Kako prepoznajemo i razvijamo najtalentovaniju djecu – i da li ih kao društvo zapravo gubimo? To je bila glavna tema današnjeg okruglog stola na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, u organizaciji Centra za nadarenost „Naum“.
Na okruglom stolu pod nazivom „Od potencijala do sistema: Kako društvo gradi (ili gubi) svoje talente?“ otvoreno je pitanje koje se rijetko postavlja bez zadrške: da li Republika Srpska zna šta radi sa svojom najtalentovanijom djecom.
„Danas govorimo o tome kako gradimo ili gubimo potencijale kroz naš obrazovni sistem i zajednicu u cjelini“, rekla je prof. dr Milica Drobac Pavićević, voditeljka Centra. Cilj, dodaje, nije samo identifikovati darovitu djecu, već razumjeti koliko društvo zaista ulaže u njihov razvoj.
Prema njenim riječima, između pet i deset odsto populacije učenika može se smatrati darovitom. Međutim, bez sistemske podrške, samo mali dio njih uspije da taj potencijal i ostvari. „Ako ne pružimo adekvatnu podršku, možemo očekivati da će stvarno razvijenih talenata biti znatno manje“, upozorava ona.
Centar za nadarenost „Naum“, koji djeluje pri Filozofskom fakultetu u Banjaluci i formalno je osnovan u maju 2025. godine, okuplja stručnjake iz različitih oblasti s ciljem da kroz saradnju sa školama i lokalnim zajednicama prepozna, razvija i sistemski podrži darovitu djecu, polazeći od ideje da talent bez adekvatne podrške često ostaje nevidljiv.
Darovitost bez sistema: između prepoznavanja i gubitka
Iako obrazovni sistem formalno prepoznaje nadarene učenike, podrška se, kako ističu učesnici, i dalje svodi na parcijalne mjere – poput preskakanja razreda ili učešća na takmičenjima.
„Nemamo sistemsku povezanost između osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja“, kaže Drobac Pavićević. „Postoje određeni normativi, ali to nije dovoljno da djeca dobiju kontinuiranu i kvalitetnu podršku.“
Upravo na te praznine pokušavaju odgovoriti inicijative poput Centra „Naum“, koji kroz saradnju sa univerzitetom, profesorima i istraživačkom infrastrukturom nastoji otvoriti prostor za razvoj talenata izvan rigidnih okvira školskog sistema.
Problem nije otkriti talent – nego šta poslije
Posebnu dimenziju raspravi dali su i predstavnici umjetničkih i jezičkih disciplina, koji upozoravaju da se talenti često prepoznaju – ali se sa njima ne zna šta dalje.
Prof. dr Saša Pavlović, šef Katedre za solfeđo i muzičku pedagogiju na Akademiji umjetnosti, ističe da se muzički talent prepoznaje vrlo rano, najčešće između pete i sedme godine, ali da je ključni problem ono što dolazi poslije.
„Nije problem samo prepoznati talent, nego šta raditi kada ga prepoznate – ko će raditi sa tim djetetom i kako“, kaže Pavlović, naglašavajući da rad sa darovitima zahtijeva poseban pristup, strpljenje i interdisciplinarni tim.
On upozorava da su darovita djeca često „neobična“ i da se upravo u toj različitosti krije njihov potencijal. „To nisu standardna djeca i ne mogu se uklopiti u standardne modele. Ako ih pokušamo uklopiti – gubimo ih.“
Dodaje i da bez ozbiljne sistemske podrške, koja uključuje pedagoge, psihologe i mentore, čak i najizraženiji talenat može ostati neiskorišten.
Slične probleme uočava i prof. dr Sanja Macura sa Filološkog fakulteta, posebno kada je riječ o darovitosti za jezik i književnost.
„Jedan od ključnih problema je što djeca koja su darovita za književnost često imaju poteškoće u savladavanju rigidnog sistema gramatičkih pravila“, kaže Macura, objašnjavajući da se u školama često miješaju dvije različite vrste sposobnosti – jezička preciznost i književna kreativnost.
Prema njenim riječima, sistem obrazovanja često „sam sebe potkopava“, jer ne pravi jasnu razliku između ta dva područja, niti ostavlja dovoljno prostora za razvoj kreativnosti.
„Izrazito darovito dijete je često neobično i ne uklapa se u očekivane obrasce. Ako nastavnik nema senzibilitet da to prepozna, taj talenat lako ostaje nevidljiv“, upozorava Macura.
Zaključuje da bez dodatnog osnaživanja nastavnika i institucionalne podrške, interesovanje za čitanje i pisanje kod nadarenih učenika s vremenom slabi – umjesto da se razvija.
Učionica između administracije i stvarnog rada sa djecom
Da problem nije samo u zakonima nego i u svakodnevnoj praksi, potvrđuje Petar Zoranović, predsjednik Društva učitelja Republike Srpske.
„Naše društvo trenutno više gubi talente nego što ih razvija“, kaže on, ukazujući na sve veći pritisak administracije na nastavnike. „Učiteljska profesija je kompleksna, ali nas birokratski okvir sve više udaljava od suštine – a to su djeca.“
Prepoznavanje darovitosti, dodaje, ne može se svesti na šablone. „Svako dijete je individua i zahtijeva individualan pristup. To podrazumijeva savremene metode rada, ali i otvorenu saradnju sa porodicom.“
Talenti se prepoznaju još u vrtiću
Da razvoj talenata počinje mnogo ranije nego što se obično misli, ukazuje i Slađana Mišić, master predškolskog vaspitanja.
„Već na predškolskom uzrastu prepoznajemo djecu koja imaju specifične potencijale“, kaže ona. „Na nama je da im obezbijedimo stimulativno okruženje, dodatne sadržaje i prostor da se razvijaju.“
Ali upravo tu nastaje problem kontinuiteta. Djeca koja se prepoznaju u vrtiću često ulaskom u formalni sistem obrazovanja gube taj individualizovani pristup i priliku da dalje razvijaju svoje sposobnosti.
Paradoksalno, dok stručnjaci upozoravaju na sistemske slabosti, konkretni primjeri pokazuju da se uz koordinisanu podršku ipak mogu postići rezultati.
Ove godine 60 nadarenih učenika iz Republike Srpske pohađa programe u Istraživačkoj stanici Petnica – jednom od najprestižnijih obrazovno-istraživačkih centara u regionu. Učenici dolaze iz 16 gradova i opština, od Banjaluke i Bijeljine do Trebinja i Vlasenice.
Za većinu njih obezbijeđene su stipendije u iznosu od 50 do 100 odsto, zahvaljujući upravo saradnji Centra „Naum“, Fondacije „Kaća“ i lokalnih zajednica.
„Ovo nije samo podrška pojedincima, već temelj sistemske brige o onima koji će sutra voditi naše društvo“, poručeno je prilikom dodjele stipendija.
Izuzetak, a ne pravilo
Ipak, ovakvi primjeri ostaju više izuzetak nego pravilo. Oni pokazuju šta je moguće kada se povežu institucije, lokalne zajednice i akademski sektor – ali istovremeno razotkrivaju koliko takav model još nije postao standard.
Upravo zato poruka sa današnjeg skupa nadilazi akademske krugove. Kako su organizatori naglasili, pitanje darovitosti nije rezervisano za stručnjake.
To je pitanje svakog djeteta koje može ostati neprepoznato. Svakog roditelja koji ne zna kome da se obrati. I društva koje još uvijek ne odlučuje da li će ulagati u svoje talente – ili ih prepustiti slučaju.
Dejan Rakita / GERILA
