Dok predsjednik NPS-a Darko Banjac javno osuđuje odlazak političara u strane ambasade “po mišljenje”, prošle godine upravo on je razgovarao s ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovom o političkoj situaciji u zemlji. Njegova poruka otkriva suštinu domaće politike: ambasade nisu problem, osim kad nisu „naše“.
Predsjednik Narodne partije Srpske Darko Banjac je, uoči današnje sjednice Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, na kojoj će prisustvovati predsjednik PDP-a Draško Stanivuković, kao i lideri SDS-a, Liste za pravdu i red, stranaka “trojke” i HDZ BiH, poručio da je „sramno ići u strane ambasade po mišljenje“.
Uvjerava javnost da odluke o budućnosti Bosne i Hercegovine, a naročito Republike Srpske, moraju donositi isključivo oni kojima je narod dao povjerenje – bez upliva stranih diplomata, bez posjeta OHR-u, i bez, kako kaže, diktata međunarodne zajednice.
Međutim, ono što Banjac ne govori, ili možda misli da su građani zaboravili, jeste da je prošle godine i sam išao u jednu ambasadu, i to Ruske Federacije, gdje je s ambasadorom Igorom Kalabuhovom diskutovao o političkoj situaciji u BiH. I to u, kako se navodi, „prijateljskoj i radnoj atmosferi“.
Dakle, nije pitanje ide li se u ambasade. Pitanje je samo u koje ambasade se ide. I s kim se gradi „demokratija“.
U istoj izjavi u kojoj upozorava opoziciju da je „neprihvatljivo“ ići na sastanke u OHR, Banjac zaboravlja da je sam učestvovao u razgovorima sa predstavnicima države čiji ambasador otvoreno negira legitimitet visokog predstavnika u BiH, i čija politika prema Dejtonskom sporazumu dolazi u paketu s podrškom narativima o blokadama i „neprihvatljivim“ ingerencijama zajedničkih institucija.
Banjac navodi da je „logično postaviti pitanje da li treba da postoji zemlja koja ne odlučuje u okvirima svojih organa, nego to rade neki stranci“. Ali nije objasnio zašto se onda političke teme Republike Srpske razmatraju i analiziraju u ruskoj ambasadi, ako se već zalaže za odlučivanje isključivo u institucijama. Jesu li ruski ambasadori domaći akteri? Ili su to „neki stranci“ koji su izuzeti iz njegovog koncepta “političke čistoće”?
Problem nije samo u licemjerstvu, već i u selektivnom pristupu patriotizmu. U svijetu Darka Banjca, međunarodna zajednica je neprijatelj, osim ako dolazi iz Rusije. Šmit je nelegitiman jer nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN, ali nije sporno kada se o politici u BiH razgovara s Kalabuhovim, čija zemlja u tom istom Savjetu ima pravo veta i koristi ga upravo da blokira imenovanja koja ne odgovaraju njenim interesima.
Takav politički narativ nije izgrađen na principima, već na stranačkim i geopolitičkim preferencijama. A retorika o „volji naroda“ postaje samo alat za prikrivanje dublje podjele – one između „naših“ i „njihovih“ ambasada.
U suštini, i jedni i drugi idu u ambasade. Jedina konstanta je to da se o BiH i dalje više priča van njenih institucija nego unutar njih.
Gerila.info
