U aprilu 2022. godine Laktaši su postali grad. Opština u kojoj, prema popisu iz 2013. godine, živi 35.000 stanovnika i u kojoj ne postoji nijedna jedina srednja škola. Teslić, koji je 2013. godine imao 7.057 stanovnika i koji nema bioskop, proglašen je gradom prije nekoliko dana. Status grada bi do kraja godine trebalo da dobiju Foča i Mrkonjić Grad, a možda i Osmaci, jer jedini, uz Kotor Varoš, imaju pozitivan prirodni priraštaj u prošloj godini.
Bitange postaju ministri, fukare direktori, a sela i tužne varošice – gradovi. Još jedan dokaz da ne postoji ideja koju oni koji predlažu i oni koji glasaju ne umiju da bagatelišu. Laktaši su grad taman koliko je Nikola Špirić mlad. Opštine koje nemaju dvije srednje škole, koje nemaju bioskop i bazen, koje nemaju hotel sa ne pet nego četiri zvjezdice, koje nemaju rijeku i uz rijeku šetalište postaju gradovi zato što se budalama tako može.
I kad je već tako – a nema nikakve sumnje da će biti još gore – onda je red da se spisak proširi i da se nominuju oni koji su nepravedno zaboravljeni. Neka gradovi postanu i Han Pijesak i Nevesinje, i Oštra Luka i Pelagićevo, i Gacko i Petrovo, ali prije svih njih titulu grada treba dati – Laušu. Ima Banja Luka većih mjesenih zajednica, ima i ljepših, ali boljih i karakternijih nema, ma šta oni s Mejdana i iz Borika o tome mislili. Ako je prijedlog pretežak, neka se Laušu prvo dodijeli status autonomne oblasti, a dalje ćemo korak po korak.
A zašto da ne? Kome smeta snažan Lauš? Lauš ima sve što imaju i novi gradovi, pa i preko toga. Ima dva kružna toka: jedan na tranzitu, drugi kod Sirana. Laktaši, recimo, imaju samo jedan. Imamo i restoran. I ne samo da ga imamo, nego se u njemu „toče“ najbolja riblja čorba i najbolji pasulj u Krajini. Imamo i auto-praone: nekoliko samouslužnih i dvije „prave“. Imamo jedan dom zdravlja, pedeset i četiri apoteke i sedamnaest kockarnica.
Imamo školu, imamo dvije dvorane, imamo školsko igralište, imamo direktora koji je kadar vladajuće stranke. Sve imamo. Imamo dva marketa. Dvije piljare. Nekoliko frizerskih salona. Da je Ruža na Laušu, ništa nam više ne bi ni trebalo. Imamo nekoliko polukafana u kojima se toči domaća rakija. Imamo i ležeće policajce. I to one nove. Krute. Imamo šesticu koja vozi na svakih 15 minuta. Imamo samo jednu crkvu. Četiri ili pet trafika. Mesnicu, pekare, pečenjaru, dječje igralište. Teslić, Laktaši i Mrkonjić zajedno nemaju ono što pola Lauša ima.
Na Laušu nema budala. Ili ih ima sve manje. Nema pacijenata. Ima novinara. Lauš je najveće novinarsko naselje u Banjoj Luci. Možemo da „namirimo“ cijelu redakciju. Imamo rudnik koji je zatrpan i po kojem hodamo. Imamo fudbalski klub, ali ne znamo u kojoj ligi igra. Imamo otpadnu rječicu koju tek valja zazidati i jednu koja nas opkoljava sa gornje strane i koja je bolja nego teletina ispod sača. Imamo asfalt koji je stotinu puta krpljen. Imamo dvije trake na trotoaru: jednu za pješake, drugu za bicikliste. Laktaši, na primjer, ne da nemaju traku za bicikliste, nego nemaju ni bicikliste.
Imamo dvije mjesne zajednice. Imamo i policijsku stanicu, ali gotovo da nam i ne treba. Imamo samo jednu uništenu fabriku. Jedno veliko i dva manja groblja. Imali smo tri, sada imamo dvije konobe. Jedna od njih ima savršenu baštu. Imamo stotinu prečica kojima se može i ovamo i onamo. Na Laušu se nalazila prva industrijska zona u Banjoj Luci, tako da nismo tikva bez korijena. Ovdje je izgrađena i prva banjolučka termoelektrana. Lauš ima i svoj film, i svoju himnu. Ima i 30.000 stanovnika i da je opština bio bi na 14. mjestu u Srpskoj.
Lauška cesta vodi do mog druga Miloja na najbolju đurđevdansku sarmu. Ili kod Zoke Kostića na čudesni podvarak sa ćuretinom i kobasicama. Kome je dosadio beton, imamo i to: šuma i šumaraka, brda i brdašaca, samo valja pružiti nogu. Prije Šibova treba skrenuti desno, pa jedno dva kilometra cestom, potom „slomiti“ lijevo i tražiti Suturliju osluškujući huk njenih bukova. Kupina, jagoda, trnjina i lisičarki za sedam džakova. Nekoliko hrastova stogodnjaka. Dobrih ljudi. Lauš, na koncu, ima i moju mater koja vrijedi koliko i cijela Vlada, pa još tri puta toliko.
Goran Dakić
