Prema navedenom konkursu, u opisu posla višeg stručnog saradnika za radio, televiziju i emitovanje programa je da priprema informacije, daje analize, mišljenja i prijedloge iz oblasti radija, televizije i emitovanja programa, te da pokreće inicijative i rješava određena pitanja iz oblasti medija i daje prijedloge za njihovo poboljšanje.

Iako bi bilo potpuno prirodno da se za zapošljavanje na ovo radno mjesto koje zahtijeva visoku stručnu spremu traži završen studij novinarstva ili drugi srodan obrazovni profil, propisani uslovi ne omogućavaju diplomiranim novinarima da se prijave na ovaj konkurs.

Umjesto da se traži završen filozofski ili fakultet političkih nauka na kojima se obično nalaze studiji novinarstva, Ministarstvo saobraćaja i veza za navedeno radno mjesto traži „saobraćajni, pravni ili ekonomski fakultet ili drugi fakultet pravnog ili ekonomskog smjera“.

Novinar i kolumnista Goran Dakić kaže da su novinari u ovoj zemlji odavno nepoželjni, pa nije iznenađen što se to više ne pokušava ni prikriti.

„Mogli su među uslove tog konkursa bar formalno da stave i filozofski ili fakultet političkih nauka zato što će oni svakako primiti onoga kome je to radno mjesto namijenjeno i koji vjerovatno odavno radi na tom radnom mjestu, ali stvari su ogoljene do kraja i nema više potrebe da se bilo šta prikriva“, kaže Dakić.

On dodaje da se u opisu posla budućeg višeg stručnog saradnika za radio i televiziju kaže da treba da „aktivno učestvuje u pripremi izrade zakona i drugih propisa iz oblasti medija“.

„Novinari godinama kukaju kako je neophodno donijeti zakon o medijima i urediti cijelu oblast, a kada sada vidimo kako se oni koji treba da kreiraju te zakone odnose prema novinarskoj profesiji, onda je jasno zašto su novinari i zakoni koji treba da ih zaštite deveta rupa na svirali“, kaže Dakić.

Slično mišljenje dijeli i novinar Dragan Maksimović koji podsjeća da je novinarstvo meka profesija za koju nije neophodno striktno obrazovanje i završen isključivo studij novinarstva, ali kaže da je sramno da se na ovakav način degradira zvanje diplomirani novinar.

„Neka zaposle na to radno mjesto koga god hoće, a zaposliće sigurno neke svoje poslušnike ili neke koji već rade tamo, jer im se pravi novinari sigurno ne bi ni prijavili na taj konkurs, ali neka ne omalovažavaju novinarsko znanje, iskustvo i na kraju krajeva njihovo zvanje i stručnu spremu“, kaže Maksimović.

capital.ba

The post Novinarima rampa za posao u Vladi first appeared on Gerila.info.

Za sada nije poznato zbog čega su računi tačno blokirani, ko je pokrenuo postupak i koliki je iznos zbog kojeg je javni servis Republike Srpske došao u ovu situaciju.

Istovremeno se oglasio i Nezavisni sindikat radnika RTRS-a. Iz sindikata tvrde da više od 80 odsto zaposlenih u ovoj medijskoj kući radi za minimalac ili za platu koja je tek nešto veća od minimalne.

Radnici poručuju da ne traže privilegije, nego da njihov rad bude plaćen tako da od plate mogu normalno živjeti.

Ovi navodi posebno su zanimljivi ako se ima u vidu da je RTRS prošlu godinu završio sa prihodima od 36,6 miliona KM. Prema ranije objavljenim podacima, RTRS je imao 613 zaposlenih, dok je ostvarena dobit iznosila oko 47.000 KM.

Finansijsko stanje RTRS-a ne može se posmatrati odvojeno od sudskih sporova koji godinama traju između RTRS-a i BHRT-a.

Viši privredni sud u Banjaluci ranije je presudio da je BHRT dužan da RTRS-u isplati više od 17,7 miliona KM. Taj iznos odnosi se na korištenje fiksnih radio-veza, kamate, dio prihoda od marketinga i sudske troškove.

RTRS je tu presudu predstavio kao važnu pobjedu. Međutim, iz BHRT-a su nakon toga saopštili da je istom presudom potvrđeno i da RTRS duguje BHRT-u 7,8 miliona KM za RTV taksu, uz zakonske zatezne kamate od decembra 2017. godine.

U međuvremenu su objavljene i druge presude u korist BHRT-a. Jednom pravosnažnom presudom RTRS je obavezan da BHRT-u isplati 2,5 miliona KM za dug po osnovu RTV takse iz perioda od septembra do decembra 2023. godine. Drugom, prvostepenom presudom, RTRS treba da plati još 2,98 miliona KM za dug iz 2019. godine, takođe sa kamatama.

Prema Zakonu o javnom RTV sistemu BiH, novac od RTV takse i marketinga trebalo bi da se dijeli tako da BHRT-u pripada 50 odsto, a RTRS-u i RTV Federacije BiH po 25 odsto. U praksi, taj sistem je godinama predmet sporenja, tužbi i političkih sukoba.

Pored finansijskih problema, RTRS se godinama suočava i sa kritikama da nije javni servis svih građana, nego servis vlasti. Te kritike se najviše odnose na informativni program, način izvještavanja o opoziciji, građanskim protestima, nezavisnim medijima i ljudima koji javno kritikuju vlast u Republici Srpskoj.

Zanimljiva su poređenja sa javnim servisom u Mađarskoj koji je priznao da je godinama lagao javnost. U tom kontekstu postavlja se pitanje da li bi se RTRS ikada mogao izviniti građanima zbog neprofesionalnog izvještavanja.

Zato se priča o RTRS-u ne može svesti samo na blokirane račune i sporove sa BHRT-om. Javnost ima pravo da zna ko je odgovoran za dugove, ali i zašto javni servis koji građani plaćaju često više liči na stranački program nego na mjesto gdje se mogu čuti tačne i nepristrasne informacije.

The post RTRS-u blokirani računi, radnici upozoravaju na male plate first appeared on Gerila.info.

PIŠE: Đorđe Vujatović

Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.

Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.

Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.

Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.

Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.

Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.

Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.

„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.

Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.

„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.

Između ignorisanja i “praznih” odgovora

U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.

„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.

Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.

„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.

Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.

Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše

Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.

Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.

„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.

On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.

„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.

Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.

„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.

Administrativne barijere kao alat

Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.

„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.

S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:

„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.

„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.

Granica između privatnog i javnog interesa

Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.

„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.

U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.

Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.

„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.

Zastarjeli zakoni i spora primjena

Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.

„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:

„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.

Sistem koji zavisi od volje institucija

Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.

„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.

Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.

„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.

U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.

Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.

U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.

Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.

U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.

Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.

The post Informacije na čekanju: Kako administracija namjerno usporava novinare i javnost first appeared on Gerila.info.

Danas će se ponavljati poznate rečenice. Mediji su važni. Novinari rade odgovoran posao. Slobodna riječ je temelj demokratije. Sve je to tačno. Problem je samo što će već sutra isti ti ljudi nastaviti da izbjegavaju pitanja, vrijeđaju novinare, kriju informacije i dijele medije na podobne i nepodobne.

Kod nas je novinar uglavnom slobodan dok ne počne raditi svoj posao. Može da pita, ali neka pazi koga pita. Može da istražuje, ali neka pazi čije poslove dira. Može da objavi tekst, ali neka bude spreman na uvrede, pritiske, tužbe i javno etiketiranje.

Vladajući posebno vole izraz “odgovorni mediji”. To su, po njima, mediji koji znaju kada treba ćutati, koji ne postavljaju nezgodna pitanja, koji ne kvare svečane događaje, koji ne pitaju ko je dobio javni novac, ko je zaposlen preko veze, ko stoji iza nekog posla i zašto institucije ćute. Takvi mediji su uvijek poželjni. Ne smetaju nikome ko ima moć.

Pritisak na medije danas ne mora izgledati kao zabrana. Dovoljno je da novinar zna da će umjesto odgovora dobiti uvredu, da institucije mjesecima ne odgovoraju na upite, da se poslije svakog nezgodnog teksta pokrene priča o tome ko stoji iza novinara. Dovoljno je da ga javno proglase neprijateljem, plaćenikom ili izdajnikom. Tako se ljudi uče da ćute. Tako se stvara strah, a onda sloboda ostaje samo na papiru.

Najlakše je napasti novinara. Mnogo je teže pokazati dokumente. Još je teže objasniti zašto institucije ne rade svoj posao. Zato se kod nas često ne raspravlja o onome što je otkriveno, nego o tome “ko vas plaća”. Kao da je to važnije pitanje od toga ko plaća propagandu, partijske portale, izborne kampanje i poslove dogovorene iza zatvorenih vrata.

Bosna i Hercegovina je, inače, prema Indeksu slobode medija Reportera bez granica za 2026. godinu, pala na 90. mjesto. To je najlošiji plasman BiH u posljednjih 25 godina. Još je zanimljivije što se pad ne dešava odjednom. BiH je sa 64. mjesta 2023. pala na 81. mjesto 2024, zatim na 86. mjesto 2025, a sada na 90. mjesto.

Ipak, nezavisni mediji i dalje opstaju i rade. Ne zato što im je lako, nego zato što javnost ima pravo da zna. Građani imaju pravo da znaju kako se troši njihov novac, ko donosi odluke u njihovo ime, zašto se neki poslovi stalno daju istima i zašto se neka pitanja uporno izbjegavaju.

Zato Dan slobode medija nije samo dan za čestitke. To je dan za podsjećanje da slobodni mediji nisu problem društva. Problem su oni koji se slobodnih medija boje.

Mladen Bubonjić

The post Srećan Dan slobode medija… samo bez nezgodnih pitanja first appeared on Gerila.info.

Na meti SNSD načelnice male opštine Jezero ranije su bili novinari Gerila info koji su pisali o pobuni mještana Jezera i okolnih opština a zbog geoloških istraživanja koja se provode, između ostalog, i na području te opštine. Posljednja meta načelnice Jezera bila je novinarka Federalne televizije Senada Mujezinović koja je za emisiju Mreža te televizije radila priču o geološkim istraživanjima u toj opštini.

“Nakon emitovanja profesionalno odrađenog priloga u magazinu Mreža FTV-a koji se bavi geološkim istraživanjima na području Šipova i Jezera, a u kojem su zastupljene sve relevantne strane- uključujući predstavnike nadležnih institucija, lokalne vlasti, investitora, kao i građani i aktivisti- načelnica Ružičić je u video objavama na Facebooku i Instagramu optužila novinarku Mujezinović za neprofesionalizam i neetičko izvještavanje. U videu pod nazivom “Stop medijskom nasilju- mi smo u svojoj avliji” Ružičić je uputila niz poruka u kojima implicira da novinari nemaju šta tražiti na području “njene” opštine“, navodi se u saopštenju udruženja BH Novinari.

Iz BH Novinara ističu i da je nedopustivo da izabrani predstavnici vlasti koriste društvene mreže kao prostor za obračun sa novinarima umjesto da svoje primjedbe artikulišu kroz zakonom utemeljene procedure. Navode i da je posebno zabrinjavajuće to što Ružičić već duži vremenski periodu pribjegava javnom etiketiranju novinara koji izvještavaju javnost o geološkim istraživanjima u ovoj opštini.

Prije desetak dana u Jezeru je organizovan veliki protestni skup (za standarde te opštine) na kojem su građani ali i aktivisti iskazali nezadovoljstvo zbog geoloških istraživanja ali i ukazali na opasnosti koje donosi sventualna eksploatacija ruda na tom području, prije svega kada je rijeka Pliva u pitanju ali i generalno život ljudi u Jezeru, Šipovu, Jajcu ali i nizvodno u Banjaluci koja pije vodu iz Plive.

Različite stranice na Facebooku su nakon tog protesta etiketirale pojedince koji su prisustvovali tom skupu napominjući da pojedinci iz drugih opština nemaju šta da traže u Jezeru.

Saznajemo da je načelnica Jezera vršila ogroman pritisak na policiju u toj opštini da protestni skup ne bude dozvoljen ali policija to nije prihvatila jer za tako nešto nije bilo nikakvog zakonskog osnova. Skup je ipak umjesto ispred zgrade opštine održan na platou ispred osnovne škole u Jezeru.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Ružičić nastavlja borbu protiv novinara first appeared on Gerila.info.

Kasno noću, porodica bi ponekad bježala iz Banja Luke prema granicama Hrvatske ili Slovenije, čekajući tamo da neposredna opasnost prođe. U jednom trenutku nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u porodični automobil prije nego što bi Vasković prvo sam upalio motor kako bi provjerio da li je ispod postavljen eksploziv. No Vasković je i dalje istraživao i objavljivao.

„Njegova ideja vodilja bila je da mora pisati ono što misli, bez obzira na posljedice. Smatrao je da jedino brutalno otvoreno pisanje može uzdrmati ljude o kojima je pisao“, kaže ona.

Ipak, Republiku Srpsku su zauvijek napustili 2018. godine.

Nisu jedini.

Stotine hiljada ljudi je napustilo region u protekloj deceniji tražeći bolje plate i bolji životni standard. Procijenjena populacija Republike Srpske se svela sa 1,1 milion na oko 900.000 danas (nema zvaničnih podataka). Medjutim, pored ekonomskog odvija se još jedan tiši, jeziviji egzodus. Novinari, aktivisti, opozicioni političari, pa čak i obični građani bježe od sofisticirane, više od deceniju duge kampanje političkog targetiranja, kleveta i fizičkih prijetnji iza kojih, prema tvrdnjama žrtava, stoji vlast.

„Puno ljudi je otišlo jer više nisu mogli podnositi pritiske. Ko neće da ćuti i hoće da misli svojom glavom ovdje teško opstaje“, tvrdi novinar i aktivista Miljan Kovač.

Prema njegovim riječima, prostor za javnu kritiku u Republici Srpskoj postao je veoma sužen.

„Kako da opstanu novinari i aktivisti kada čak i običan radnik može imati probleme ako kritikuje vlast“, pita Kovač.

Mašinerija zastrašivanja

U političkom i medijskom pejzažu Republike Srpske, prostor za drugačije mišljenje se dramatično smanjio. Kritičari vlasti rutinski se etiketiraju kao „strani plaćenici“, „izdajnici“, „rušitelji Republike Srpske“ ili „agenti Zapada i Sarajeva“.

Ove etikete se šire putem javnih servisa pod kontrolom vlasti i njoj naklonjenih informativnih portala i osmišljene tako da delegitimizuju kritiku i terorišu kritičare.

„Imali smo čitave kampanje u kojima su pojedinci i organizacije označavani kao neprijatelji Republike Srpske i naroda, bez ikakvih ozbiljnih dokaza“, kaže Srđan Puhalo, psiholog i društveni analitičar.

Jedan od najpoznatijih primjera bile su takozvane „crne knjige“, dokumenti koje su predstavnici vladajućeg SNSD-a javno pominjali kao spiskove ljudi i organizacija koji, kako su tvrdili, rade protiv interesa Republike Srpske. Takvi narativi, u kojima su pojedinci i nevladine organizacije predstavljani kao dio šire „antisrpske“ mreže, dodatno su pojačavali atmosferu nepovjerenja prema aktivistima i kritičarima vlasti.

„Ljudi koji su bili meta takvih kampanja često su imali samo dva izbora: da se povuku iz javnog života ili da napuste zemlju“, kaže Puhalo.

Sve uz pomoć javnog servisa

Jos je 2018. godine netolerancija režima prema neistomišljenicima prerasla u otvoreno neprijateljstvo tokom protesta „Pravda za Davida.“ Mjesecima su se hiljade građana svakodnevno okupljale na centralnom Trgu Krajine u Banja Luci i tražile odgovore u vezi sa nerazriješenim ubistvom dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića.

Reakcija vlasti bila je brza. Javni servis RTRS predstavio je ožalošćene građane kao dio politički orkestrirane akcije protiv vlasti i same Republike Srpske.

„Sjećamo se protesta za Davida gdje su iznošene vrlo teške optužbe i uvrede na račun ljudi koji su protestovali. U takvim kampanjama nisu učestvovali samo političari, nego i pojedini mediji, uključujući i javni servis“, kaže Puhalo.

Generalno, izvještavanje javnog servisa je od strane analitičara koji se bave medijima okarakterisano kao jednostrano.

“Odavno nije potrebno ni napominjati kako je RTRS u potpunosti pod kontrolom i u službi jedne političke stranke i njenog narativa, te da se ova televizija niti ne trudi osigurati kakav-takav balans u predstavljanju političkih stranaka, što se očekuje od javnog televizijskog servisa,” tvrdi Analiziraj.ba, portal specijaliziran za analizu, praćenje i kritički osvrt na rad medija.

Takvo izvještavanje, potpomognuto kampanjama putem društvenih mreža, često ugrožava živote do te mjere da žrtve pribjegavaju jedinoj preostaloj opciji – odlasku.

Danijela Ratešić, aktivistkinja koja je učestvovala u protestima za Davida Dragičevića, je bila izložna napadima i putem društvenih mreža.

„Pokrenuta je retorika zasnovana na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i portale bliske vlasti. Čitava mašinerija bila je usmjerena na blaćenje ljudi koji su imali hrabrosti da javno progovore“, kaže Ratešić, prisjećajući se vojske internet botova angažovanih na uništavanju reputacija.

Ona kaže da su se tokom tih protesta na Trgu Krajine 2018. godine sudarile dvije potpuno različite vrste javne komunikacije – spontani govor građana i politička retorika vlasti.

„Na Trgu su se čule čiste, neprerađene riječi običnih ljudi koji su iz srca govorili o sistemu koji ih uništava. To su bile riječi koje su hiljade ljudi osjećale kao svoje, i koje mnogi ranije nisu imali hrabrosti da izgovore“, kaže Ratešić.

Prema njenim riječima, upravo takva vrsta spontanog građanskog bunta izazvala je snažnu reakciju vlasti.

„Taj protest je izazvao ogroman strah kod vlasti i pokrenuo retoriku mržnje zasnovanu na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i niz portala koji su u to vrijeme nastali“, tvrdi ona.

Na kraju je otišla iz zemlje – ne zbog riječi i uvreda, već zato što su preduzete radikalnije mjere kao što su privođenja u policijsku stanicu i prijetnje porodici.

„Za sebe se nikad nisam bojala. Ali kada se pritisci prošire na porodicu, onda shvatite da morate povući granicu“ kaže Ratešić.

Danas, sedam godina nakon odlaska iz Banja Luke, kaže da ne osjeća nostalgiju prema svom rodnom gradu.

„Problem nije samo retorika. Problem je mentalni sklop ljudi koji takvu retoriku prihvataju i slijepo vjeruju onome što im serviraju mediji koje vlast kontroliše“, priča Danijela.

Stanje slobode medija

Na osnovu izvještaja Reportera bez granica (RSF), Međunarodne novinarske mreže (IJNet) i Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), sloboda medija u Republici Srpskoj doživljava ozbiljan i rapidan pad. Okruženje za nezavisno novinarstvo je sve neprijateljskije, polarizovanije i ograničeno zakonodavstvom autoritarnog stila.

Krajem februara 2025. godine, Vlada Republike Srpske usvojila je izuzetno kontroverzan zakon koji zahtijeva da se neprofitne organizacije i nezavisni mediji koji se finansiraju iz inostranstva registruju kao “strani agenti”.

CPJ je oštro osudio ovaj potez, napominjući da on direktno odražava autoritarne taktike koje se koriste u zemljama poput Rusije za kriminalizaciju kritičkih glasova, prekid finansiranja i ušutkivanje nezavisnog izvještavanja.

Sloboda medija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine već je bila uzdrmana odlukom vlade RS iz 2023. godine da ponovo kriminalizuje klevetu. To je stvorilo efekat zastrašivanja, što je dovelo do široko rasprostranjene autocenzure. Moćni političari i biznismeni često koriste takozvane SLAPP tužbe (Strateške tužbe protiv učešća javnosti) kako bi finansijski iscrpili i zastrašili medije i nevladine organizacije.

IJNet i RSF ističu da je medijski pejzaž u Bosni i Hercegovini duboko podijeljen po etno-nacionalnim linijama. Fenomen “zarobljene države” u Republici Srpskoj omogućava vladajućoj stranci, predvođenoj predsjednikom Miloradom Dodikom, da manipuliše pravosuđem i javnim emiterima radi širenja nacionalističke agende, istovremeno potiskujući demokratski pluralizam.

Zbog ovih višestrukih prijetnji novinarima i nedostatka njihove fizičke sigurnosti, kao i restriktivnih zakona i političkog uplitanja u njihov rad, Bosna i Hercegovina je u cjelini nedavno zabilježila oštar pad na RSF-ovom Svjetskom indeksu slobode medija, skliznuvši sa 64. na 81. mjesto.

Sveukupno gledano, izvještaji daju sliku nezavisnog medijskog sektora koji je “pod opsadom” i koji se bori za opstanak protiv vlasti koja aktivno pokušava zakonima ukinuti kritičko novinarstvo.

Novinari koji rade u Republici Srpskoj suočavaju se sa nizom fizičkih napada, paljevina i prijetnji smrću. Iako policija ponekad interveniše, tužioci često odbacuju slučajeve protiv napadača na novinare, čime se podstiče kultura nekažnjivosti.

Nema sigurnog utočišta

Za one koji su na meti, ni odlazak iz zemlje ne garantuje mir.

Čak i nakon preseljenja u Beograd, Vasković i njegova porodica suočavali su se s nemilosrdnim pritiscima.

Tužbe su se gomilale u Banja Luci, dok su se širile priče da je on reketaš, a na društvenim mrežama objavljivani su lični podaci o mjestu stanovanja njegove porodice u Srbiji.

„Pričalo se da imamo veliki stan i da smo dobili novac. Istina je da smo pet godina bili podstanari i plaćali stan i režije“, kaže Kovačević.

„Najgore mi je bilo kada su krenuli na djecu“, kaže Kovačević. „To je bilo podlo i ispod svakog nivoa. Tada se više brinete za njih nego za sebe.“ Dugogodišnji pritisci ostavili su trajni ožiljak; njena djeca godinama ne žele da dolaze u Banja Luku.

Meta nisu samo novinari

Javna blaćenja ne obuhvataju samo novinare i građanske aktiviste. Visoki opozicioni političari, poput predsjedničke kandidatkinje Jelene Trivić su se 2022. godine suočili sa oštrim kampanjama u kojima su optuživani za saradnju sa stranim centrima moći i pokušaje destabilizacije regiona.

Poslanik u Narodnoj skupštini Nebojša Vukanović u više navrata je prijavljivao napade na svoju imovinu, uključujući oštećenja na kući i vozilu. Analitičarku Tanju Topić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik javno je etiketirao kao „agenta njemačke obavještajne službe.“

U 2018. godini, samo nekoliko dana nakon što je jedan medij naklonjen vlasti optužio lokalnog novinara da je uzeo američki novac za učestvovanje u „rušenju Republike Srpske na ulici“, taj novinar je brutalno pretučen u onome što su tužioci kasnije okarakterisali kao pokušaj ubistva. Napadači su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, ali nalogodavci napada nikada nisu otkriveni.

Odluka o ostanku

Uprkos suženom prostoru za slobodno izražavanje, dio novinara, aktivista i analitičara ipak ostaje u Republici Srpskoj, balansirajući između javnih istupa i lične sigurnosti.

Za one koji odbijaju da spakuju svoje kofere, preživljavanje predstavlja svakodnevni čin prkosa.

„Možda je ključno pitanje šta nas koji smo dio novinarske i aktivističke scene još uvijek drži ovdje“, kaže novinarka Gordana Katana. „Valjda je to ono da se branimo kako znamo i umijemo.“

Za one koji jos odoljevaju, kritika vlasti je dio profesionalne i građanske odgovornosti, bez obzira na pritiske.

Zbog toga pitanje koje se nameće nije samo zašto su neki ljudi otišli, već i kakve dugoročne posljedice takva politička i medijska klima ostavlja na javni prostor.

Upravo zato sudbine novinara, aktivista i političkih kritičara iz Banjaluke danas predstavljaju više od pojedinačnih priča, one govore o stanju javnog prostora i o tome koliko je u njemu mjesta za drugačije mišljenje od onog kojeg formira vlast putem svojih medija.

„Najviše mi je žao mladih, djece i onih malobrojnih koji koriste svoju glavu, a koji zbog takve većine moraju živjeti u atmosferi mržnje i beznađa“, zaključuje Ratešić.

Vladimir Kovačević, Gerila info

Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija” koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost aurora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekat. 

The post Bijeg iz Republike Srpske zbog retorike linča, napada i targetiranja! first appeared on Gerila.info.

SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) se na srpskom prevodi kao “zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja”. Zakon o zaštiti od klevete i u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj mnogi zloupotrebljavaju kako bi vršili pritisak na novinare, medije, aktiviste i na taj način ih spriječili da govore o određenim temama.

Amandmani na Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji BiH podrazumijevaće, ukoliko budu usvojeni u Parlamentu Federacije, da će sudovi moći da prepoznaju da je tužba neosnovan pritisak, odnosno da onaj ko tuži pokreće neosnovan, zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja, i da takvu tužbu u startu odbiju.

“Imamo slučajeve da osoba A tuži osobu B deset puta, a cilj toga je iscrpljivanje osobe B. Takođe imamo i slučajeve da se zbog istog članka medij ili autor suočavaju s više tužbi različitih aktera, ali u vezi iste stvari”, naveo je advokat Aleksandar Jokić, član Radno konsultativne grupe koja je radila na izmjenama zakona, neke primjere SLAPP tužbi.

Osmišljeni prijedlog izmjena zakona bi sve to onemogućio.

“Često se događa da su novinari tuženi iako ništa od onoga što je objavljeno u članku nije netačno. Ishod tog suđenja je izvjestan, ali ako se proces vodi u Sarajevu ili Banjaluci, to može trajati 3-4 godine. Tužitelji navode da su se osjećali uvrijeđeno i doživjeli duševnu bol, ali to ne može biti osnov za tužbu”, rekao je Jokić.

Amandmani koji sada treba da, nakon što svoje mišljenje da resorno ministarstvo pravde u Vladi Federacije, uđu u parlamentarnu proceduru, tiču se definisanja i utvrđivanja SLAPP-a i hitnog mehanizma ranog odbijanja tužbe. Prvi korak bi bio da tuženi podnosi zahtjev da se postupak proglasi SLAPP-om, a drugi korak je da se prekida postupak. Kako bi se to ostvarilo u izmjenama zakona se predviđa hitno ročište, koje se treba održati u roku od 30 dana, uz napomenu da se na tom ročištu raspravlja isključivo o zloupotrebi prava i indikatorima SLAPP-a, a ne o meritumu navodne klevete. U četvrtom koraku bi sud u roku od 30 dana od hitnog ročišta donio odluku je li riječ o SLAPP tužbi. Projekat se, inače, provodi u organizaciji udruženja SKIN i portala Valter.

Gerila info

The post U FBiH spremni Anti-slapp amandmani na Zakon o zaštiti od klevete! first appeared on Gerila.info.

To potvrđuje i podatak Savjeta za štampu i online medije BiH koji je u svom posljednjem istraživanju utvrdio da na našem malom tržištu postoji 488 portala od čega ih čak 40 odsto nema nikakve ili potpune informacije o vlasništvu i redakciji.

Ovakvi mediji se obično pojavljuju pred izbore ili po potrebi da se promoviše određeni kandidat i njegova partija ili da se diskredituje ili satanizuje protivnik i njegova politička opcija.

Mnogi među njima iza prividne transparentnosti kriju nejasne vlasničke odnose, političke interese i sistematsko kršenje profesionalnih standarda za koje za sada niko ne odgovara.

Prema riječima profesora na Univerzitetu Istočno Sarajevo Vuka Vučetića, koji je realizovao ovo istraživanje sa profesoricom Univerziteta u Sarajevu Lejlom Turčilo, transparentno medijsko vlasništvo trebalo bi da bude imperativ u savremenom medijskom okruženju.

“Problem nastaje u društvima u kojima je nivo medijske pismenosti nizak. Publika tada često nema kapacitet niti svijest da vrši pritisak na medije da budu transparentni. Zato ona ostaje formalni ideal, a ne stvarna društvena praksa“, kaže Vučetić.

Kaže da se povjerenje ne gradi na transparentnom i odgovornom radu medija, već prije svega na ideološkim i političkim identifikacijama publike.

“Mediji koji se uklapaju u dominantne narative određene zajednice ili političke opcije mogu uživati povjerenje svoje publike čak i kada su vlasnički odnosi nejasni, što dodatno relativizuje značaj transparentnosti u praksi, iako ona ostaje ključna normativna vrijednost profesionalnog novinarstva“, kaže Vučetić.

Ko finansira portaloide

Kaže da je opšti trend da manja mjesta imaju mali broj portala, koji funkcionišu kao digitalna ekstenzija njihovih javnih medija, čime se zadovoljavaju osnovne informativne potrebe lokalne zajednice. Veći urbani centri imaju znatno veći broj portala, što otvara pitanje njihovog finansiranja i stvarne uloge.

Pojavljuju se naglo, bez impresuma, a nerijetko služe interesima pojedinaca, političkih subjekata ili određenih ideoloških agendi, što se direktno odražava na pad profesionalnih standarda.

“Istraživanje je pokazalo i da nemali broj portala ima nepotpun impresum ne zato što kriju nešto, već zbog nedovoljne informisanosti. Kao da dio vlasnika i urednika nije upoznat sa Kodeksom za štampu i online medije BiH. Negdje postoji ime urednika i adresa, ali ne i broj telefona, dok drugdje to postoji, ali nema elektronske pošte“, kaže Vučetić.

Novinar i profesor na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci Mladen Bubonjić kaže da se nepotpunim impresumima često pokušava fingirati transparentnost.

“Dovoljno je da pogledate sadržaj koji neki portal proizvodi i da vam bude jasno zašto nema impresuma ili zašto je nepotpun. Jasno se vidi propaganda ili zagovaračko novinarstvo. Ovaj obrazac nije nov i postoji godinama, ako ne i decenijama, za potrebe plasiranja lažnih vijesti i spinova. Takav sadržaj sa sumnjivih izvora se često prenosi u medijima koje finansira država, poput RTRS-a i SRNA-e“, objašnjava Bubonjić.

Nesagledive posljedice laži

Kaže da nije rijetkost da se prenose spinovani sadržaji sa takvih portaloida iz Srbije i to da bi se zametnuo trag izvora i odgovornost za napisano.

“Oni prenesu informaciju, navedu odakle su preuzeli i tu se završava pitanje izvora. Već u sljedećem tekstu zovu svoje stručnjake i kontekstualizuju i komentarišu tu informaciju, koja je u stvari poluistina ili čak laž, i javnosti je predstavljaju kao provjerenu i tačnu. Laž se legitimizuje i niko više ne postavlja pitanja o autentičnosti“, objašnjava Bubonjić.

Kada su u pitanju zakoni, Bubonjić govori da su oni veoma zastarjeli ili u fazama izrade, a neki od njih su čak u potpunosti u suprotnosti sa demokratskim principima.

“Tu posebno mislim na Republiku Srpsku i posljednje represivne zakone za koje ne znamo ko ih piše i zašto se za njihovu izradu ne konsultuju medijski profesionalci. Kod nas je pogubno što zvanične institucije kriju informacije ili izbjegavaju precizne odgovore“, kaže Bubonjić.

Ističe da je kod nas veliki problem i to što su oni koji kreiraju norme isti koji bi ih prvi kršili i širili dezinformacije.

“Samoregulacija kod nas vrijedi samo za kritičke medije, a svi ostali, čak i da imaju svijest o tome, jednostavno ne vide kršenja. Ništa im nije sporno ako služe dominantnoj ideologiji i vlastima. To je širi društveni problem preostao iz prošlog sistema u kojem se vlast ne smije dovoditi u pitanje“, kaže Bubonjić.

Dodaje da je Evropska unija ova zakonska pitanja odavno riješila, ali da ni ona do sada nije do kraja uspjela da iskorijeni ovu pojavu.

Nema zakona, nema obaveze

Razlog zbog kojeg građani i dalje nemaju pouzdane informacije o vlasnicima većine medija najviše leži u tome što nema zakona, kažu u Mediacentru u Sarajevu.

“Iako je Ministarstvo komunikacija i transporta BiH prošle godine formiralo Radnu grupu za izradu prednacrta zakona, do danas nije postignut konkretan rezultat. U složenom medijskom sistemu kakav postoji u BiH, transparentnost vlasništva je ključna kako bi građani mogli razumjeti kontekst medijskog sadržaja, ali i kao polazna osnova za sprečavanje koncentracije vlasništva i monopola“, kažu u Mediacentru.

Ističu da u ovom smislu BiH kasni za regijom. Registar medija u Srbiji pokrenut je početkom 2015. godine, kao centralizovana elektronska baza podataka koju vodi Agencija za privredne registre, na osnovu prethodno usvojenog Zakona o javnom informisanju i medijima.

“Novim Zakonom o javnom informisanju i medijima iz prošle godine dodatno je ojačana transparentnost vlasništva nad medijima i povećan broj podataka koji se moraju upisati u Registar medija. Predstavnici medijske zajednice i civilnog sektora u Srbiji, međutim, ukazuju na nedosljednu primjenu zakona“, kažu u Mediacentru.

Crna Gora, kao i BiH, još uvijek čeka na regulisanje ovog pitanja. Reformom medijskih zakona u Crnoj Gori iz 2024. godine usvojeni su Zakon o medijima, Zakon o javnom medijskom servisu i Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama (AVMU), ali je pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima ostalo netaknuto.

Situacija je bolja u drugim zemljama iz naše šire regije koje su članice Evropske unije, poput Slovenije koja je prošle godine usvojila zakon o medijima usklađen sa EMFA-om.

Andrijana Pisarević, capital.ba

The post Kritički mediji pod pritiskom, portaloidi potpuno bez kontrole first appeared on Gerila.info.

“Uvijek je bilo napada na novinare. Nekada, kada sam počinjala da radim, ti napadi su bili čak i brutalniji. Podsjećam vas da je Željko Kopanja zamalo glavom platio. Ostao je doživotni invalid nakon što je aktivirana bomba pod njegovim autom 1999. godine. Bilo je napada, bilo je prijetnji. Sada su te prijetnje možda malo više sofisticirane. Ako ne računamo napad na Vladimira Kovačevića koji je bio pokušaj ubistva”.

Ovo u podkastu našeg portala, koji je posvećen novinarskim bitkama u prošloj godini i prošlogodišnjim napadima na novinare, kaže novinar poslovnog portala capital Andrijana Pisarević. Ona kaže da je i dalje fizičkih i verbalnih prijetnji koje novinari dobijaju.

„Sada je malo modernizovan kanal komunikacije. Imamo više interneta i svi smo uvijek dostupni. Prije se javi neko o kome ste pisali pa vam nešto zaprijeti, a sada oni često imaju kontingent botova koji će se javljati novinarima i prijetiti im. Mijenjaju se samo obrasci u načinu na koji se novinarima prijeti. Sve ostalo je manje-više isto“, ističe Pisarević.

Glavni i odgovorni urednik „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako su novinari ove kuće često dobijali prijetnje – putem maila, putem društvenih mreža, u redakcijski inbox…

„Prije nekoliko godina dobili smo poziv da napustimo zgradu do četiri sata i da su u prostorijama ‘Nezavisnih’ postavljene bombe. Vi ne znate da li je to tačno ili nije. Dobili smo mail na deset adresa da ćemo svi biti zaklani i da će teći krv u redakciji.  To su prijetnje koje su vjerovatno neće ispuniti, ali ih morate shvatiti ozbiljno“, priča Gojković Arbutina.

Ona dodaje da je najtužnije u svemu tome što novinari to sve više prihvataju kao dio svog posla. Kada su Aleksandru Trifunoviću i Nikoli Morači izgrebani automobili, tadašnji predsjednik Republike Srpske je rekao da su oni sami sebi izgrebali.

„Kada puštate takve informacije, neko to prihvati kao tačno, neko kao nebulozu, ali ipak to uđe na neki način u javnost. I to je tako rađeno godinama. Veoma je teško da mi zaustavimo sve te silne verbalne napade na konferencijama. Više ne vrijedi pominjati koliko puta su političari došli u sukob sa novinarima“, kaže Gojković Arbutina.

Ako je svaka branša, od prosvjete i ljekara do advokata i notara, uspjela da na neki način postigne poštovanje u društvu, to bi, smatra ona, morala da uradi i novinarska branša. Andrijana Pisarević smatra da je jedan dio novinara „zarobljen“ uređivačkim politikama svojih redakcija i strepi od odmazde urednika ili vlasnika medija.

„Nedavno smo skupljali humanitarnu pomoć za kolege i pokazalo se da su zaista ljudi iz svih redakcija učestovali u tome. Solidarnosti ipak ima. Ona nekad možda malo uspori, nekad možda malo bude pospana, ali u suštini ona je tu. Mi smo uvijek bili brzi na okidaču što se tiče organizovanja protesta na bilo kakav napad i to se nikad neće promijeniti. Bez obzira na neke razlike koje među nama zaista postoje“, navodi Pisarević.

&nbsp

The post Novinarske borbe i slobode: Obrasci se mijenaju, napadi ne first appeared on Gerila.info.

Umjesto odgovora na novinarska pitanja, Ćosić je govornicu iskoristio kako bi iznio svoje viđenje rada portala Spin.info, priznajući pritom da je zadužio saradnike da se „pozabave“ ovim lokalnim medijem. Ipak, tokom istupa nije demantovao niti jednu informaciju koju je Spin objavio.

„Za pet godina, koliko postoji vaš portal, o meni ste napisali 158 tekstova. U tih 158 tekstova se pominjem na različite načine. Samo o memorijalnom kompleksu ste pisali deset puta, a ja sam spreman da odgovaram na sve navode i za sve ono što sam tamo radio – pred svakim tijelom ove zemlje“, govorio je Ćosić na konferenciji, držeći u rukama gomilu odštampane dokumentacije.

Gradonačelniku, kako je naveo, smeta način na koji se ovaj lokalni medij bavi njegovim radom, te to što se u tekstovima spominje njegov otac, dok je „crvena linija“ bio komentar na jednoj Fejsbuk objavi u kojem se pominju i njegova djeca.

Urednica Vasković je bezuspješno pokušavala da objasni kako redakcija uklanja uvredljive komentare i govor mržnje sa društvenih mreža te da javnost ima pravo da zna kako rade izabrani zvaničnici i ljudi iz njihovog okruženja.

Plaćeni ste i instruisani da tako pišete – uvjeravao je Ćosić.

„Vi ste u komunikaciji sa mnom prešli crvenu liniju. Ostanite da se valjate u blatu tračeva, laži, neistina i spinovanja. Nikada više u ovom životu – vi i ja ni ‘zdravo’. Nema odgovora koji će Ljubiša Ćosić vama dati. Ni zdravo!“, poručio je, ne dozvolivši novinarki da postavi pitanje niti da se odbrani.

Nedugo nakon toga, u istom mjesecu, Spin.info se našao na meti još jednog lokalnog funkcionera. Načelnik Istočnog Novog Sarajeva Jovan Katić unaprijed je novinarsko pitanje o detaljima iz svog imovinskog kartona okarakterisao kao „spin“, te najavio da će na pitanja ovog portala, ako i uopšte bude odgovarao, odgovor biti “javan i direktan”.

Vasković: Mi nastavljamo

Ovo su samo posljednji u nizu primjera koji slikovito pokazuju kako izgleda rad novinara u manjim lokalnim zajednicama kada odluče da propituju poteze vlasti i kritički se bave temama od javnog interesa.

U izjavi za Direkt, urednica Spina Sanja Vasković kaže da su pritisci na njenu redakciju kontinuirani, ali da su se, posebno u posljednje vrijeme, nosioci vlasti odlučili na javno diskreditovanje i lične uvrede, s ciljem obračuna sa jedinim medijem koji se u Istočnom Sarajevu bavi istraživačkim novinarstvom.

Povod su, između ostalog, bili tekstovi koji su izazvali veliku pažnju javnosti, a koji su se odnosili na biznis sa solarnim panelima Ćosićevog oca, ali i priča u kojoj su otkrili da će otac bivšeg državnog ministra Nenada Nešića biti Ćosićev savjetnik.

„Mi nemamo potrebu da odgovaramo na ovakav istup gradonačelnika. Naš odgovor biće da nastavimo da radimo svoj posao kao i do sada – u interesu javnosti. Žalosno je što su nosioci vlasti u Republici Srpskoj tokom godina potpuno izvrnuli uloge. Oni treba da odgovaraju na novinarska pitanja, a ne da se novinari pravdaju političarima“, kaže Vasković za Direkt.

Reakcije organizacija

Na neprimjereno ponašanje gradonačelnika Ljubiše Ćosića, reagovalo je i Udruženje istraživačkih medija Umbrella, ocijenivši da ovakav način komunikacije predstavlja neprihvatljiv i profesionalno nedozvoljen odnos javnog funkcionera prema novinarki, posebno u institucionalnom i javnom kontekstu, kakva je preskonferencija nakon sjednice Skupštine grada.

Umbrella podsjeća da kritičko i istraživačko novinarstvo – uključujući praćenje rada javnih funkcionera, finansiranja i trošenja budžetskog novca – predstavlja legitiman i zakonom zaštićen javni interes, te da odgovor na takav rad ne može biti zastrašivanje, etiketiranje ili pokušaj lične diskreditacije.

Zbog ozbiljnosti izrečenih optužbi i načina obraćanja, iz Umbrelle su najavili da će o ovom slučaju obavijestiti relevantne domaće i međunarodne institucije koje prate slobodu medija i bezbjednost novinara.

Na dešavanja u Istočnom Sarajevu, reagovala je i Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Pozvali su javne organe da održavaju profesionalne, transparentne i nediskriminišuće odnose s medijima, te da se suzdrže od bilo kakvih izjava ili postupaka koji bi se mogli shvatiti kao pritisak na novinare ili miješanje u njihov rad.

„Postupanje prema Sanji Vasković, glavnoj urednici Spin.info, uključujući prepreke u pristupu informacijama i način obraćanja tokom nedavne konferencije za novinare nakon sjednice Skupštine grada Istočno Sarajevo, nije u skladu s obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela članstvom u OSCE-u“, navedeno je u OSCE-ovom saopštenju za javnost.

Vasković kaže da joj je, nakon pritisaka, mnogo značila podrška relevantnih organizacija koje su stale iza njenog rada i jasno ukazale na nedozvoljeno ponašanje nosilaca vlasti prema medijima. Ipak, dodaje da je razočarava izostanak solidarnosti kolega iz lokalne sredine u kojoj živi i radi.

„U danima kada sam trpjela najveće pritiske, podrška ljudi koje lično ne poznajem, a koji prate naš rad, bila je ogromna. Nakon svakog javnog napada stizalo je još više poruka podrške, koje su davale nadu da ono što radite – iako često liči na borbu s vjetrenjačama – ipak ima smisla“, kaže Vasković.

Ističe da publika najčešće vidi samo gotov tekst ili video, ali rijetko ono što prethodi objavi te da njeni istupi u javnost imaju za cilj da informiše građane o tome kako izgleda rad na terenu i koja je cijena borbe za javno dobro.

„Naš portal je često jedini koji otvara određene teme – ko gradi bez dozvola, čije firme dobijaju tendere, ko su savjetnici funkcionera i kakvi su njihovi interesi. Iza jednog teksta stoje dani i mjeseci istraživanja, prepreke, pritisci, pokušaji da se priča ne objavi, ucjene sagovornika, prijetnje tužbama, ignorisanje poziva. Raspon načina na koji vas pokušavaju ‘umiriti’ zaista je širok“, zaključuje Vasković za Direkt.

direkt portal

The post Istočno Sarajevo: Novinarka (koja s)meta first appeared on Gerila.info.