Dan nakon što su milioni širom planete obilježili Svjetski dan zaštite životne sredine, čini se da je Bosna i Hercegovina ostala – gdje je i bila. Bez koordinisane ekološke politike, bez odgovora institucija na konkretne ekološke prijetnje, i sa svega 3% zaštićenih prirodnih površina, BiH čvrsto stoji na dnu evropskih i svjetskih ekoloških ljestvica.
U međuvremenu, prema podacima Ujedinjenih nacija, do 23 miliona tona plastike godišnje završava u svjetskim rijekama, jezerima i okeanima. Globalni pregovori o prvom pravno obavezujućem sporazumu za borbu protiv zagađenja plastikom nastavljaju se u Švajcarskoj u avgustu, dok je ovogodišnja kampanja pod sloganom #BeatPlasticPollution pozvala na akciju svih nivoa društva na globalnom nivou.
Na lokalnom novou u BiH, kako kaže Tihomir Dakić iz Centra za životnu sredinu, “pojedine institucije, pogotovo u Republici Srpskoj, postale su tajnije, kriju informacije, rade za dobrobit pojedinaca i kompanija”, dok s druge strane pojedine strane kompanije “kao da su čekale neku ustavnu krizu da pojačaju svoje djelovanje na prostoru BiH”.
Uprkos tome, Dakić prepoznaje i svjetlije tačke – sve više građana prepoznaje da je zaštita prirode pitanje opstanka:
“Ljudi su responsivniji, informisaniji, zainteresovaniji za ovu životnu temu.”
Ekološki alarm: BiH gubi prirodu – i tlo pod nogama
Ekolozi upozoravaju da stanje u kojem se nalazi priroda BiH nije samo zabrinjavajuće – već alarmantno.
Zoran Poljašević iz udruženja Ozrenski studenac podsjeća: “Planeta je za posljednjih 50 godina izgubila preko 70% populacije divljih životinja. Bosna i Hercegovina je država koja je zaštitila prirodu na tek nešto više od 3% svoje teritorije što je stavlja na samo začelje ne samo regionalne i evropske, nego i svjetske liste, a zat ov rijeme je EU prosjek blizu čak 30%.”
On dodaje da nova saznanja o prisustvu mikroplastike u ljudskim tkivima dodatno naglašavaju hitnost:
“Ako to dodamo na spisak problema, jasno je u kom pravcu moramo ići.”
Trgovska gora: potencijalna ekološka bomba na granici kod Novog Grada
Na granici s Hrvatskom, opasnost ima ime – Trgovska gora. Plan da Hrvatska odlaže radioaktivni otpad iz nuklearke Krško tik uz rijeku Unu i bh. granicu, ekološki aktivista Mario Crnković iz Green Team-a opisuje kao “anticivilizacijsko ponašanje, sa obrisima ekološkog rasizma”.
“Došli smo u vremena kada zdrava životna sredina više nije nešto što se podrazumijeva, već nešto za šta se moramo boriti i izboriti.”
Crnković upozorava na opasan presedan – da ekonomski jače zemlje opasni otpad guraju ka slabijim.
“Zdrava životna sredina je pravo koje svi trebaju imati, a ne luksuz rezervisan za odabrane.”
Dvoje mladih, dva otpora: Inovacija iz Sarajeva, borba iz Prijedora
Nasuprot nečinjenju institucija stoji generacija koja djeluje. Bez političkih funkcija, bez javnih fondova, ali sa jasnom misijom.
U Sarajevu, Muhamed Hamamdžić, donedavno srednjoškolac, razvija sa timom hibridnu vertikalnu vjetroturbinu koja koristi i solarnu i vjetro energiju za napajanje javne rasvjete.
“Mi smo odlučili napraviti nešto što kod nas ne postoji, a u svijetu je sve traženije.”
Turbina, uz solarni panel od 70W, funkcioniše kao samoodrživ energetski sistem. Ono što je čini još vrijednijom – sve je povezano s mobilnom aplikacijom koju je tim samostalno razvio.
“Aplikacija omogućava korisnicima da u realnom vremenu prate stanje uređaja – od napona baterije do učinkovitosti punjenja.”
Njegov projekat Turbine Tech već je privukao interes potencijalnih investitora, iako se sve razvija bez sistemske podrške.
“Zbog nedostatka podrške, mnogi mladi odustanu – i tu nestaju ideje. Ali mi nećemo stati”, kaže Hamamdžić.
U Prijedoru, Milica Končar, ekspert za cirkularnu ekonomiju, već godinama stoji na prvoj liniji fronta protiv mini spalionica i ilegalnih rudnika.
“Nismo bili protiv razvoja, ali kad se projekat pokaže štetnim za zajednicu i prirodu – mi reagujemo”, kaže Milica.
Ona danas predvodi inicijativu “Prijedor se budi”, a najveća trenutna borba vodi se oko rudnika na Bukovoj kosi, gdje mještani već mjesecima protestuju zbog zagađenja i nestanka pitke vode.
“Imamo rudnike bez dozvola, zagađenje sumporom, nestanak pitke vode, saobraćajne opasnosti i ekološku devastaciju. Ljudi su izgubili vodu, a na njivama se slijeva crvena tečnost. I to se događa danas. Na proteste dolazi stotinu ljudi – i po kiši i po suncu. Nećemo odustati. Dosta je ignorisanja”, poručuje Milica.
Građani kao ekološki štit
U zemlji u kojoj se šume sijeku pod zaštitom dozvola, rijeke betoniraju u tišini, a planine nude na koncesiju, građani i aktivisti postaju posljednja brana između prirode i profita.
Tihomir Dakić zaključuje da je u BiH potrebno “apsolutno ujedinjenje građana protiv svih podjela i fragmentacija kako bi se uspjeli odbraniti od štetnog domaćeg i stranog interesa”.
U tom duhu, Svjetski dan zaštite životne sredine ne bi trebao biti samo još jedan datum za protokolarne objave, već podsjetnik da se promjene dešavaju – ali ih ne donosi sistem, već ljudi.
“Zagađenje plastikom guši našu planetu… ali postoji globalni pokret koji zahtijeva hitne promjene”, rekao je nedavno generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš.
U BiH, taj pokret se ne mjeri brojem ministara – već brojem mladih poput Muhameda i Milice, aktivista poput Tihomira, Zorana i Maria, te hiljada građana na Bukovoj kosi, Trgovskoj gori, Loparama, Jezeru, Šipovu, Jablanici ili rijeci Uni.
Jer zdrava životna sredina nije luksuz. Ona je pravo. A to pravo se u BiH – i dalje mora braniti.
Dejan Rakita/GERILA
