Dok evropsko radno zakonodavstvo sve više štiti dostojanstvo i prava radnika, Bosna i Hercegovina se i dalje suočava s niskim platama, nesigurnim oblicima rada i slabim inspekcijskim nadzorom.
Proces evropskih integracija zahtijeva harmonizaciju zakonodavstva sa standardima EU u oblasti rada, socijalne zaštite i sindikalnog organizovanja – ali u BiH je ta harmonizacija često površna i neprimjenjena u praksi. Iako zakoni postoje, njihova primjena zaostaje, ostavljajući radnike u ranjivom položaju, dok poslodavci često izbjegavaju odgovornost. Koliko je BiH daleko od evropskih standarda i što je potrebno da se taj jaz premosti?
Evropska unija postavila je visoke standarde za zaštitu radnika kroz Povelju EU o temeljnim pravima, Evropski socijalni model i niz direktiva. Ovi standardi osiguravaju pravo na dostojanstven rad, poštene uslove rada, kolektivno pregovaranje, zaštitu od neopravdanog otkaza, jednaku platu za jednak rad i zabranu nesigurnih oblika zapošljavanja. Na primjer, jedna od direktiva (2003/88/EC) ograničava radno vrijeme na 48 sati sedmično, druga (2000/78/EC) zabranjuje diskriminaciju na osnovu pola, dobi ili invaliditeta. EU takođe promoviše sindikalno organizovanje i socijalni dijalog kao ključne elemente pravednog tržišta rada.
Za BiH, kao zemlju kandidata za članstvo u EU, usklađivanje s Acquis communautaire, posebno Poglavljem 19 (Socijalna politika i zapošljavanje), ključni je uslov za napredak u integracijama. Međutim, Izvještaj Evropske komisije za 2024. godinu ukazuje na ograničen napredak u ovoj oblasti, uz ozbiljne nedostatke u implementaciji zakona.
Stanje u BiH: Rad bez garancije
U BiH postoje zakoni o radu na entitetskom nivou i u Brčko distriktu, ali njihova primjena je neujednačena. Mnogi radnici suočavaju se s ozbiljnim problemima: rade bez ugovora, s minimalnim pravima ili čak na crno, posebno u sektorima poput građevinarstva, ugostiteljstva i sezonskih poslova. Prekovremeni rad često nije regulisan niti plaćen, dok su inspekcije rada ograničene zbog nedostatka kapaciteta i političkih pritisaka.
Sindikati u BiH su fragmentisani i često nemoćni. Prema podacima Saveza sindikata Republike Srpske, samo 20 odsto radnika u privatnom sektoru članovi su sindikata, a radnici se često suočavaju sa zastrašivanjem kada pokušavaju ostvariti svoja prava. Mladi i žene posebno su izloženi nesigurnim oblicima rada, poput honorarnih ugovora preko omladinskih zadruga, koji rijetko uključuju socijalnu sigurnost.
Danko Ružičić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu, upozorava da u Republici Srpskoj radnici u realnom sektoru imaju manji obim prava nego radnici u javnom.
“Iako Zakon o radu iz 2015. godine pruža osnovu za uređivanje prava zaposlenih, njegova primjena u praksi je oskudna bez potpisanih kolektivnih ugovora. U javnom sektoru, kolektivni ugovori regulišu dodatna prava kao što su dužina godišnjeg odmora, uvećanja za prekovremeni i noćni rad, kao i naknade za topli obrok i regres. Radnici u realnom sektoru bez tih ugovora ostaju uskraćeni za mnoga prava koja njihovi kolege u javnom sektoru konzumiraju“, kaže Ružičić za Gerilu.
On dodaje da radnici u realnom sektoru vrlo često rade i vikendom, bez adekvatne naknade.
“Nema garancije za prekovremeni rad jer nema kolektivnog ugovora koji bi to osigurao“, naglašava naš sagovornik.
Takođe, plate su, dodaje on, neregulisane i znatno variraju.
„Svako radno mjesto treba da ima svoju osnovnu platu, ali u realnosti toga nema. Plate zavise od volje poslodavca“, tvrdi Ružičić.
Tek 20 do 25 fabrika u Republici Srpskoj imaju potpisane pojedinačne kolektivne ugovore.
„To su izuzeci, tamo gdje su poslodavci socijalno osvešćeni i gdje postoji kultura socijalnog dijaloga“, objašnjava naš sagovornik.
Govoreći o sindikalnoj organizovanosti, istakao je da sloboda sindikalnog udruživanja postoji samo na papiru.
„Kada poslodavac shvati da se sindikat želi formirati, uloži sve napore da to spriječi. Govori radnicima da im sindikat ne treba, da samo bacaju pare“, istakao je Ružičić.
Savez sindikata RS, podsjeća on, predložio je model jedinstvene osnovne najniže plate od 900 KM za nekvalifikovane radnike, koja bi se množila koeficijentima za različite kvalifikacije.
„Za KV radnika predlažemo 1.170 KM, za tehničara 1.350 KM, a za visoku stručnu spremu 1.800 KM i više. Na osnovnu platu bi se dodatno obračunavali minuli rad, noćni rad, rad praznikom, topli obrok i regres. Na taj način bismo kompenzovali izostanak kolektivnih ugovora i uveli pravdu u platni sistem“, smatra on.
Međutim, dodaje naš sagovornik, Unija poslodavaca i Privredna komora RS odbijaju učešće u dijalogu.
„Nisu htjeli ni da dođu na konferenciju koju smo organizovali. Poslodavci misle da mogu sve sami da određuju. To nije evropski model“, upozorava Ružičić.
On naglašava da evropska praksa i propisi zahtijevaju kolektivno pregovaranje na nivou firme, grane i države.
„Bez toga, ne možemo govoriti o evropskim standardima rada“, kaže Ružičić.
Za kraj, upozorava da će bez većih plata i stabilnih prava radnici nastaviti da napuštaju zemlju.
„Dobit koju ostvaruju poslodavci mora se fer podijeliti sa radnicima. To je jedini način da se osigura socijalni mir i poveća produktivnost“, zaključuje Ružičić.
Ključni problemi: Nesigurnost i nepravda
Radničko tržište u BiH suočava se s višestrukim izazovima. Jedan od njih su nesigurni oblici rada poput fleksibilnih ugovora, honorarnih poslova i rada preko omladinskih zadruga, koji su sve češći, posebno među mladima. Ovi poslovi rijetko nude zdravstveno ili penzijsko osiguranje.
Problem je i slaba zaštita na radu i to što se Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu slabo primjenjuje. U 2023. godini zabilježeno je preko 1.000 povreda na radu, uključujući nekoliko smrtnih slučajeva, prema podacima inspekcija rada.
Niske plate i siva zona su, takođe, izazov sa kojim se BiH suočava. Minimalna plata od ove godine u FBiH iznosi oko 1.000 KM, a u RS oko 900 KM, što je često nedovoljno za osnovne životne potrebe.
Takođe, mnogi poslodavci prijavljuju radnike na manji iznos od stvarne plate kako bi smanjili doprinose.
“Tako je od prvog dana, a, evo, radim skoro 20 godina”, rekao je sagovornik Gerile iz Banjaluke, koji radi kao građevinski radnik.
On priznaje da su se na takvu praksu navikli svi, pa se oko nje i ne prave veći problemi.
“Gazde podrazumijevaju da će neki minimalni iznos uplatiti na račun u banci, a ostalo davati na ruke. Ni mi se, iskreno, ne bunimo, bitno nam je da ukupno dobijemo platu od koje možemo živjeti”, rekao je on.
Na našu konstataciju da bi takva praksa mogla da im se “obije o glavu” kada dođe vrijeme za penziju, naš sagovornik odmahuje rukom.
“Ko ovdje misli o penziji? Gledamo kako ćemo pregurati današnji dan”, kratko je odgovorio.
U Savezu samostalnih sindikata BiH tvrde da su korijen problema prije svega nastojanja, kako kažu, neodgovornih i nesavjesnih poslodavaca da steknu veći profit na uštrb plaćanja doprinosa za radnike, te ispunjavanja poreskih obaveza prema državi.
„S obzirom na to da je stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini previsoka i da, nažalost, većina stanovništva živi u teškim ekonomskim uslovima, poslodavci često iskorišćavaju tešku materijalnu situaciju radnika nudeći im posao bez prijavljivanja. Tako sebi osiguravaju dovoljan broj radnika uz minimalne troškove, dok su radnici primorani prihvatiti da rade bez prijave na obavezna osiguranja zbog puke potrebe za preživljavanjem i kakvog-takvog, priliva novca u porodicu“, objašnjava predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedin Šatorović.
On dodaje da je već godinama trend neprijavljenih radnika najveći u sektoru uslužnih djelatnosti, te građevine.
“Najveći broj neprijavljenih radi u kafićima, agencijama za pružanje raznih usluga, (posebno u sektoru turizma), a u posljednje vrijeme i u kompanijama iz lT sektora. Ono što se pokazalo kao posebno rizično je veliki broj neprijavljenih radnika u sektoru građevine, u kojem su povrede i nesreće česte, a zaposleni i njihove porodice ne ostvaruju prava na bilo kakvu pomoć“, navodi Šatorović za Gerilu.
Sa druge strane, predstavnici poslodavaca odbacuju optužbe te naglašavaju da adresa nezadovoljnim radnicima nisu oni nego predstavnici vlasti, te da rješenje treba tražiti u smanjenju nivoa oporezivanja rada za koje kažu da je trenutno previsoko. Iz Unije poslodavaca RS se ograđuju od onih koji ne prijavljuju radnike, te ih nazivaju nelojalnom konkurencijom i naglašavaju da su za pomenuti problem predviđene visoke kazne.
Primjeri iz prakse: Svjetlo i tama
Postoje svijetli primjeri napretka. Sindikati metala i industrije u FBiH, na primjer, uspješno su ispregovarali kolektivne ugovore s nekoliko većih kompanija, osiguravajući bolje plate i uslove rada. Upravo Evropska unija ističe kolektivno pregovaranje kao jedan od najznačajnijih alata za poboljšanje položaja radnika. Do sredine novembra ove godine članice EU moraju usvojiti akcione planove za promovisanje kolektivnog pregovaranja, kako bi ono postalo praksa. Imajući u vidu da je BiH dobila status kandidata, te da teži članstvu u pomenutoj uniji država, nužno je poštivanje Evropske socijalne povelje, garantovanje prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje, što poslodavci kod nas vješto izbjegavaju.
Takođe, pozitivan primjer je i Zakon o zaštiti trudnica i porodilja u oba entiteta koji je djelimično usklađen s EU standardima, a koji je omogućio plaćeno porodiljsko odsustvo.
S druge strane, negativni primjeri su brojni. U tekstilnoj industriji u Krajini i Istočnoj Hercegovini radnici često primaju plate ispod zakonskog minimuma i rade u neadekvatnim uslovima. Dostavljači hrane često nemaju ugovore niti osnovna prava. Sezonski radnici u poljoprivredi gotovo su nevidljivi u sistemu, bez ikakve zaštite. Ništa bolje nije ni u slučaju građevinskih radnika.
U nasumičnoj anketi, koju smo sproveli među 30 radnika nastanjenih u Banjaluci, vidljiv je jaz između javnog i privatnog sektora. Zaposleni na budžetu ističu da im se ne uskraćuju prava zagarantovana zakonom, a kao najveći problem ističu pritiske pretpostavljenih ali i stranačko angažovanje koje se podrazumijeva, ukoliko je neko posredovao oko zapošljavanja.
U privatnom sektoru, drugačija priča. Zagarantovanih 20 dana godišnjeg odmora uglavnom im se poštuje, ali ne i dani koje bi trebali dobiti na osnovu staža (jedan dan na četiri godine staža), niti im se dodatno plaća ili vraća u vidu slobodnog dana prekovremeni rad, naročito vikendom. Rijetko kad im se dodatno plaća rad noću ili rad za vrijeme praznika. I brojni drugi zagarantovani benefiti ostaju “mrtvo slovo na papiru” poput plaćanja toplog obroka.
“Prijavljen sam na minimalac, i na ‘ruke’ dobijam još 300 KM. Topli obrok mi ne isplaćuju jer se vodi da nam poslodavac obezbjeđuje hranu, iako to nije tačno. Vjerovatno samo fiktivno prikazuju da nam je dostavljaju, u dogovoru sa nekom firmom za ketering”, priča za Gerilu jedan od intervjuisanih sagovornika.
Takvi slučajevi trebali bi biti na “meti” inspekcije, ali to u praksi i nije vidljivo. Ali jeste da postoje “nedodirljive firme”, sa snažnom političkom zaštitom, čije se poslovanje ne provjerava. Politička analitičarka Tanja Topić kaže za Gerilu da je politički uticaj ušao u svaku poru društva, na isti način na koji je korupcija postala stil življenja.
„Nemoguće je u uslovima u kojima je politika, odnosno vlast, pokorila svaki kamenčić, očekivati da se probudimo i preko noći izađemo iz tog pakla. Kada decenijama ćutite, razni su razlozi za strah, da ne ugrozite egzistenciju, da se ne zamjerite političkim autoritetima, spremate koverte kojima tobože ‘kupujete’ mir, kada gledate u povlašćenu kastu, koja sa inspekcijom a uz politički blagoslov, određuje koji zakoni će se primjenjivati za njih, onda shvatite da su godinama u zabludi oni koji uporno tvrde da ih politika ne zanima“, ističe Topićeva.
Zašto usklađivanje s EU standardima zapinje?
Reforma radnog zakonodavstva u BiH suočava se s više prepreka. Entiteti se teško usaglašavaju oko zajedničkih standarda, što otežava stvaranje jedinstvenog državnog okvira. Inspekcijske službe često su pod političkim uticajem, a tolerisanje nepravilnosti u firmama povezanim s političkim elitama dodatno komplikuje situaciju. Nedostaje i nezavisno tijelo koje bi pratilo napredak u usklađivanju s EU standardima.
Prema izvještaju Evropske komisije iz 2024. godine, BiH je ostvarila ograničen napredak u harmonizaciji radnog zakonodavstva, posebno u pogledu zaštite od diskriminacije i sigurnosti na radu. Nedostatak političke volje i korupcija dodatno usporavaju reforme.
U Izvještaju o Bosni i Hercegovini, Evropska komisija navodi da je napredak u usklađivanju radnog zakonodavstva s EU standardima ograničen. Specifično se ističe potreba za usklađivanjem zakona o radu s direktivama EU u oblasti jednakosti, nediskriminacije i zaštite radnika, ali se napominje da složena institucionalna struktura BiH otežava koordinaciju i implementaciju. Izvještaj naglašava da BiH još uvijek nije izradila nacionalni program za usvajanje pravne tekovine EU (NPAA), koji bi uključivao i detaljan plan usklađivanja radnog zakonodavstva. Ovo je ključni prioritet za napredak ka EU integracijama.
Takođe, zbog složene političke situacije, BiH ni šest mjeseci nakon zahtjeva iz Brisela, nema ime glavnog pregovarača za pristupanje Evropskoj uniji, što je označeno jednim od prioriteta. Imajući u vidu da vlast na nivou BiH koja je formirana nakon posljednjih opštih izbora krajem 2022. godine u suštini više ne postoji, pomenuto ime a samim tim i dalji rad na pristupanju BiH je u blokadi.
Maja Dragojević-Stojić, zamjenik predsjednika Odbora za zdravstvo, rad i socijalnu politiku u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kaže za Gerilu da usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa zakonima EU nisu na “radaru” najvišeg zakonodavnog tijela u Srpskoj.
“Nije došlo do nekakvog ‘zastoja’ što se tiče usklađivanja prava radnika sa zakonodavstvom EU jer nekog napretka u pravcu usklađivanja nije ni bilo. Takođe, vlast u Republici Srpskoj uopšte se i ne bavi unapređenjem prava nego, upravo suprotno, temeljno degradira i umanjuje opseg radničkih prava”, kaže naša sagovornica.
U korist pomenute konstatacije, izdvaja dvije činjenice.
“Prema izjavama sindikalnih predstavnika, oko 54.000 radnika u javnom sektoru Republike Srpske, čiji je poslodavac Vlada RS, prima platu u koju su topli obrok i regres uračunati, bez mogućnosti da se te naknade posebno iskažu. Ova praksa je regulisana posebnim zakonima o platama, koji propisuju da su naknade za topli obrok i regres uključene u osnovnu platu i ne mogu se posebno iskazivati. Ovo je ne samo nezakonito nego ide direktno na štetu radnika čiji poslodavac je upravo javna vlast”, kaže Dragojević-Stojić.
Druga stvar je to da, dodaje naša sagovornica, po važećem Zakonu o radu, tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava.
“To u praksi znači da imate pola godine da tužite poslodavca ako vam ne isplati platu, nakon čega gubite pravo na tužbu. Ostali oblici obligacionih odnosa imaju rokove od godinu ili tri godine, što vam govori koji je nivo stepena zaštite radničkih prava u očima vlasti Republike Srpske”, kaže ona.
Dodaje da su rad, odnosno prava koja proizilaze iz radnog odnosa najniže cijenjena roba koja može da računa, što se institucija Republike Srpske tiče, najmanji stepen zaštite.
“To je direktna posljedica toga da vlast djeluje u cilju zaštite interesa krupnog domaćeg ali i stranog kapitala a ne svojih građana i to je vidljivo u svim sferama javnog života – koncesija i upravljanja prirodnim resursima, pružanja zdravstvenih usluga koje se prilagođavaju privatnim ustanovama, obrazovanju, javnim preduzećima, pa, na kraju, i radničkim pravima”, zaključila je Dragojević-Stojić.
Put ka EU standardima
Evropska unija jasno poručuje: dostojanstven rad i zaštita radnika nisu dodatak, već temelj zajedničke evropske politike. Ako BiH želi postati dio te zajednice, mora izgraditi sistem u kojem radnici nisu jeftina radna snaga bez glasa, već građani sa pravima, sigurnošću i dostojanstvom.
Dok zakoni na papiru postoje, njihova primjena ostaje ključni izazov. Bez političke volje, nezavisnih institucija i aktivnog uključivanja sindikata, BiH će teško sustići evropske standarde, ostavljajući radnike u sivoj zoni nesigurnosti.
Merima Ejubović, programska menadžerica u Fondaciji Friedrich Ebert, kaže za naš portal da Bosna i Hercegovina značajno kaska za zemljama Evropske unije u nekoliko ključnih oblasti kada je riječ o pravima radnika.
„Prije svega, zakonski okvir rada i radnih odnosa u BiH još uvijek ne prepoznaje dovoljno fleksibilne i pravedne modele zaštite radnika u nesigurnim oblicima zaposlenja – poput rada na određeno, sezonskog rada, rada na platformama ili rada preko agencija – tu zakoni ne prate stvarne promjene na tržištu rada“, ističe naša sagovornica.
S druge strane, dodaje ona, u određenim oblastima zakoni su formalno usklađeni sa standardima EU, kao što su zakon o zaštiti na radu ili propisi koji zabranjuju diskriminaciju.
„Međutim, upravo zbog nedostatka provedbenih – podzakonskih – akata, njihova primjena izostaje. Primjer za to je Zakon o zaštiti na radu u Federaciji BiH koji je usvojen, ali nisu doneseni svi potrebni podzakonski akti, pa samim tim zakon ostaje neprimjenjiv u praksi. Ovo stvara ozbiljan pravni vakuum koji direktno utiče na sigurnost i prava radnika na terenu. Sve dok se zakoni ne provode dosljedno i u cijelosti, radnici u BiH će ostajati bez adekvatne zaštite, a zakonski tekstovi će ostati samo deklarativni okvir bez stvarne moći“, zaključila je Merima Ejubović.
Gerila.info
