Dok se u Čerkezovcu na Trgovskoj gori ruše zgrade bivše kasarne JNA, Hrvatska ubrzano priprema teren za skladište radioaktivnog otpada. Bosna i Hercegovina, međutim, o svemu saznaje iz medija – bez ikakve službene obavijesti, bez uvida u studije, bez prava glasa u odluci koja direktno ugrožava njene građane i rijeku Unu.
Nedavno rušenje osam objekata u kompleksu bivše kasarne u Čerkezovcu, o čemu je Gerila pisala, kojim je oslobođen prostor za buduće skladište srednje i nisko radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško, ali i institucionalnog otpada nastalog na teritoriji cijele Hrvatske, izazvalo je novi talas zabrinutosti u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOiT) potvrdilo je da nije dobilo nikakvu zvaničnu informaciju od hrvatskih institucija – ni preko Ministarstva vanjskih poslova BiH, ni bilo kojim drugim diplomatskim putem.
U saopštenju za javnost navodi se da Ministarstvo nema podatke ni o statusu Studije uticaja na životnu okolinu, niti o tome kako će ista biti dostupna javnosti u BiH. Iako hrvatske vlasti tvrde da se rušenje „ne može povezati s izgradnjom Centra za zbrinjavanje otpada“, činjenica da objekti nestaju prije nego što je objavljena ijedna analiza okolišnih rizika stvara opravdanu sumnju.
Ignorisanje međunarodnih obaveza
Pravni tim BiH koji prati slučaj upozorava da se Hrvatska ponaša suprotno obavezama koje proizlaze iz ESPOO konvencije o prekograničnim uticajima na životnu sredinu.
„Formalne konsultacije koje ne uzimaju u obzir primjedbe druge strane predstavljaju direktno kršenje međunarodnog prava“, navodi se u Strategiji pravne zaštite interesa BiH.
U praksi to znači da Hrvatska donosi ključne odluke o skladištenju radioaktivnog otpada bez učešća BiH stručnjaka i institucija.
„Sa žaljenjem konstatujemo da Hrvatska odbija da se u istraživanja lokacije Čerkezovac uključe eksperti iz BiH“, navodi FMOiT. „Na taj način onemogućava se zajedničko istraživanje šireg područja koje obuhvata i teritoriju BiH, a koje bi jedino moglo dati realnu procjenu rizika.“
Prema mišljenju domaćih eksperata, teren Trgovske gore spada u najkompleksnije geološke sisteme u regiji. Podzemne vode, klizišta i seizmička nestabilnost čine ga izuzetno osjetljivim, a bilo kakva odluka donesena bez zajedničkih istraživanja mogla bi imati dugoročne posljedice po ljude i ekosistem rijeke Une.
„Licemjerstvo evropske birokratije“
Ekološki aktivista iz Novog Grada, Mario Crnković, je i ranije upozoravao da je Trgovska gora „simbol licemjerstva evropske birokratije“.
„Institucije EU često nam drže lekcije o standardima, a onda gledamo kako članica EU gura svoj otpad na samu granicu sa siromašnijom zemljom“, kaže Crnković.
Po njemu, objašnjenja iz Hrvatske da „još ništa ne grade, već samo ruše zgrade“ djeluju tragikomično.
„Da to radi BiH, imali bismo sankcija više nego Rusija. Očigledno postoje dupli aršini“, dodaje.
Podsjeća i da BiH ima formalno-pravnu osnovu za tužbu protiv Hrvatske, ali da država kasni s ispunjavanjem obaveza prema francuskoj advokatskoj kancelariji angažovanoj na slučaju.
„Ti pravnici nisu dobili ni marku. Da sam ja na njihovom mjestu, prvo bih tužio BiH zbog nepoštivanja ugovora, a zatim i Hrvatsku“, ironično zaključuje Crnković.
Ekološka i društvena prijetnja
Ekološke organizacije u BiH upozoravaju da projekat Trgovska gora nije samo ekološki, nego i socijalni problem.
Planirano skladište, udaljeno tek nekoliko kilometara od granice i izvorišta Une, moglo bi izazvati pad vrijednosti zemljišta, odlazak stanovništva i udar na turizam.
Regija koja živi od čiste vode, rijeka, eko-turizma i poljoprivrede mogla bi se pretvoriti u prostor straha i ekonomske stagnacije.
„Ovo nije samo priča o otpadu na granici dvije zemlje. Ovo je globalni test – da li se radioaktivni i drugi opasni otpadi mogu gurati na granice siromašnijih država“, poručuje Crnković.
Milion maraka za istraživanja – i dalje bez zajedničkog terena
Bosanskohercegovačke institucije, uz podršku Fonda za zaštitu okoliša FBiH, do sada su izdvojile gotovo milion maraka za istraživanja i praćenje stanja na terenu.
Zavodi za hidrometeorologiju, geologiju, javno zdravstvo i agropedologiju provode mjerenja, ali bez pristupa hrvatskoj strani granice — što čini procjenu nepotpunom.
„Stav eksperata je jasan – Studija uticaja na okoliš ne može se izraditi bez zajedničkog rada istraživača s obje strane Une“, navodi se u saopštenju FMOiT.
Uprkos apelima, Hrvatska nije zatražila nijedan dokument iz BiH o zaštiti izvorišta pitke vode, planovima prostornog razvoja niti o minskim poljima koja se i dalje nalaze na području uz granicu.
Borba koja tek traje
Dok hrvatski zvaničnici smiruju javnost tvrdnjama da je riječ o „niskom i srednje radioaktivnom otpadu“ i da će sve biti „sigurno po najvišim standardima“, povjerenje stanovništva ne može se izgraditi bez transparentnosti.
U Dvoru na Uni lokalna vlast, svjesna političkih i finansijskih pritisaka, pokušava balansirati između straha građana i obećanih subvencija iz Zagreba. Općina i županija trebalo bi da dobijaju oko milion i po eura godišnje ako prihvate skladište.
No, kako kaže mještanka Dvora Verica Zuber u razgovoru za HRT, „to što drugi uzimaju novce, a sirotinju truju – to mi se ne sviđa“.
Trgovska gora nije samo tehničko pitanje zbrinjavanja otpada. Ona je ogledalo odnosa moći, politike i etike u regionu koji još traži osnovne standarde odgovornosti.
Dok Hrvatska ruši zgrade i ubrzava procedure, Bosna i Hercegovina i dalje čeka da je neko službeno obavijesti o planovima koji bi mogli decenijama, možda i vjekovima, oblikovati život uz rijeku Unu.
GERILA
