Tri godine nakon što su upozoravali da se rudnik uglja u naselju Bukova Kosa otvara mimo zakona i bez njihovog glasa, mještani ovog prijedorskog sela su dobili najvažniju pravnu bitku do sada.
Vrhovni sud Republike Srpske poništio je rješenje Vlade Republike Srpske kojim je kompaniji Drvoexport iz Teslića dodijeljena koncesija za istraživanje uglja na lokalitetu Bukova Kosa. Presudom je preinačena ranija odluka Okružnog suda u Banjaluci, koji je odbio tužbe Centra za životnu sredinu i mještana okupljenih u neformalnoj grupi “Sačuvajmo Potkozarje”.
Vrhovni sud Republike Srpske jasno je povezao nezakonitosti u dodjeli koncesije sa pravom građana da štite svoju životnu sredinu i osporavaju odluke koje mogu ugroziti njihovo zdravlje i imovinu.
Još važnije, sud je utvrdio da je Vlada RS koncesiju dodijelila bez obrazloženja, čime je prekršila osnovna pravila upravnog postupka i načelo transparentnosti.
U presudi se navodi da zainteresovana javnost zbog toga nije mogla na valjan način osporavati odluku o dodjeli koncesije, dok građani imaju pravo da osporavaju svaku odluku koja njihovu životnu sredinu stavlja u rizik. Sud zaključuje da su upravo zbog toga povrijeđena procesna prava javnosti i da su mještani imali legitiman pravni interes da pokrenu spor.
Prijedorski dežavu: Rudnik otvoren, presuda stigla kasnije
Paradoks ove priče, slično kao i u slučaju drugog prijedorskog rudnika (sa istim akterima) u selu Bistrica, je što presuda dolazi u trenutku kada rudnik već odavno radi, dok je za bistrički slučaj presuda o trećem ukidanju ekološke dozvole došla čak i nakon zatvaranja rudnika.
Dok su institucije godinama vodile sudske postupke, na Bukovoj Kosi su završena geološka istraživanja, otvoren je površinski kop, prošireno jalovište, a mještani tvrde da svakodnevno trpe posljedice eksploatacije.
Gerila je o ovom slučaju izvještavala još krajem 2023. godine, kada je objavljen dokumentarni film “Posljednja žetva u Bukovoj Kosi”, snimljen u vrijeme kada su građani pokušavali spriječiti dolazak rudarskih mašina. Tada su upozoravali da će završiti poput mještana Bistrice – sa rudnikom praktično u dvorištu i bez stvarnog uticaja na odluke koje se donose o njihovim životima.
Njihova predviđanja, na žalost, pokazala su se tačnim.
Kompanija Drvoexport započela je radove i prije nego što je pribavila sve potrebne dozvole, dok su se dozvole i koncesije naknadno “slagale” kroz institucije. U međuvremenu je Okružni sud dva puta poništavao ekološku dozvolu za rudnik, ali Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske svaki put izdaje novu.
Posljednja je izdata početkom februara ove godine, nakon čega je Centar za životnu sredinu ponovo pokrenuo upravni spor.
Sud: Transparentnost nije formalnost
Najznačajniji dio presude nije samo poništavanje koncesije, već obrazloženje zbog kojeg je ona poništena.
Vrhovni sud navodi da je Vlada Republike Srpske donijela odluku bez obrazloženja iz kojeg bi bilo moguće utvrditi zbog čega je upravo Drvoexport ispunio zakonske kriterijume za dobijanje koncesije.
Sud podsjeća da svako upravno rješenje mora sadržavati razloge na kojima se zasniva odluka, a da je Vlada pokušala naknadno ispraviti taj propust donošenjem posebnog rješenja koje nikada nije objavljeno u “Službenom glasniku Republike Srpske”. Zbog toga se smatra da je prvobitna odluka ostala bez obrazloženja.
Sud dalje zaključuje da je takvim postupanjem prekršeno načelo transparentnosti, ali i da je javnost onemogućena da efikasno osporava odluku koja direktno utiče na životnu sredinu.
To predstavlja jedan od najvažnijih pravnih zaključaka u dosadašnjoj sudskoj praksi kada su u pitanju koncesije u Republici Srpskoj.
Redžib Skomorac, viši pravni savjetnik Centra za životnu sredinu, kaže da ova odluka predstavlja presedan.
“Ovo predstavlja vrijedan presedan za vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i interes zaštite životne sredine. Sud uspostavlja bitnu vezu između nezakonite dodjele koncesije i povrede procesnih i materijalnih prava javnosti”, rekao je Skomorac.
Njegova ocjena je da će ova presuda imati značaj i za druge postupke koje Centar trenutno vodi protiv spornih koncesija širom Republike Srpske.
Advokatica Dragana Stanković, koja je zastupala mještane Bukove Kose i Centar za životnu sredinu, ističe da je Vrhovni sud praktično potvrdio da građani imaju pravo osporavati odluke Vlade kada one mogu ugroziti njihovu životnu sredinu.
“Vrhovni sud je upozorio i da je ova koncesija dodijeljena bez navođenja razloga iz kojih bi se moglo zaključiti koji su zakonski kriterijumi za dodjelu ispunjeni, te da su time i tužioci spriječeni da valjano osporavaju takvu odluku”, naglasila je ona.
Za mještane Bukove Kose ova presuda dolazi nakon godina života uz površinski kop koji je, kako tvrde, potpuno promijenio selo.
Miroslav Stakić, jedan od najglasnijih protivnika rudnika, kaže da presuda potvrđuje ono na šta su od samog početka upozoravali.
“Ovom presudom je konačno ogoljen sav besmisao i bezakonje kojem smo izloženi već tri godine. Otvaranjem ovog rudnika mještani su ostali bez vode i bez mogućnosti da udišu zdrav vazduh zbog konstantnog samozapaljenja uglja. Lokalni put više nije bezbjedan, a privatna imovina nam se bukvalno otima pred očima. Od samog početka smo potpuno isključeni iz procesa odlučivanja po pitanju Bukove Kose, nismo imali ni javne rasprave, niti pravo da kažemo ijednu riječ o sudbini naših ognjišta”, ogorčen je Stakić.
Dodaje da će se borba nastaviti bez obzira na sudsku odluku.
Njegove riječi potvrđuju i prizori koje su ekipa Gerile zabilježila na terenu nekoliko puta. Nekadašnje njive, voćnjaci i šumarci danas su pretvoreni u crne površine površinskog kopa. Kuće se nalaze na svega nekoliko desetina metara od mjesta eksploatacije, dok mještani mjesecima upozoravaju na prašinu, buku, klizišta, probleme sa vodom i česta samozapaljenja lignita zbog visokog sadržaja sumpora.
Gerila je ranije objavila i da pojedini vlasnici zemljišta tvrde kako se eksploatacija odvija na znatno većoj površini od one za koju je izdata dozvola, dok je zbog širenja kopa ugroženo i spomen-područje Jezerine, mjesto stradanja više od stotinu srpskih civila u Drugom svjetskom ratu.
Jedna presuda, više otvorenih pitanja
Iako je Vrhovni sud poništio odluku o dodjeli koncesije za istraživanje uglja, ostaje otvoreno pitanje šta će ova presuda značiti za rudnik koji već uveliko radi.
Naime, nakon istraživanja uslijedila je eksploatacija, izdavane su nove dozvole, a institucije Srpske nijednog trenutka nisu obustavile radove.
Istovremeno, upravo je ovaj rudnik postao jedan od najčešće pominjanih primjera u međunarodnim izvještajima koji govore o zaštiti životne sredine i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za branioce ljudskih prava Mary Lawlor, nakon posjete Bosni i Hercegovini 2025. godine, u izvještaju predstavljenom pred Savjetom UN-a za ljudska prava u Ženevi eksplicitno je preporučila institucijama Republike Srpske da preispitaju dozvole za rudnik Bukova Kosa i intenzivnije sarađuju sa lokalnom zajednicom. Te preporuke, naravno, ni do danas nisu provedene.
Istovremeno, pred Komitetom UN-a za usklađenost sa Aarhuskom konvencijom vodi se postupak upravo zbog načina na koji Republika Srpska dodjeljuje koncesije, nakon što je Centar za životnu sredinu ukazao da se javnost sistemski isključuje iz odlučivanja o projektima koji mogu imati ozbiljne posljedice po životnu sredinu.
Šta dalje?
Ako je koncesija bila nezakonita, šta je sa svim odlukama koje su donesene nakon nje? Da li će Vlada Republike Srpske poništiti ili preispitati sve kasnije akte koji su proizašli iz takve odluke? Hoće li Ministarstvo energetike i rudarstva pokrenuti novi postupak ili će pokušati pronaći novi pravni osnov za nastavak eksploatacije?
Još važnije, hoće li iko snositi odgovornost zbog činjenice da je rudnik praktično otvoren i stavljen u funkciju prije nego što su razriješene brojne pravne dileme na koje su mještani i organizacije civilnog društva upozoravali još 2023. godine?
Vrhovni sud Republike Srpske prvi put je jasno rekao da odluke o koncesijama nisu isključivo pitanje ekonomije i investicija, već i pitanje osnovnih ljudskih prava.
Koliko puta je potrebno reći i napisati da stanovnici ove zemlje imaju pravo da znaju zbog čega je odluka da dio nečijeg sela, šume ili izvora postane rudnik donesena? Kao i da građani moraju od početka da učestvuju u tom procesu i da je ospore ukoliko smatraju da ugrožava njihovo zdravlje, imovinu ili životnu sredinu.
Ova presuda je to, napokon, i formalno potvrdila.
Dejan Rakita / GERILA
