PIŠE: Đorđe Vujatović

Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.

Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.

Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.

Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.

Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.

Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.

Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.

„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.

Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.

„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.

Između ignorisanja i “praznih” odgovora

U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.

„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.

Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.

„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.

Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.

Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše

Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.

Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.

„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.

On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.

„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.

Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.

„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.

Administrativne barijere kao alat

Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.

„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.

S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:

„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.

„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.

Granica između privatnog i javnog interesa

Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.

„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.

U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.

Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.

„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.

Zastarjeli zakoni i spora primjena

Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.

„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:

„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.

Sistem koji zavisi od volje institucija

Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.

„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.

Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.

„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.

U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.

Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.

U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.

Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.

U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.

Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.

The post Informacije na čekanju: Kako administracija namjerno usporava novinare i javnost first appeared on Gerila.info.

Danas će se ponavljati poznate rečenice. Mediji su važni. Novinari rade odgovoran posao. Slobodna riječ je temelj demokratije. Sve je to tačno. Problem je samo što će već sutra isti ti ljudi nastaviti da izbjegavaju pitanja, vrijeđaju novinare, kriju informacije i dijele medije na podobne i nepodobne.

Kod nas je novinar uglavnom slobodan dok ne počne raditi svoj posao. Može da pita, ali neka pazi koga pita. Može da istražuje, ali neka pazi čije poslove dira. Može da objavi tekst, ali neka bude spreman na uvrede, pritiske, tužbe i javno etiketiranje.

Vladajući posebno vole izraz “odgovorni mediji”. To su, po njima, mediji koji znaju kada treba ćutati, koji ne postavljaju nezgodna pitanja, koji ne kvare svečane događaje, koji ne pitaju ko je dobio javni novac, ko je zaposlen preko veze, ko stoji iza nekog posla i zašto institucije ćute. Takvi mediji su uvijek poželjni. Ne smetaju nikome ko ima moć.

Pritisak na medije danas ne mora izgledati kao zabrana. Dovoljno je da novinar zna da će umjesto odgovora dobiti uvredu, da institucije mjesecima ne odgovoraju na upite, da se poslije svakog nezgodnog teksta pokrene priča o tome ko stoji iza novinara. Dovoljno je da ga javno proglase neprijateljem, plaćenikom ili izdajnikom. Tako se ljudi uče da ćute. Tako se stvara strah, a onda sloboda ostaje samo na papiru.

Najlakše je napasti novinara. Mnogo je teže pokazati dokumente. Još je teže objasniti zašto institucije ne rade svoj posao. Zato se kod nas često ne raspravlja o onome što je otkriveno, nego o tome “ko vas plaća”. Kao da je to važnije pitanje od toga ko plaća propagandu, partijske portale, izborne kampanje i poslove dogovorene iza zatvorenih vrata.

Bosna i Hercegovina je, inače, prema Indeksu slobode medija Reportera bez granica za 2026. godinu, pala na 90. mjesto. To je najlošiji plasman BiH u posljednjih 25 godina. Još je zanimljivije što se pad ne dešava odjednom. BiH je sa 64. mjesta 2023. pala na 81. mjesto 2024, zatim na 86. mjesto 2025, a sada na 90. mjesto.

Ipak, nezavisni mediji i dalje opstaju i rade. Ne zato što im je lako, nego zato što javnost ima pravo da zna. Građani imaju pravo da znaju kako se troši njihov novac, ko donosi odluke u njihovo ime, zašto se neki poslovi stalno daju istima i zašto se neka pitanja uporno izbjegavaju.

Zato Dan slobode medija nije samo dan za čestitke. To je dan za podsjećanje da slobodni mediji nisu problem društva. Problem su oni koji se slobodnih medija boje.

Mladen Bubonjić

The post Srećan Dan slobode medija… samo bez nezgodnih pitanja first appeared on Gerila.info.

Na meti SNSD načelnice male opštine Jezero ranije su bili novinari Gerila info koji su pisali o pobuni mještana Jezera i okolnih opština a zbog geoloških istraživanja koja se provode, između ostalog, i na području te opštine. Posljednja meta načelnice Jezera bila je novinarka Federalne televizije Senada Mujezinović koja je za emisiju Mreža te televizije radila priču o geološkim istraživanjima u toj opštini.

“Nakon emitovanja profesionalno odrađenog priloga u magazinu Mreža FTV-a koji se bavi geološkim istraživanjima na području Šipova i Jezera, a u kojem su zastupljene sve relevantne strane- uključujući predstavnike nadležnih institucija, lokalne vlasti, investitora, kao i građani i aktivisti- načelnica Ružičić je u video objavama na Facebooku i Instagramu optužila novinarku Mujezinović za neprofesionalizam i neetičko izvještavanje. U videu pod nazivom “Stop medijskom nasilju- mi smo u svojoj avliji” Ružičić je uputila niz poruka u kojima implicira da novinari nemaju šta tražiti na području “njene” opštine“, navodi se u saopštenju udruženja BH Novinari.

Iz BH Novinara ističu i da je nedopustivo da izabrani predstavnici vlasti koriste društvene mreže kao prostor za obračun sa novinarima umjesto da svoje primjedbe artikulišu kroz zakonom utemeljene procedure. Navode i da je posebno zabrinjavajuće to što Ružičić već duži vremenski periodu pribjegava javnom etiketiranju novinara koji izvještavaju javnost o geološkim istraživanjima u ovoj opštini.

Prije desetak dana u Jezeru je organizovan veliki protestni skup (za standarde te opštine) na kojem su građani ali i aktivisti iskazali nezadovoljstvo zbog geoloških istraživanja ali i ukazali na opasnosti koje donosi sventualna eksploatacija ruda na tom području, prije svega kada je rijeka Pliva u pitanju ali i generalno život ljudi u Jezeru, Šipovu, Jajcu ali i nizvodno u Banjaluci koja pije vodu iz Plive.

Različite stranice na Facebooku su nakon tog protesta etiketirale pojedince koji su prisustvovali tom skupu napominjući da pojedinci iz drugih opština nemaju šta da traže u Jezeru.

Saznajemo da je načelnica Jezera vršila ogroman pritisak na policiju u toj opštini da protestni skup ne bude dozvoljen ali policija to nije prihvatila jer za tako nešto nije bilo nikakvog zakonskog osnova. Skup je ipak umjesto ispred zgrade opštine održan na platou ispred osnovne škole u Jezeru.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Ružičić nastavlja borbu protiv novinara first appeared on Gerila.info.

Kasno noću, porodica bi ponekad bježala iz Banja Luke prema granicama Hrvatske ili Slovenije, čekajući tamo da neposredna opasnost prođe. U jednom trenutku nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u porodični automobil prije nego što bi Vasković prvo sam upalio motor kako bi provjerio da li je ispod postavljen eksploziv. No Vasković je i dalje istraživao i objavljivao.

„Njegova ideja vodilja bila je da mora pisati ono što misli, bez obzira na posljedice. Smatrao je da jedino brutalno otvoreno pisanje može uzdrmati ljude o kojima je pisao“, kaže ona.

Ipak, Republiku Srpsku su zauvijek napustili 2018. godine.

Nisu jedini.

Stotine hiljada ljudi je napustilo region u protekloj deceniji tražeći bolje plate i bolji životni standard. Procijenjena populacija Republike Srpske se svela sa 1,1 milion na oko 900.000 danas (nema zvaničnih podataka). Medjutim, pored ekonomskog odvija se još jedan tiši, jeziviji egzodus. Novinari, aktivisti, opozicioni političari, pa čak i obični građani bježe od sofisticirane, više od deceniju duge kampanje političkog targetiranja, kleveta i fizičkih prijetnji iza kojih, prema tvrdnjama žrtava, stoji vlast.

„Puno ljudi je otišlo jer više nisu mogli podnositi pritiske. Ko neće da ćuti i hoće da misli svojom glavom ovdje teško opstaje“, tvrdi novinar i aktivista Miljan Kovač.

Prema njegovim riječima, prostor za javnu kritiku u Republici Srpskoj postao je veoma sužen.

„Kako da opstanu novinari i aktivisti kada čak i običan radnik može imati probleme ako kritikuje vlast“, pita Kovač.

Mašinerija zastrašivanja

U političkom i medijskom pejzažu Republike Srpske, prostor za drugačije mišljenje se dramatično smanjio. Kritičari vlasti rutinski se etiketiraju kao „strani plaćenici“, „izdajnici“, „rušitelji Republike Srpske“ ili „agenti Zapada i Sarajeva“.

Ove etikete se šire putem javnih servisa pod kontrolom vlasti i njoj naklonjenih informativnih portala i osmišljene tako da delegitimizuju kritiku i terorišu kritičare.

„Imali smo čitave kampanje u kojima su pojedinci i organizacije označavani kao neprijatelji Republike Srpske i naroda, bez ikakvih ozbiljnih dokaza“, kaže Srđan Puhalo, psiholog i društveni analitičar.

Jedan od najpoznatijih primjera bile su takozvane „crne knjige“, dokumenti koje su predstavnici vladajućeg SNSD-a javno pominjali kao spiskove ljudi i organizacija koji, kako su tvrdili, rade protiv interesa Republike Srpske. Takvi narativi, u kojima su pojedinci i nevladine organizacije predstavljani kao dio šire „antisrpske“ mreže, dodatno su pojačavali atmosferu nepovjerenja prema aktivistima i kritičarima vlasti.

„Ljudi koji su bili meta takvih kampanja često su imali samo dva izbora: da se povuku iz javnog života ili da napuste zemlju“, kaže Puhalo.

Sve uz pomoć javnog servisa

Jos je 2018. godine netolerancija režima prema neistomišljenicima prerasla u otvoreno neprijateljstvo tokom protesta „Pravda za Davida.“ Mjesecima su se hiljade građana svakodnevno okupljale na centralnom Trgu Krajine u Banja Luci i tražile odgovore u vezi sa nerazriješenim ubistvom dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića.

Reakcija vlasti bila je brza. Javni servis RTRS predstavio je ožalošćene građane kao dio politički orkestrirane akcije protiv vlasti i same Republike Srpske.

„Sjećamo se protesta za Davida gdje su iznošene vrlo teške optužbe i uvrede na račun ljudi koji su protestovali. U takvim kampanjama nisu učestvovali samo političari, nego i pojedini mediji, uključujući i javni servis“, kaže Puhalo.

Generalno, izvještavanje javnog servisa je od strane analitičara koji se bave medijima okarakterisano kao jednostrano.

“Odavno nije potrebno ni napominjati kako je RTRS u potpunosti pod kontrolom i u službi jedne političke stranke i njenog narativa, te da se ova televizija niti ne trudi osigurati kakav-takav balans u predstavljanju političkih stranaka, što se očekuje od javnog televizijskog servisa,” tvrdi Analiziraj.ba, portal specijaliziran za analizu, praćenje i kritički osvrt na rad medija.

Takvo izvještavanje, potpomognuto kampanjama putem društvenih mreža, često ugrožava živote do te mjere da žrtve pribjegavaju jedinoj preostaloj opciji – odlasku.

Danijela Ratešić, aktivistkinja koja je učestvovala u protestima za Davida Dragičevića, je bila izložna napadima i putem društvenih mreža.

„Pokrenuta je retorika zasnovana na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i portale bliske vlasti. Čitava mašinerija bila je usmjerena na blaćenje ljudi koji su imali hrabrosti da javno progovore“, kaže Ratešić, prisjećajući se vojske internet botova angažovanih na uništavanju reputacija.

Ona kaže da su se tokom tih protesta na Trgu Krajine 2018. godine sudarile dvije potpuno različite vrste javne komunikacije – spontani govor građana i politička retorika vlasti.

„Na Trgu su se čule čiste, neprerađene riječi običnih ljudi koji su iz srca govorili o sistemu koji ih uništava. To su bile riječi koje su hiljade ljudi osjećale kao svoje, i koje mnogi ranije nisu imali hrabrosti da izgovore“, kaže Ratešić.

Prema njenim riječima, upravo takva vrsta spontanog građanskog bunta izazvala je snažnu reakciju vlasti.

„Taj protest je izazvao ogroman strah kod vlasti i pokrenuo retoriku mržnje zasnovanu na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i niz portala koji su u to vrijeme nastali“, tvrdi ona.

Na kraju je otišla iz zemlje – ne zbog riječi i uvreda, već zato što su preduzete radikalnije mjere kao što su privođenja u policijsku stanicu i prijetnje porodici.

„Za sebe se nikad nisam bojala. Ali kada se pritisci prošire na porodicu, onda shvatite da morate povući granicu“ kaže Ratešić.

Danas, sedam godina nakon odlaska iz Banja Luke, kaže da ne osjeća nostalgiju prema svom rodnom gradu.

„Problem nije samo retorika. Problem je mentalni sklop ljudi koji takvu retoriku prihvataju i slijepo vjeruju onome što im serviraju mediji koje vlast kontroliše“, priča Danijela.

Stanje slobode medija

Na osnovu izvještaja Reportera bez granica (RSF), Međunarodne novinarske mreže (IJNet) i Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), sloboda medija u Republici Srpskoj doživljava ozbiljan i rapidan pad. Okruženje za nezavisno novinarstvo je sve neprijateljskije, polarizovanije i ograničeno zakonodavstvom autoritarnog stila.

Krajem februara 2025. godine, Vlada Republike Srpske usvojila je izuzetno kontroverzan zakon koji zahtijeva da se neprofitne organizacije i nezavisni mediji koji se finansiraju iz inostranstva registruju kao “strani agenti”.

CPJ je oštro osudio ovaj potez, napominjući da on direktno odražava autoritarne taktike koje se koriste u zemljama poput Rusije za kriminalizaciju kritičkih glasova, prekid finansiranja i ušutkivanje nezavisnog izvještavanja.

Sloboda medija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine već je bila uzdrmana odlukom vlade RS iz 2023. godine da ponovo kriminalizuje klevetu. To je stvorilo efekat zastrašivanja, što je dovelo do široko rasprostranjene autocenzure. Moćni političari i biznismeni često koriste takozvane SLAPP tužbe (Strateške tužbe protiv učešća javnosti) kako bi finansijski iscrpili i zastrašili medije i nevladine organizacije.

IJNet i RSF ističu da je medijski pejzaž u Bosni i Hercegovini duboko podijeljen po etno-nacionalnim linijama. Fenomen “zarobljene države” u Republici Srpskoj omogućava vladajućoj stranci, predvođenoj predsjednikom Miloradom Dodikom, da manipuliše pravosuđem i javnim emiterima radi širenja nacionalističke agende, istovremeno potiskujući demokratski pluralizam.

Zbog ovih višestrukih prijetnji novinarima i nedostatka njihove fizičke sigurnosti, kao i restriktivnih zakona i političkog uplitanja u njihov rad, Bosna i Hercegovina je u cjelini nedavno zabilježila oštar pad na RSF-ovom Svjetskom indeksu slobode medija, skliznuvši sa 64. na 81. mjesto.

Sveukupno gledano, izvještaji daju sliku nezavisnog medijskog sektora koji je “pod opsadom” i koji se bori za opstanak protiv vlasti koja aktivno pokušava zakonima ukinuti kritičko novinarstvo.

Novinari koji rade u Republici Srpskoj suočavaju se sa nizom fizičkih napada, paljevina i prijetnji smrću. Iako policija ponekad interveniše, tužioci često odbacuju slučajeve protiv napadača na novinare, čime se podstiče kultura nekažnjivosti.

Nema sigurnog utočišta

Za one koji su na meti, ni odlazak iz zemlje ne garantuje mir.

Čak i nakon preseljenja u Beograd, Vasković i njegova porodica suočavali su se s nemilosrdnim pritiscima.

Tužbe su se gomilale u Banja Luci, dok su se širile priče da je on reketaš, a na društvenim mrežama objavljivani su lični podaci o mjestu stanovanja njegove porodice u Srbiji.

„Pričalo se da imamo veliki stan i da smo dobili novac. Istina je da smo pet godina bili podstanari i plaćali stan i režije“, kaže Kovačević.

„Najgore mi je bilo kada su krenuli na djecu“, kaže Kovačević. „To je bilo podlo i ispod svakog nivoa. Tada se više brinete za njih nego za sebe.“ Dugogodišnji pritisci ostavili su trajni ožiljak; njena djeca godinama ne žele da dolaze u Banja Luku.

Meta nisu samo novinari

Javna blaćenja ne obuhvataju samo novinare i građanske aktiviste. Visoki opozicioni političari, poput predsjedničke kandidatkinje Jelene Trivić su se 2022. godine suočili sa oštrim kampanjama u kojima su optuživani za saradnju sa stranim centrima moći i pokušaje destabilizacije regiona.

Poslanik u Narodnoj skupštini Nebojša Vukanović u više navrata je prijavljivao napade na svoju imovinu, uključujući oštećenja na kući i vozilu. Analitičarku Tanju Topić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik javno je etiketirao kao „agenta njemačke obavještajne službe.“

U 2018. godini, samo nekoliko dana nakon što je jedan medij naklonjen vlasti optužio lokalnog novinara da je uzeo američki novac za učestvovanje u „rušenju Republike Srpske na ulici“, taj novinar je brutalno pretučen u onome što su tužioci kasnije okarakterisali kao pokušaj ubistva. Napadači su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, ali nalogodavci napada nikada nisu otkriveni.

Odluka o ostanku

Uprkos suženom prostoru za slobodno izražavanje, dio novinara, aktivista i analitičara ipak ostaje u Republici Srpskoj, balansirajući između javnih istupa i lične sigurnosti.

Za one koji odbijaju da spakuju svoje kofere, preživljavanje predstavlja svakodnevni čin prkosa.

„Možda je ključno pitanje šta nas koji smo dio novinarske i aktivističke scene još uvijek drži ovdje“, kaže novinarka Gordana Katana. „Valjda je to ono da se branimo kako znamo i umijemo.“

Za one koji jos odoljevaju, kritika vlasti je dio profesionalne i građanske odgovornosti, bez obzira na pritiske.

Zbog toga pitanje koje se nameće nije samo zašto su neki ljudi otišli, već i kakve dugoročne posljedice takva politička i medijska klima ostavlja na javni prostor.

Upravo zato sudbine novinara, aktivista i političkih kritičara iz Banjaluke danas predstavljaju više od pojedinačnih priča, one govore o stanju javnog prostora i o tome koliko je u njemu mjesta za drugačije mišljenje od onog kojeg formira vlast putem svojih medija.

„Najviše mi je žao mladih, djece i onih malobrojnih koji koriste svoju glavu, a koji zbog takve većine moraju živjeti u atmosferi mržnje i beznađa“, zaključuje Ratešić.

Vladimir Kovačević, Gerila info

Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija” koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost aurora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekat. 

The post Bijeg iz Republike Srpske zbog retorike linča, napada i targetiranja! first appeared on Gerila.info.

SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) se na srpskom prevodi kao “zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja”. Zakon o zaštiti od klevete i u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj mnogi zloupotrebljavaju kako bi vršili pritisak na novinare, medije, aktiviste i na taj način ih spriječili da govore o određenim temama.

Amandmani na Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji BiH podrazumijevaće, ukoliko budu usvojeni u Parlamentu Federacije, da će sudovi moći da prepoznaju da je tužba neosnovan pritisak, odnosno da onaj ko tuži pokreće neosnovan, zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja, i da takvu tužbu u startu odbiju.

“Imamo slučajeve da osoba A tuži osobu B deset puta, a cilj toga je iscrpljivanje osobe B. Takođe imamo i slučajeve da se zbog istog članka medij ili autor suočavaju s više tužbi različitih aktera, ali u vezi iste stvari”, naveo je advokat Aleksandar Jokić, član Radno konsultativne grupe koja je radila na izmjenama zakona, neke primjere SLAPP tužbi.

Osmišljeni prijedlog izmjena zakona bi sve to onemogućio.

“Često se događa da su novinari tuženi iako ništa od onoga što je objavljeno u članku nije netačno. Ishod tog suđenja je izvjestan, ali ako se proces vodi u Sarajevu ili Banjaluci, to može trajati 3-4 godine. Tužitelji navode da su se osjećali uvrijeđeno i doživjeli duševnu bol, ali to ne može biti osnov za tužbu”, rekao je Jokić.

Amandmani koji sada treba da, nakon što svoje mišljenje da resorno ministarstvo pravde u Vladi Federacije, uđu u parlamentarnu proceduru, tiču se definisanja i utvrđivanja SLAPP-a i hitnog mehanizma ranog odbijanja tužbe. Prvi korak bi bio da tuženi podnosi zahtjev da se postupak proglasi SLAPP-om, a drugi korak je da se prekida postupak. Kako bi se to ostvarilo u izmjenama zakona se predviđa hitno ročište, koje se treba održati u roku od 30 dana, uz napomenu da se na tom ročištu raspravlja isključivo o zloupotrebi prava i indikatorima SLAPP-a, a ne o meritumu navodne klevete. U četvrtom koraku bi sud u roku od 30 dana od hitnog ročišta donio odluku je li riječ o SLAPP tužbi. Projekat se, inače, provodi u organizaciji udruženja SKIN i portala Valter.

Gerila info

The post U FBiH spremni Anti-slapp amandmani na Zakon o zaštiti od klevete! first appeared on Gerila.info.

To potvrđuje i podatak Savjeta za štampu i online medije BiH koji je u svom posljednjem istraživanju utvrdio da na našem malom tržištu postoji 488 portala od čega ih čak 40 odsto nema nikakve ili potpune informacije o vlasništvu i redakciji.

Ovakvi mediji se obično pojavljuju pred izbore ili po potrebi da se promoviše određeni kandidat i njegova partija ili da se diskredituje ili satanizuje protivnik i njegova politička opcija.

Mnogi među njima iza prividne transparentnosti kriju nejasne vlasničke odnose, političke interese i sistematsko kršenje profesionalnih standarda za koje za sada niko ne odgovara.

Prema riječima profesora na Univerzitetu Istočno Sarajevo Vuka Vučetića, koji je realizovao ovo istraživanje sa profesoricom Univerziteta u Sarajevu Lejlom Turčilo, transparentno medijsko vlasništvo trebalo bi da bude imperativ u savremenom medijskom okruženju.

“Problem nastaje u društvima u kojima je nivo medijske pismenosti nizak. Publika tada često nema kapacitet niti svijest da vrši pritisak na medije da budu transparentni. Zato ona ostaje formalni ideal, a ne stvarna društvena praksa“, kaže Vučetić.

Kaže da se povjerenje ne gradi na transparentnom i odgovornom radu medija, već prije svega na ideološkim i političkim identifikacijama publike.

“Mediji koji se uklapaju u dominantne narative određene zajednice ili političke opcije mogu uživati povjerenje svoje publike čak i kada su vlasnički odnosi nejasni, što dodatno relativizuje značaj transparentnosti u praksi, iako ona ostaje ključna normativna vrijednost profesionalnog novinarstva“, kaže Vučetić.

Ko finansira portaloide

Kaže da je opšti trend da manja mjesta imaju mali broj portala, koji funkcionišu kao digitalna ekstenzija njihovih javnih medija, čime se zadovoljavaju osnovne informativne potrebe lokalne zajednice. Veći urbani centri imaju znatno veći broj portala, što otvara pitanje njihovog finansiranja i stvarne uloge.

Pojavljuju se naglo, bez impresuma, a nerijetko služe interesima pojedinaca, političkih subjekata ili određenih ideoloških agendi, što se direktno odražava na pad profesionalnih standarda.

“Istraživanje je pokazalo i da nemali broj portala ima nepotpun impresum ne zato što kriju nešto, već zbog nedovoljne informisanosti. Kao da dio vlasnika i urednika nije upoznat sa Kodeksom za štampu i online medije BiH. Negdje postoji ime urednika i adresa, ali ne i broj telefona, dok drugdje to postoji, ali nema elektronske pošte“, kaže Vučetić.

Novinar i profesor na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci Mladen Bubonjić kaže da se nepotpunim impresumima često pokušava fingirati transparentnost.

“Dovoljno je da pogledate sadržaj koji neki portal proizvodi i da vam bude jasno zašto nema impresuma ili zašto je nepotpun. Jasno se vidi propaganda ili zagovaračko novinarstvo. Ovaj obrazac nije nov i postoji godinama, ako ne i decenijama, za potrebe plasiranja lažnih vijesti i spinova. Takav sadržaj sa sumnjivih izvora se često prenosi u medijima koje finansira država, poput RTRS-a i SRNA-e“, objašnjava Bubonjić.

Nesagledive posljedice laži

Kaže da nije rijetkost da se prenose spinovani sadržaji sa takvih portaloida iz Srbije i to da bi se zametnuo trag izvora i odgovornost za napisano.

“Oni prenesu informaciju, navedu odakle su preuzeli i tu se završava pitanje izvora. Već u sljedećem tekstu zovu svoje stručnjake i kontekstualizuju i komentarišu tu informaciju, koja je u stvari poluistina ili čak laž, i javnosti je predstavljaju kao provjerenu i tačnu. Laž se legitimizuje i niko više ne postavlja pitanja o autentičnosti“, objašnjava Bubonjić.

Kada su u pitanju zakoni, Bubonjić govori da su oni veoma zastarjeli ili u fazama izrade, a neki od njih su čak u potpunosti u suprotnosti sa demokratskim principima.

“Tu posebno mislim na Republiku Srpsku i posljednje represivne zakone za koje ne znamo ko ih piše i zašto se za njihovu izradu ne konsultuju medijski profesionalci. Kod nas je pogubno što zvanične institucije kriju informacije ili izbjegavaju precizne odgovore“, kaže Bubonjić.

Ističe da je kod nas veliki problem i to što su oni koji kreiraju norme isti koji bi ih prvi kršili i širili dezinformacije.

“Samoregulacija kod nas vrijedi samo za kritičke medije, a svi ostali, čak i da imaju svijest o tome, jednostavno ne vide kršenja. Ništa im nije sporno ako služe dominantnoj ideologiji i vlastima. To je širi društveni problem preostao iz prošlog sistema u kojem se vlast ne smije dovoditi u pitanje“, kaže Bubonjić.

Dodaje da je Evropska unija ova zakonska pitanja odavno riješila, ali da ni ona do sada nije do kraja uspjela da iskorijeni ovu pojavu.

Nema zakona, nema obaveze

Razlog zbog kojeg građani i dalje nemaju pouzdane informacije o vlasnicima većine medija najviše leži u tome što nema zakona, kažu u Mediacentru u Sarajevu.

“Iako je Ministarstvo komunikacija i transporta BiH prošle godine formiralo Radnu grupu za izradu prednacrta zakona, do danas nije postignut konkretan rezultat. U složenom medijskom sistemu kakav postoji u BiH, transparentnost vlasništva je ključna kako bi građani mogli razumjeti kontekst medijskog sadržaja, ali i kao polazna osnova za sprečavanje koncentracije vlasništva i monopola“, kažu u Mediacentru.

Ističu da u ovom smislu BiH kasni za regijom. Registar medija u Srbiji pokrenut je početkom 2015. godine, kao centralizovana elektronska baza podataka koju vodi Agencija za privredne registre, na osnovu prethodno usvojenog Zakona o javnom informisanju i medijima.

“Novim Zakonom o javnom informisanju i medijima iz prošle godine dodatno je ojačana transparentnost vlasništva nad medijima i povećan broj podataka koji se moraju upisati u Registar medija. Predstavnici medijske zajednice i civilnog sektora u Srbiji, međutim, ukazuju na nedosljednu primjenu zakona“, kažu u Mediacentru.

Crna Gora, kao i BiH, još uvijek čeka na regulisanje ovog pitanja. Reformom medijskih zakona u Crnoj Gori iz 2024. godine usvojeni su Zakon o medijima, Zakon o javnom medijskom servisu i Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama (AVMU), ali je pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima ostalo netaknuto.

Situacija je bolja u drugim zemljama iz naše šire regije koje su članice Evropske unije, poput Slovenije koja je prošle godine usvojila zakon o medijima usklađen sa EMFA-om.

Andrijana Pisarević, capital.ba

The post Kritički mediji pod pritiskom, portaloidi potpuno bez kontrole first appeared on Gerila.info.

“Uvijek je bilo napada na novinare. Nekada, kada sam počinjala da radim, ti napadi su bili čak i brutalniji. Podsjećam vas da je Željko Kopanja zamalo glavom platio. Ostao je doživotni invalid nakon što je aktivirana bomba pod njegovim autom 1999. godine. Bilo je napada, bilo je prijetnji. Sada su te prijetnje možda malo više sofisticirane. Ako ne računamo napad na Vladimira Kovačevića koji je bio pokušaj ubistva”.

Ovo u podkastu našeg portala, koji je posvećen novinarskim bitkama u prošloj godini i prošlogodišnjim napadima na novinare, kaže novinar poslovnog portala capital Andrijana Pisarević. Ona kaže da je i dalje fizičkih i verbalnih prijetnji koje novinari dobijaju.

„Sada je malo modernizovan kanal komunikacije. Imamo više interneta i svi smo uvijek dostupni. Prije se javi neko o kome ste pisali pa vam nešto zaprijeti, a sada oni često imaju kontingent botova koji će se javljati novinarima i prijetiti im. Mijenjaju se samo obrasci u načinu na koji se novinarima prijeti. Sve ostalo je manje-više isto“, ističe Pisarević.

Glavni i odgovorni urednik „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako su novinari ove kuće često dobijali prijetnje – putem maila, putem društvenih mreža, u redakcijski inbox…

„Prije nekoliko godina dobili smo poziv da napustimo zgradu do četiri sata i da su u prostorijama ‘Nezavisnih’ postavljene bombe. Vi ne znate da li je to tačno ili nije. Dobili smo mail na deset adresa da ćemo svi biti zaklani i da će teći krv u redakciji.  To su prijetnje koje su vjerovatno neće ispuniti, ali ih morate shvatiti ozbiljno“, priča Gojković Arbutina.

Ona dodaje da je najtužnije u svemu tome što novinari to sve više prihvataju kao dio svog posla. Kada su Aleksandru Trifunoviću i Nikoli Morači izgrebani automobili, tadašnji predsjednik Republike Srpske je rekao da su oni sami sebi izgrebali.

„Kada puštate takve informacije, neko to prihvati kao tačno, neko kao nebulozu, ali ipak to uđe na neki način u javnost. I to je tako rađeno godinama. Veoma je teško da mi zaustavimo sve te silne verbalne napade na konferencijama. Više ne vrijedi pominjati koliko puta su političari došli u sukob sa novinarima“, kaže Gojković Arbutina.

Ako je svaka branša, od prosvjete i ljekara do advokata i notara, uspjela da na neki način postigne poštovanje u društvu, to bi, smatra ona, morala da uradi i novinarska branša. Andrijana Pisarević smatra da je jedan dio novinara „zarobljen“ uređivačkim politikama svojih redakcija i strepi od odmazde urednika ili vlasnika medija.

„Nedavno smo skupljali humanitarnu pomoć za kolege i pokazalo se da su zaista ljudi iz svih redakcija učestovali u tome. Solidarnosti ipak ima. Ona nekad možda malo uspori, nekad možda malo bude pospana, ali u suštini ona je tu. Mi smo uvijek bili brzi na okidaču što se tiče organizovanja protesta na bilo kakav napad i to se nikad neće promijeniti. Bez obzira na neke razlike koje među nama zaista postoje“, navodi Pisarević.

&nbsp

The post Novinarske borbe i slobode: Obrasci se mijenaju, napadi ne first appeared on Gerila.info.

Umjesto odgovora na novinarska pitanja, Ćosić je govornicu iskoristio kako bi iznio svoje viđenje rada portala Spin.info, priznajući pritom da je zadužio saradnike da se „pozabave“ ovim lokalnim medijem. Ipak, tokom istupa nije demantovao niti jednu informaciju koju je Spin objavio.

„Za pet godina, koliko postoji vaš portal, o meni ste napisali 158 tekstova. U tih 158 tekstova se pominjem na različite načine. Samo o memorijalnom kompleksu ste pisali deset puta, a ja sam spreman da odgovaram na sve navode i za sve ono što sam tamo radio – pred svakim tijelom ove zemlje“, govorio je Ćosić na konferenciji, držeći u rukama gomilu odštampane dokumentacije.

Gradonačelniku, kako je naveo, smeta način na koji se ovaj lokalni medij bavi njegovim radom, te to što se u tekstovima spominje njegov otac, dok je „crvena linija“ bio komentar na jednoj Fejsbuk objavi u kojem se pominju i njegova djeca.

Urednica Vasković je bezuspješno pokušavala da objasni kako redakcija uklanja uvredljive komentare i govor mržnje sa društvenih mreža te da javnost ima pravo da zna kako rade izabrani zvaničnici i ljudi iz njihovog okruženja.

Plaćeni ste i instruisani da tako pišete – uvjeravao je Ćosić.

„Vi ste u komunikaciji sa mnom prešli crvenu liniju. Ostanite da se valjate u blatu tračeva, laži, neistina i spinovanja. Nikada više u ovom životu – vi i ja ni ‘zdravo’. Nema odgovora koji će Ljubiša Ćosić vama dati. Ni zdravo!“, poručio je, ne dozvolivši novinarki da postavi pitanje niti da se odbrani.

Nedugo nakon toga, u istom mjesecu, Spin.info se našao na meti još jednog lokalnog funkcionera. Načelnik Istočnog Novog Sarajeva Jovan Katić unaprijed je novinarsko pitanje o detaljima iz svog imovinskog kartona okarakterisao kao „spin“, te najavio da će na pitanja ovog portala, ako i uopšte bude odgovarao, odgovor biti “javan i direktan”.

Vasković: Mi nastavljamo

Ovo su samo posljednji u nizu primjera koji slikovito pokazuju kako izgleda rad novinara u manjim lokalnim zajednicama kada odluče da propituju poteze vlasti i kritički se bave temama od javnog interesa.

U izjavi za Direkt, urednica Spina Sanja Vasković kaže da su pritisci na njenu redakciju kontinuirani, ali da su se, posebno u posljednje vrijeme, nosioci vlasti odlučili na javno diskreditovanje i lične uvrede, s ciljem obračuna sa jedinim medijem koji se u Istočnom Sarajevu bavi istraživačkim novinarstvom.

Povod su, između ostalog, bili tekstovi koji su izazvali veliku pažnju javnosti, a koji su se odnosili na biznis sa solarnim panelima Ćosićevog oca, ali i priča u kojoj su otkrili da će otac bivšeg državnog ministra Nenada Nešića biti Ćosićev savjetnik.

„Mi nemamo potrebu da odgovaramo na ovakav istup gradonačelnika. Naš odgovor biće da nastavimo da radimo svoj posao kao i do sada – u interesu javnosti. Žalosno je što su nosioci vlasti u Republici Srpskoj tokom godina potpuno izvrnuli uloge. Oni treba da odgovaraju na novinarska pitanja, a ne da se novinari pravdaju političarima“, kaže Vasković za Direkt.

Reakcije organizacija

Na neprimjereno ponašanje gradonačelnika Ljubiše Ćosića, reagovalo je i Udruženje istraživačkih medija Umbrella, ocijenivši da ovakav način komunikacije predstavlja neprihvatljiv i profesionalno nedozvoljen odnos javnog funkcionera prema novinarki, posebno u institucionalnom i javnom kontekstu, kakva je preskonferencija nakon sjednice Skupštine grada.

Umbrella podsjeća da kritičko i istraživačko novinarstvo – uključujući praćenje rada javnih funkcionera, finansiranja i trošenja budžetskog novca – predstavlja legitiman i zakonom zaštićen javni interes, te da odgovor na takav rad ne može biti zastrašivanje, etiketiranje ili pokušaj lične diskreditacije.

Zbog ozbiljnosti izrečenih optužbi i načina obraćanja, iz Umbrelle su najavili da će o ovom slučaju obavijestiti relevantne domaće i međunarodne institucije koje prate slobodu medija i bezbjednost novinara.

Na dešavanja u Istočnom Sarajevu, reagovala je i Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Pozvali su javne organe da održavaju profesionalne, transparentne i nediskriminišuće odnose s medijima, te da se suzdrže od bilo kakvih izjava ili postupaka koji bi se mogli shvatiti kao pritisak na novinare ili miješanje u njihov rad.

„Postupanje prema Sanji Vasković, glavnoj urednici Spin.info, uključujući prepreke u pristupu informacijama i način obraćanja tokom nedavne konferencije za novinare nakon sjednice Skupštine grada Istočno Sarajevo, nije u skladu s obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela članstvom u OSCE-u“, navedeno je u OSCE-ovom saopštenju za javnost.

Vasković kaže da joj je, nakon pritisaka, mnogo značila podrška relevantnih organizacija koje su stale iza njenog rada i jasno ukazale na nedozvoljeno ponašanje nosilaca vlasti prema medijima. Ipak, dodaje da je razočarava izostanak solidarnosti kolega iz lokalne sredine u kojoj živi i radi.

„U danima kada sam trpjela najveće pritiske, podrška ljudi koje lično ne poznajem, a koji prate naš rad, bila je ogromna. Nakon svakog javnog napada stizalo je još više poruka podrške, koje su davale nadu da ono što radite – iako često liči na borbu s vjetrenjačama – ipak ima smisla“, kaže Vasković.

Ističe da publika najčešće vidi samo gotov tekst ili video, ali rijetko ono što prethodi objavi te da njeni istupi u javnost imaju za cilj da informiše građane o tome kako izgleda rad na terenu i koja je cijena borbe za javno dobro.

„Naš portal je često jedini koji otvara određene teme – ko gradi bez dozvola, čije firme dobijaju tendere, ko su savjetnici funkcionera i kakvi su njihovi interesi. Iza jednog teksta stoje dani i mjeseci istraživanja, prepreke, pritisci, pokušaji da se priča ne objavi, ucjene sagovornika, prijetnje tužbama, ignorisanje poziva. Raspon načina na koji vas pokušavaju ‘umiriti’ zaista je širok“, zaključuje Vasković za Direkt.

direkt portal

The post Istočno Sarajevo: Novinarka (koja s)meta first appeared on Gerila.info.

Presudom je utvrđeno da je Kovač razgovarajući s Dinarevićem putem telefona iznio niz uvreda, posebno apostrofirajući navode o seksualnoj orijentaciji, te seksualno ponižavajući Beširević.

“Sud utvrđuje da je govor tuženog bio sve, samo ne uobičajen, kulturan i normalan govor lica koje je u to vrijeme obavljalo funkciju načelnika Šipova, lica koje je prethodno bilo narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske i lica koje bi trebalo da bude – bar po funkcijama koje je obavljalo, ako ni po čem drugom – samosvjestan, pristojan i odgojen čovjek”, navodi se u prvostepenoj presudi.

Sud zaključuje da se sadržaj takvog govora ne može ničim opravdati.

“Sud utvrđuje da njegov govor sadrži sve elemente uznemiravanja, što je jedan od oblika diskriminacije, jer je svojim govorom povrijedio dostojanstvo tužilaca tako što ih je brojnim vulgarnostima pokušao zastrašiti, degradirati, ponižavati i vrijeđati”, stoji u presudi.

Advokatica Jovana Kisin Zagajac kazala je da su predmeti u kojima se štite novinari i njihovo pravo na slobodu javnog izražavanja najčešće predmeti klevete ili eventualno naknade nematerijalne štete, ali da se ovaj predmet razlikuje jer obuhvata diskriminaciju.

“Diskriminacija je jasna, jer je tuženi vrlo otvoreno vrijeđao, ponižavao i stvarao neprijateljsko okruženje i za novinara i za novinarku koji su ga tužili, koristeći zaštićene osnove – različite zaštićene osnove u slučaju jednog i drugog novinara – zbog čega je prema njima počinio diskriminaciju. Zbog toga je ovaj predmet specifičan”, kazala je Kisin Zagajac za Detektor.

Navodi da je Kovač diskriminisao novinarku Beširević na osnovu pola, a novinara Dinarevića svrstavajući ga u LGBT populaciju, bez obzira na to da li on toj zaštićenoj grupi pripada ili ne.

“Ovo je važno za sudsku praksu: apsolutno nije bitno, kada se vrši diskriminacija, da li žrtva zaista pripada određenoj zaštićenoj grupaciji ili ne — bitno je da onaj ko diskriminiše koristi neki zaštićeni osnov kako bi nekoga ponizio ili mu umanjio prava”, pojasnila je advokatica.

Prema podacima Udruženja BH novinari, ovo je prva nepravosnažna presuda za diskriminaciju novinara u Bosni i Hercegovini.

Borka Rudić, generalna sekretarka u Udruženju BH novinari kaže da ova presuda nosi poruku da novinari i novinarke trebaju prijavljivati slučajeve diskriminacije po bilo kom osnovu.

“A naročito na osnovu spola, te ne odustajati od prava na siguran i dostojanstveno rad. Ovaj slučaj je također pozitivan primjer sudske prakse i korištenja odredaba Zakona o zabrani diskriminacije u BiH uz druge zakone koji su bili osnova podnošenja tužbe protiv načelnika, Milana Kovača i kasnije suđenja pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci”, kazala je Rudić.

Nakon objave istraživačkog teksta „Šume Srpske u službi Dodikovog finansijskog i političkog blagostanja“ na portalu Naratorium, načelnik opštine Šipovo Kovač pozvao je urednika portala Dinarevića upitavši ga: “Šta pišeš o meni, šta pišeš na portalu?”. Slijedio je niz uvreda, u kojima je vrijeđana i novinarka Beširević. Cijeli razgovor putem telefona je snimljen i dostupan javnosti.

Beširević kaže da je načelnik Šipova, koristeći svoj položaj i moć, pokušao da ih zastraši i ponizi na diskriminirajući način te da ona na takvo ponašanje ne pristaje.

“Kao žena i novinarka, osjećam dodatnu odgovornost da pokažem da se dostojanstvo ne može pokoriti moći. Drago mi je što je sud prepoznao da je ponašanje načelnika Šipova bilo diskriminirajuće i da je kao takvo neprihvatljivo. Ovu presudu vidim kao pobjedu dostojanstva novinarske profesije nad političkom moći, zbog čega je ne smatram samo pobjedom novinara Naratoriuma, nego i pobjedom kompletne novinarske zajednice u Bosni i Hercegovini”, kazala je Beširević za Detektor.

Vođen drugim slučajevima vrijeđanja i ponižavanja novinara koji su prošli nekažnjeno, Dinarević kaže da se ni sam nije nadao nikakvim reperkusijama.

“Očigledno je i on računao na tu nekažnjivost, jer nisam prvi novinar kojem je to priredio. Iz Udruženja BH novinari su, srećom, smatrali da zajedno sa kolegicom Beširević trebam tužiti Kovača i to smo, uz njihovu pomoć, i uradili. Priznajem da me je prvostepena presuda iznenadila i da je pokazala da iživljavanje nad novinarima od strane moćnika neće uvijek proći nekažnjeno. Odluku suda u Banjoj Luci vidim kao moguće ohrabrenje kolegama iz ‘esnafa’ da potraže pravnu zaštitu kada dožive slične situacije”, kazao je Dinarević.

Na ovu presudu je dozvoljena žalba Okružnom sudu Banja Luka.

(detektor.ba)

The post Prva presuda za diskriminaciju novinara u BiH kao pobjeda protiv političkih moćnika first appeared on Gerila.info.

U Republici Srpskoj, novinari i aktivisti su posebno ranjiva grupa. Istraživanje portala Gerila pokazuje da se njihovi podaci nerijetko koriste za zastrašivanje, ucjene ili pokušaje diskreditacije. Dokumentovani slučajevi jasno ukazuju na obrasce digitalnog nasilja koji ne izazivaju samo nelagodu, već duboko narušavaju osjećaj sigurnosti i profesionalni integritet novinara.

U jednom od zabilježenih slučajeva poslovni mejl jednog novinara bio je zloupotrijebljen tako što su njegovi lični podaci, uključujući identitet i službene informacije, proslijeđeni direktno tužiocu u toku trajanja sudskog procesa. Iako identitet počinioca nije poznat, sama činjenica da je novinarova komunikacija korišćena van konteksta i usmjerena ka sudskom organu, jasno ukazuje na pokušaj diskreditacije ili stvaranja pritiska. Incident nije doveo do fizičke štete, ali je izazvao osjećaj uznemirenosti i povredu profesionalne autonomije, jer su informacije koje su morale ostati u redakcijskom ili privatnom domenu, korišćene bez dozvole i s potencijalno štetnim namjerama. Takav oblik upotrebe digitalnih alata za slanje i manipulaciju informacijama predstavlja ozbiljan primjer digitalnog nasilja u formi institucionalne zloupotrebe ličnih podataka.

Drugi slučaj pokazuje drugačiji, ali jednako opasan vid zloupotrebe podataka – putem lažne online transakcije. Osoba koja je oglasila proizvod na OLX portalu bila je meta sofisticirane prevare. Nepoznata osoba, predstavljajući se kao kupac, tražila je broj njene bankovne kartice uz obrazloženje da je već izvršena uplata i da je potreban broj za preuzimanje novca. Kasnije se ispostavilo da je napadač koristio kompromitovani nalog na platformi, čime je pokušao da dođe do osjetljivih finansijskih podataka. Iako nije došlo do krađe novca, incident je izazvao ozbiljnu emocionalnu reakciju i osjećaj nesigurnosti, ukazujući koliko je lako da se obična korisnička interakcija pretvori u pokušaj digitalne eksploatacije

Ova dva primjera pokazuju da zloupotreba ličnih podataka ne mora uvijek da uključuje masovno curenje baza niti sofisticirane hakerske napade. Naprotiv, često je riječ o ciljanom, personalizovanom napadu. U prvom slučaju, zloupotreba je izvedena kroz institucionalni kanal, što dodatno komplikuje mogućnost zaštite, dok je drugi slučaj ilustracija kako i lažne ponude u e-trgovini mogu postati sredstvo krađe i manipulacije. Oba slučaja upućuju na ozbiljan nedostatak efikasnog odgovora institucija i nepostojanje proaktivnih mehanizama za zaštitu digitalnih prava. Štaviše, oni potvrđuju upozorenja stručnjaka da se digitalni prostor u Republici Srpskoj sve češće koristi kao sredstvo kontrole, a ne slobode.

Kada podaci postanu prijetnja: Obrazac digitalnih povreda u BiH i regionu

Problematika neovlašćenog pristupa i zloupotrebe ličnih podataka u digitalnom prostoru nije ograničena samo na pojedinačne slučajeve, već je prepoznata kao dio šireg, sistemskog problema u regionu. Višegodišnja istraživanja organizacija kao što je Balkanska istraživačka mreža, ukazuju na porast digitalnih prijetnji koje uključuju curenje, krađu i manipulaciju ličnim podacima, a koje naročito pogađaju novinare, aktiviste i druge javne ličnosti.

U izvještaju BIRN-a za period 2022–2023. godine zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su lični podaci, poput adresa, telefonskih brojeva ili poslovnih identiteta, korišćeni za targetirane napade, ucjene i kampanje zastrašivanja. Ovi napadi su posebno uočeni u zemljama sa slabim regulatornim okvirima i ograničenim kapacitetima za zaštitu digitalnih prava, među kojima je i Bosna i Hercegovina. Zloupotreba podataka u ovom kontekstu ima višestruke posljedice, od profesionalne diskreditacije i pravne nesigurnosti do narušavanja mentalnog zdravlja i fizičke bezbjednosti meta.

Jedan od najalarmantnijih primjera dokumentovan je u maju 2024. godine, kada je istraživački portal Detektor objavio da su hiljade adresa i telefonskih brojeva građana BiH, uključujući i pojedine novinare, javno dostupne na internet imeniku bez pristanka ili znanja pogođenih lica. Ovaj slučaj pokazuje koliko je lako da informacije koje bi trebale biti zaštićene završe u javnom domenu, i koliko je zaštita ličnih podataka krhka kada nadležne institucije ne djeluju proaktivno.

Pored ovoga, istraživanje portala Capital.ba iz januara 2024. godine otkriva zabrinjavajuće trendove u pristupu podacima u javnom sektoru. Prema tom izvještaju, privatne firme koje sarađuju sa državnim institucijama u RS nerijetko dobijaju pristup bazama podataka bez jasno definisanih ugovornih obaveza o zaštiti informacija. Takođe, istaknuto je da mnoge institucije nemaju ni osnovne politike bezbjednosti informacija, dok su procedure za prijavljivanje i procesuiranje incidenata nejasne i neefikasne.

Ovakvi nalazi potvrđuju tvrdnje stručnjaka poput direktora Banjalučkog centra za ljudska prava Dejana Lučke da zaštita ličnih podataka u Bosni i Hercegovini još uvijek nije institucionalni prioritet. Nedostaci dosadašnjeg zakona o zaštiti ličnih podataka podataka i doskorašnja neusklađenost sa evropskim GDPR standardima, kao i nedovoljna edukacija zaposlenih koji rukuju osjetljivim informacijama čine pravni sistem ranjivim i neefikasnim u zaštiti građana.

Uz sve navedeno, zabrinjava i činjenica da se institucije rijetko oglašavaju kada dođe do incidenata, što dodatno smanjuje povjerenje javnosti. Kao što pokazuje i istraživanje Gerile, većina žrtava se odlučuje na anonimnost ili ne prijavljuje slučaj, zbog osjećaja da nadležne službe neće preduzeti konkretne korake. U tom kontekstu, šira slika jasno pokazuje da incidenti neovlašćenog pristupa i zloupotrebe podataka nisu puki izolovani slučajevi, već indikator sistemske ranjivosti u oblasti digitalnih prava.

Stručnjaci upozoravaju: Tehnička zaostalost, pravna rupa i institucionalna nezainteresovanost

Stručnjaci za digitalna prava i bezbjednost informacionih sistema jasno ukazuju da je trenutno stanje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini zabrinjavajuće. Bez snažnog regulatornog okvira, bez proaktivne institucionalne zaštite i bez široke javne svijesti, građani, a posebno novinari i aktivisti, ostaju izloženi zloupotrebama koje mogu imati ozbiljne profesionalne, psihološke i bezbjednosne posljedice.

Profesor informatike Mirko Sajić sa Nezavisnog univerziteta Banja Luka ističe da se neovlašćeni pristup ličnim podacima sve češće koristi u pokušajima krađe identiteta i finansijskih prevara. Prema njegovim riječima, veliki broj korisnika ne zna prepoznati digitalne prijetnje i lako upada u zamke koje uključuju phishing mejlove, zlonamjerne linkove i lažne poruke sa zahtjevima za lične informacije. Sajić upozorava da institucionalne sigurnosne mjere, posebno u državnim, opštinskim i obrazovnim sektorima, nisu na zadovoljavajućem nivou. Jedina izuzetna mjesta, kaže on, jesu banke, ali ne zato što su domaće institucije ozbiljno pristupile zaštiti, već zato što banke posluju pod standardima matičnih institucija iz Evropske unije.

Još oštriju kritiku iznosi Dejan Lučka. On smatra da Bosna i Hercegovina već godinama zaostaje u razvoju istinskih procedura koje bi štitile digitalna prava građana.

„Bosna i Hercegovina je napokon ove godine donijela novi zakon o zaštiti ličnih podataka, čime je prema navodima zakonodonosilaca izvršila usklađivanje sa relevantnom pravnom tekovinom EU. Međutim, za pravilnu zaštitu ličnih podataka potrebno je i usklađivanje drugih propisa, kao i konkretne promjene u praksi mnogih institucija. Nažalost, generalno gledajući, kada pričamo o zaštiti ličnih podataka, mislim da ona nije prioritet u postupanju mnogih organa, što možemo vidjeti po tome što dobar dio institucija ne informiše dovoljno građane o tome kako se njihovi podaci koriste, ko im ima pristup i na koji način su zaštićeni, a naročito rijetko proaktivno obavještavaju javnost o eventualnim incidentima u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti”, ističe Lučka.

Dodaje da su problematične i tehničke mjere zaštite koje u mnogim organima nisu na najvišem nivou, a problem predstavlja i prekomjerno prikupljanje podataka, kao i nedovoljna obučenost zaposlenih koji rukuju ličnim podacima.

“Curenje informacija iz Poreske uprave i hakerski napadi na zdravstvene sisteme poput IZIS-a otkrivaju nedovoljnu pripremljenost institucija za sajber prijetnje. Kada bismo počeli priču o pooštravanju kaznene politike u ovoj oblasti ili kažnjavanje odgovornih u institucijama koji dijele lične podatke građana, vidjeli bismo da je pred nama dugačak put, a to je samo jedan segment u zaštiti digitalnih prava“, kaže Lučka.

Naglašava da čak i kada se propisi de iure usklade sa EU akijem, to je samo prva stepenica, uzevši u obzir da je potrebno implementirati odredbe u praksi, što uopšte nije jednostavna i brza radnja. Sumnja da će to biti višegodišnji proces.

„Konkretno, u slučaju zaštite podataka, to će se kretati od edukacije, preko imenovanja posebnih službenika za zaštitu podataka, pa do uvođenja i sprovođenja politika u institucijama ali i privatnom sektoru. Ukoliko bismo počeli priču i o drugim aspektima digitalnih prava, ili o digitalnoj sigurnosti u BiH, tu bismo mogli vidjeti koliko institucije, odnosno političare u njima, ova tematika ne dotiče previše”, tvrdi Lučka.

Kombinacija neznanja i sistemske nezainteresovanosti, prema Lučki, stvara pogodno tlo za zloupotrebu, posebno kada se podaci koriste za politički ili institucionalni pritisak na one koji javno govore – novinare, aktiviste i uzbunjivače.

I Sajić i Lučka se slažu da su neophodni sistemski odgovori – sprovođenje novog zakona, njegova reforma u slučaju potrebe na terenu i usklađivanje i reforma drugih propisa, uspostavljanje obavezujućih standarda i formiranje specijalizovanih jedinica za brzu reakciju na digitalne prijetnje. Naglašavaju da dok se digitalni prostor sve više koristi kao produžena ruka političkog uticaja i institucionalne kontrole, novinari i građani ostaju nezaštićeni. Ako se sada ne izgrade mehanizmi otpora i zaštite, digitalni prostor će postati mjesto straha, a ne slobode.

Digitalna prava: Nevidljiva granica slobode

U savremenom društvu koje je duboko prožeto digitalnim tehnologijama, granica između privatnog i javnog sve više postaje nejasna. Digitalna prava, iako često nevidljiva običnom korisniku interneta, čine temelj slobode i sigurnosti u online prostoru. Ona uključuju pravo na privatnost, pravo na zaštitu ličnih podataka, slobodu izražavanja, pravo na digitalnu sigurnost, ali i pristup informacijama i internetu bez straha, nadzora i zloupotrebe.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, a posebno Republike Srpske, digitalna prava su često prepoznata samo deklarativno, dok su u praksi zanemarena, ignorisana ili direktno kršena. Digitalni prostor, koji bi trebalo da bude alat za slobodu i povezivanje, sve češće se pretvara u poligon za institucionalni nadzor, cenzuru, manipulaciju informacijama i ciljana zastrašivanja, naročito usmjerena protiv onih koji govore javno – novinara, aktivista i boraca za ljudska prava.

Kako ističe Dejan Lučka, digitalna prava predstavljaju novi oblik osnovnih ljudskih prava u digitalnom okruženju, ali ih institucije i dalje ne prepoznaju kao prioritet. Pravo na digitalnu sigurnost, pravo na zaštitu identiteta i nepovredivost ličnih podataka nisu luksuz, već preduslov za slobodu govora i profesionalni rad onih koji u javnom interesu razotkrivaju korupciju, zloupotrebe i nepravdu. Kada se ta prava naruše, bilo kroz neovlašćen pristup mejlovima, objavu adresa, praćenje komunikacije ili zloupotrebu kroz platforme poput OLX-a, ne ugrožava se samo pojedinac, već se suštinski narušava javna debata i demokratski proces.

Profesor Mirko Sajić upozorava da je tehnološka pismenost u našem društvu i dalje na niskom nivou, te da većina korisnika nije svjesna rizika na internetu. Građani često ne znaju kako da se zaštite, a još češće ne prepoznaju da su njihova prava već narušena. Naglašava da nezainteresovanost sistema da podigne tehničke standarde zaštite, posebno u javnim ustanovama, ostavlja građane nezaštićenima.

“Državne, regionalne i opštinske institucije nemaju primijenjene zadovoljavajuće sigurnosne standarde, tu treba puno toga da se uradi. Privatni sektor, pogotovo mala i srednja preduzeća, gotovo da nemaju nikakvu sigurnosnu politiku zaštite informacionog sistema”, upozorava profesor Sajić.

Problem ne leži samo u korisnicima, već i u onima koji podatke obrađuju. Institucije u BiH, kako pokazuju brojna istraživanja, često nemaju ni osnovne procedure zaštite podataka, niti službenike za zaštitu privatnosti. Pored toga, kaznena politika za one koji zloupotrebljavaju pristup je gotovo nepostojeća, što dodatno podstiče nekažnjivost. Incidenti poput curenja podataka iz poreskih baza ili hakerskih napada na zdravstvene sisteme, ostaju bez jasnih institucionalnih odgovora, čime se šalje opasna poruka da je digitalna povreda prava nešto što se toleriše.

Zaštitni mehanizmi koji (ne)postoje

U virtuelnom prostoru koji sve više oblikuje našu svakodnevicu, pitanje zaštite postaje ključno: ko štiti građane kada im neko ukrade identitet, objavi privatne podatke ili koristi njihove digitalne tragove za ucjene i manipulaciju? Za novinare i aktiviste u Republici Srpskoj, to pitanje nije teorijsko, već egzistencijalno.

Istraživanja jasno pokazuju da žrtve digitalnog nasilja i zloupotrebe podataka rijetko prijavljuju incidente, a kada to učine, institucionalni odgovor je slab, spor ili u potpunosti izostaje. Regulatorna tijela, poput Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, nemaju dovoljno kapaciteta, resursa niti političke podrške da efikasno reaguju. Policijske i pravosudne institucije često nemaju obučen kadar, niti razvijene procedure za digitalne incidente, pa se čak i prijave koje se podnesu brzo zagube u birokratskim lavirintima.

Ono što dodatno zabrinjava jeste potpuna tišina institucija nakon incidenata. Kada dođe do curenja podataka, hakerskih napada ili zloupotrebe informacija, javnost se rijetko ili nikada ne obavještava. Odsustvo transparentnosti stvara utisak nekažnjivosti i gura žrtve u ćutanje, dok napadačima šalje poruku da imaju odriješene ruke.

U tom kontekstu, zaštita digitalnih prava postaje ne samo pravno, već i političko pitanje. Kako ističe Dejan Lučka, neophodno je formirati specijalizovane jedinice za brzu reakciju na digitalne prijetnje, koje bi uključivale stručnjake iz oblasti prava, informacionih tehnologija i bezbjednosti. Te jedinice bi morale imati jasan mandat, zakonsku osnovu i institucionalnu podršku da reaguju na prijetnje kao što su hakerski upadi, doxxing, phishing napadi i sistematski nadzor nad novinarima.

Osim toga, Lučka zagovara osnivanje ombudsmana za digitalna prava – nezavisne institucije koja bi imala ulogu u praćenju primjene zakona, pružanju podrške žrtvama i predlaganju sistemskih rješenja. Ovakva institucija ne bi bila samo „posrednik“ između građana i državnih tijela, već i edukator i zagovarač, sa zadatkom da gradi svijest o tome da su digitalna prava stvarna prava, a njihovo kršenje stvarna prijetnja.

Međutim, odgovornost nije isključivo na institucijama. Mediji, obrazovne ustanove i organizacije civilnog društva moraju raditi na jačanju digitalne pismenosti. Građani moraju znati svoja prava, razumjeti rizike, i imati gdje da potraže pomoć. Digitalna bezbjednost nije samo tehničko pitanje, već i pitanje kulture – kulture u kojoj je povreda privatnosti nedopustiva, a institucije obavezne da reaguju.

Gerila.info

The post Lični podaci kao oružje: Novinari i aktivisti u Republici Srpskoj na meti neovlašćenih upada u digitalni identitet first appeared on Gerila.info.