
Mali gradovi kao pravo ogledalo krize
Posebno je zanimljivo ono što se dešava izvan Beograda i Novog Sada. U malim mjestima, gdje je SNS godinama imao najstabilniju podršku, režim sada ulaže vidljiv napor da ponovo pokaže dominaciju. Ub, Mali Zvornik i slične sredine u reportaži se pojavljuju kao mjesta u kojima se politička kontrola ne pokazuje samo rezultatima izbora, nego fizičkim zauzimanjem prostora.
Naljepnice, plakati i grafiti u malim gradovima imaju drugačiju težinu nego u velikim centrima. U sredini u kojoj se svi poznaju, poruka na zidu nije samo propaganda. Ona je i upozorenje. Govori građanima da vlast vidi, broji i pamti. Zato masovno lijepljenje prorežimskih poruka u mjestima od nekoliko hiljada stanovnika ne djeluje kao znak sigurnosti, nego kao znak nervoze.
Ako je SNS ranije male sredine smatrao svojim prirodnim uporištima, činjenica da i tamo mora demonstrirati prisustvo govori koliko se politička kriza produbila. Protesti su prošle godine stigli i do gradova u kojima se ranije činilo da je javni otpor gotovo nemoguć. To je uzdrmalo sliku potpune kontrole na kojoj Vučićev sistem insistira.
Mediji kao drugi front
Borba za javni prostor ne vodi se samo na ulici. Vodi se i kroz medije. U Srbiji su kritički mediji godinama pod ekonomskim, političkim i regulatornim pritiskom. Prorežimski vlasnici i oglašivači kontrolišu veliki dio medijske scene, dok nezavisni mediji teško dolaze do javnog novca i komercijalnih oglasa.
Zato je najava prodaje Adria News Networka, u kojem su i N1, Nova, Danas i drugi regionalni medijski brendovi, izazvala dodatnu zabrinutost. United Group je krajem maja objavio dogovor o prodaji ANN-a kompaniji Alpac Capital. U saopštenju se tvrdi da će nezavisnost biti očuvana, ali u Srbiji takve transakcije ne mogu biti posmatrane izvan šireg konteksta pritiska na kritičke glasove.
Za vlast, slabljenje kritičkih medija bilo bi jednako važno kao i ponovno zauzimanje trgova. Ako javni prostor čine i ulica i ekran, onda Vučićev režim pokušava da povrati kontrolu nad oba.
Režim izlazi iz mraka, ali ne izlazi iz krize
Baumgartenova reportaža opisuje trenutak u kojem SNS pokušava da se vrati na teren. Ne kao samouvjerena politička mašina koja bez napora upravlja društvom, nego kao vlast koja zna da više ne može ignorisati protestni pokret. Zato se njena kampanja svodi na dokazivanje prisustva: evo nas na štandu, evo nas na zidu, evo nas u malom gradu, evo nas u medijima.
Ali potreba da se dominacija stalno dokazuje često znači da ona više nije neupitna.
Studentski pokret možda više nema intenzitet iz najjačih mjeseci protesta, ali nije nestao. Protest u Beogradu 23. maja pokazao je da se nezadovoljstvo i dalje može pretvoriti u masovno okupljanje. Mediji su izvještavali o desetinama hiljada demonstranata i sukobima policije i učesnika protesta, kao i da je studentski pokret nastao upravo nakon novosadske tragedije i da sada traži vanredne izbore.
Srbija je zato u međuprostoru. Režim još ima institucije, medije, novac, lokalne mreže i aparat pritiska. Protestni pokret ima moralni kapital, simboliku novosadske tragedije i sposobnost da na ulicu izvede veliki broj ljudi. Predstojeći izbori, ako ih bude, neće biti samo borba za mandate. Biće borba za odgovor na pitanje ko danas u Srbiji ima pravo da govori u ime javnosti: vlast koja zauzima zidove ili građani koji su nakon 16 mrtvih odlučili da ćutanje više nije opcija.
