Pišu: Biljana Livančić-Milić i Mladen Bubonjić
Autor fotografija: Mladen Bubonjić
Izvršni urednik: Nedim Dervišbegović
Jutro nad Hutovom miriše na so i kamen. Krckaju vrata stare područne škole “Kardinala Stepinca”, a kroz prozore učionice vidi se maslinik i pusta zemlja. Prvi put u više od 90 godina nema nijednog đaka. Na stranici škole ostala je zabilježena rečenica koja zvuči kao molitva i testament: “Možda jednog dana neke nove generacije prepoznaju vrijednost života u malim sredinama pa možda u Hutovu ponovno zazvone školska zvona”.
“Kad sam čuo to na televiziji, ja sam zaplakao”, rekao je penzionisani nastavnik Mirsad Šoše na vijest o zatvaranju škole, a Hutovljak Josip Matić je zatvaranje nazvao “posljednjim čavlom u kovčeg za Hutovo”.
Život Hutova bio je vezan uz uskotračnu prugu i “Ćiru”. Nakon ukidanja željeznice kroz Hutovo sedamdesetih godina prošlog vijeka počinje i smanjivanje broja učenika koji su se školovali u tom malom hercegovačkom mjestu da bi 2023. godine područna škola ispratila svoje posljednje učenike. Svakako, i rat devedesetih je uticao na odlazak stanovnika i sve manji broj djece.
U istom talogu stvarnosti, na sjeverozapadu zemlje, u Vrnograču zaključana je Područna škola “Šestanovac” zbog manjka učenika. Na istoku, u Srebrenici, tri područna petorazredna odjeljenja – Pale, Ljeskovik i Podravanje – formalno su ugašena i djeca preusmjerena u “najbliža aktivna” odjeljenja, stoji u opštinskom “Službenom glasniku”. Na mapi to izgleda kao hladna administracija. Na terenu je to zvuk ključa u bravi i tišina nakon toga.
Bosna i Hercegovina (BiH) se suočava sa dubokom demografskom krizom. Stotine hiljada ljudi napustile su zemlju u posljednjih desetak godina, uglavnom oni u radno sposobnoj dobi sa svojim porodicama. BiH je izgubila više od 620.000 stanovnika od posljednjeg popisa stanovništva 2013. godine, kažu procjene, jer novi nije održan 2023. kako je bilo planirano.
Kao rezultat toga, svake godine u Bosni i Hercegovini bilježi se sve manji broj djece. Kada je riječ o uzrastu do 14 godina, u Republici Srpskoj taj broj godišnje opada za oko 1.660 djece, dok je situacija u Federaciji BiH još alarmantnija – svake godine nestane u prosjeku više od 7.250 djece iz ove starosne grupe. Samo u prvih šest mjeseci 2025. godine po osnovu negativnog prirodnog priraštaja populacija u BiH smanjila se za 7.331 osobu.
I dok za takve trendove možemo saznati iz statističkih izvještaja, u stvarnosti odlaske cijelih porodica vidimo kroz sablasno prazna sela. Naveče svijetli tek svaka deseta kuća. Svjetla automobila često su jedina potvrda da neko još prolazi kroz ta mjesta. Ljudi ne odlaze samo zbog ekonomske neizvjesnosti, već zbog osjećaja da se društvo ne mijenja nabolje i da pravda, sigurnost i dostojanstvo nisu dostupni svakome nego samo privilegovanima.
Od sjevera do juga, slična je tuga
Iste godine kada je zatvorena područna škola u Hutovu, na sasvim suprotnom kraju Bosne i Hercegovine, u bijeljinskom kraju, u šest područnih škola nije upisan nijedan prvačić.
Danijela Ivanović rodom je iz Bijeljine. Radila je u “Alumini” iz Zvornika, a suprug u elektrosektoru. Njihova priča ne liči na stereotipnu: nisu otišli iz svog grada i iz BiH jer nisu imali posao.
“Novac nije bio motiv već isključivo to što se nismo mogli uklopiti u ovaj mentalitet gdje ljudi prodaju glasove za 100 maraka ne razmišljajući o budućnosti svoje djece. Nismo željeli da živimo u sistemu gdje moraš biti član vladajuće stranke ili da im jedeš iz ruke kako bi dobio svoje pravo koje ti po zakonu pripada”, kaže.
Danas su djeca punoljetna, uklopljena u školu i društveni život u Norveškoj, a povratak više ne razmatraju. Danijela kaže da su je najviše uvjerili sitni, svakodnevni trenuci dostojanstva – pregled kod ljekara bez “čašćavanja”, rješenje za neki životni problem bez “partije”.
Dvije stotine kilometara zapadnije od Bijeljine nalazi se Banjaluka, grad čija se populacija, prema statističkim podacima, svake godine povećava.
Prije više od deset godina Milorad Došenović zamijenio je Banjaluku njemačkim gradom Minhenom. Otišao je kao stručnjak koji traži prvo ozbiljno radno mjesto jer nije bio “ničiji”, pa je dugo ostajao i “ništa”, sve dok 2014. u Njemačkoj nije potpisao ugovor za posao i stvorio uslove za zasnivanje porodice.
Danas je otac troje male djece. Nedostaju mu bake i djedovi njegove djece, nedostaje mu spontanost širih porodičnih okupljanja, ali ga vrtići “na 15 minuta hoda”, sistem dječijih dodataka i jasno raspoređene obaveze uvjeravaju da djeci duguje sigurnost više nego nostalgiju. Povratak?
“Mogu ga zamisliti samo ako se ovdje promijeni osjećaj da nisi niko dok ne postaneš nečiji.”
U Danskoj, stomatolog Bojan Nikić, rođen u Banjaluci, školovan u istom gradu, priča kako je njegova porodica, ne svojom voljom, postala test za radno i porodično pravo u BiH. Supruga je dobila otkaz kad je saopštila trudnoću, on dvije sedmice prije njenog prvog porođaja.
“U zemlji gdje se mito tretira kao podrazumijevana valuta, shvatiš da si višak ako ne pripadaš.”
U Kopenhagenu je prvi put osjetio da zakon ne pita čiji si. Najteže mu padaju duge, sive zime i rijetki susreti s roditeljima, ali kaže: “Najveći luksuz ovdje nije plata, nego sigurnost da te pravila štite”.
Upravo su pravila, odnosno njihov izostanak, kao i privilegovanost određenih pojedinaca i grupa, jedan od ključnih razloga za napuštanje zemlje. Politička analitičarka Tanja Topić ističe da je klijentelizam važan uzrok depopulacije te da se sistem građen dvadeset godina ruši tek stvarnom političkom voljom i osviješćenim građanima.
“Ukoliko oni (građani) daju podršku tom nakaradnom sistemu, tražeći sopstvene sitne privilegije i aplaudirajući takvim političarima, trend depopulacije je nemoguće zaustaviti”, kaže Topić i dodaje: “Preduslov je vratiti povjerenje u pravosudne institucije. Nova stara lica nisu nositelji reformi. Potreban je reset cjelokupnog društva.”
Ostajte ovdje…
U škole na području Tuzlanskoga kantona od septembra 2024. godine vratilo se više od 200 učenika koji su bili u inostranstvu. Najviše ih je iz Njemačke. I dok zvuči ohrabrujuće, statistički podaci pokazuju da se u tom kantonu u posljednjih pet godina broj učenika smanjio, u osnovnim školama za 6,7%, u srednjim za 5,6%. Povratak ne može postati trend dok država ne ponudi jasno viđenje budućnosti, sistem podrške i društvo u kojem je vrijedno ostati, ali, za sada, BiH sve više podsjeća na zemlju staraca i ugašenih učionica.
Vladimir Kovačević, banjalučki novinar koji je preživio napad 2018, privremeno je “pobjegao” od profesije na njemačko gradilište da “skine sa sebe težinu vijesti”. Vratio se zbog porodice, ali je donio čvrstu odluku: sinove će usmjeriti na studije vani. Njegova je priča most između onih koji su već otišli i onih koji mentalno već žive na drugom mjestu, tamo gdje presude postoje, a zakoni se ne savijaju pod partijskim pritiscima.
U Banjaluci ostaje i Đorđe Konjević, otac troje djece, sa računicom koja najbolje objašnjava kako se zatvara razred: 400 KM privatni vrtić naspram 150 KM gradske subvencije, prijave “ispod crte” za javni vrtić, dodatni prekovremeni sati umjesto vremena za djecu. Njegov porodični budžet, umjesto u knjige, sport i bezbrižna popodneva, odlazi na preživljavanje.
“Ne tražimo više, tražimo jednako”, kaže, svjestan da je bratu supruge u Njemačkoj dječiji dodatak postao presudni argument za ostanak.
Predsjednik udruženja “Restart Srpska” Stefan Blagić takođe vidi finansijski aspekt kao prvi uzrok depopulacije, ali smatra da odmah nakon toga dolaze generalni društveni i politički problemi, kao što je i klijentelizam.
On ističe da borba protiv korupcije itekako može uticati na to da ljudi ostanu. “Višak novca bi se mogao preusmjeriti u populacijsku politiku”, ali, naglašava, “to ne može biti jedina mjera”.
Svjetlo na kraju tunela
Nataša Musa, predsjednica Fondacije “Sarajevo Navigator” i pokretačica Inicijative “Odmori u BiH”, u Sjedinjene Američke Države otišla je 1992. godine u okviru srednjoškolske razmjene i ostala je tu narednih 15 godina. Radila je na Univerzitetu The Cooper Union for the Advancement of Science and Art i živjela u New Yorku prije nego se odlučila vratiti u svoj rodni grad.
“Razlozi za povratak su mnogobrojni, a možda je najadekvatnije reći da u životu moraš nekada otići unazad da bi krenuo naprijed.”
Nakon povratka Nataša se udala, ima jedno dijete i sa suprugom razvija uspješan posao te nastoji doprinijeti lokalnoj zajednici. Neki od projekata koje su razvili jeste turistički vodič “Sarajevo Navigator”, zatim Sarajevo Holiday Market, koji je postao najveći praznični događaj u Sarajevu, a pokretači su i Desant Festivala, čiji je cilj obogatiti i promovisati bogatu kulturno-istorijsku i prirodnu baštinu grada Jajca. Nataša svakim svojim novim projektom u fokus stavlja turističku ponudu Bosne i Hercegovine.
Ako ovaj mozaik priča ima naslov, on je jednostavan: svaki odlazak je porodična odluka, a zbir tih odluka je javna politika – samo što je nismo tako zvali dok su se pakirali koferi. Danijela, Milorad, Bojan, Vladimir i Đorđe nisu “trend”, nego lica brojeva.
A Hutovo je scena koja sve spaja: ključ u bravi, prašina na klupi, jedna rečenica za kraj i tiha nada da će se zvono ipak čuti ponovo. Dok se to ne dogodi, karavan ide dalje, škole se gase, a djeca odrastaju pod drugim nebesima. “Možda jednog dana…” stoji u objavi škole. U tom “možda” je preostala mjera budućnosti koja je, kao u slučaju Nataše, ipak moguća.
Priča je nastala kao dio edukativnog programa Škola novinarske izvrsnosti Mediacentra / Mediacentar School of Journalistic Excellence. Autori teksta bili su učesnici edukativnog programa.
Škola novinarske izvrnosti Mediacentra i održana je kao dio projekta “Reforme za integritet medija i slobodu govora” koji finansiraju Evropska unija i Ambasada Kraljevine Nizozemske u BiH, a zajednički provode Mediacentar Sarajevo, Udruženje “JaBiHEU” i Vijeće za štampu i online medije u BiH. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Fondacije Mediacentar Sarajevo te ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.
