U zgradi državnog parlamenta, prvi put otkako BiH postoji, govorili su čuvari rijeka, planina i šuma iz svih krajeva zemlje. Simbolično, isti glasovi su se prije godinu dana lakše čuli u Briselu nego juče u Sarajevu. Nakon obraćanja u Evropskom parlamentu u oktobru 2024, eko-aktivisti su sada, napokon i u Parlamentarnoj skupštini BiH, otvorili temu rudarenja, koncesija i cijene koju plaćaju lokalne zajednice.
„Koncesioni model znači da sav profit beru privatne kompanije, a svu štetu snose mještani“, poručio je Anes Podić (Eko akcija), predstavljajući pregled „Rudarenje u BiH – opasnosti po okoliš i ljude“.
Recenzenti mr Jelena Kalinić i prof. dr Samir Lemeš upozorili su na paradoks „zelene tranzicije“ koja u BiH često reprodukuje nepravde umjesto da ih smanjuje, te pozvali na razvoj privrede zasnovane na znanju, a ne na sirovinama.
Prof. dr Muriz Spahić naveo je niz primjera kako rudarski zahvati trajno mijenjaju vodne tokove, tlo i zdravlje ljudi.
Sa terena su stigla svjedočenja: Zoran Poljašević (Ozrenski studenac) opisao je kako se „zakoni kroje za investitore, a protiv mještana“, ali i kako zajednički otpor donosi pobjede.
Suzana Rajković govorila je u ime udruženja koja brane Plivu i Plivska jezera, a Snežana Vujić Jagodić (Ekoput, Bijeljina) podsjetila je da se Majevica uporno brani od planova za litijum, „u interesu stranih kompanija, a protiv volje lokalne zajednice“.
„Ne smijemo amnestirati EU – standarde koje primjenjuju kod kuće, ovdje često ne traže“, dodao je Davor Šupuković, iz UG Fojničani – Maglaj.
Majda Ibraković (Eko BIH mreža) posebno je istakla Vareš: „Jedna strana kompanija preuzela je i prugu i druga javna dobra. Koncesione naknade su mizerne. Možda raste BDP, ali šta je sa gubitkom čiste vode i porastom oboljenja?“
Izvještaj Eko akcije nabrojao je hronične slabosti: inspekcijski nadzor rudarenja praktično ne postoji, dodjele koncesija su netransparentne, odlagališta otpada niko stvarno ne nadzire, ključni podzakonski akti o rudarskom otpadu izostaju, otpor zajednica javlja se kasno, kad su bageri već stigli.
„Zakone o koncesijama treba odmah staviti van snage. Sve drugo je izdaja zemlje i interesa građana“, zaključio je Podić.
Podrška je stigla i iz akademske i državne administracije. Ekonomski stručnjak Anto Domazet ocijenio je da „institucije funkcionišu ekstraktivno – brinu o kapitalu više nego o ljudima“, te podsjetio da inkluzivna ekonomija traži ulaganja u rad, tehnologiju, znanje i interese zajednice, uz zaštitu resursa i jak institucionalni okvir.
„Rudarenje se ne može ukinuti, ali se može radikalno smanjiti ako stvorimo ambijent za industrije zasnovane na znanju“, rekao je prof. dr Samir Lemeš.
Senad Oprašić (MVTiEO BiH) dodao je mračniju procjenu stanja: „Na terenu je gore nego što zvuči. Ministri se ponašaju kao vlasnici resora, kazne su smiješne – 1.500 ili 15.000 KM – a investitori dovoze i radnu snagu, mijenjajući demografiju.“
Sejfudin Hodžić podsjetio je na presudu Ustavnog suda BiH (2012.) da su rijeke, šume, jezera i rude javno dobro, te na odluku OHR-a kojom je nepoštivanje tih presuda krivično djelo.
Iz Banjaluke je Vladimir Topić (Centar za životnu sredinu) ponovio poruku koju je prije godinu dana izgovorio i u Evropskom parlamentu: „BiH ne smije biti rudarska kolonija.“
Razlikovao je „nove privatne rudnike“ od javnih rudnika poput Kreke i Breze „koji su othranili generacije“, te pozvao da se pritisak prebaci na sporne koncesije i divlje istražne radove.
Jučerašnji skup u Parlamentu BiH – prvi takve vrste – zaključen je jasnim zahtjevima: moratorij na nova geološka istraživanja i rudnike dok se ne uspostave zaštićena područja, moderni standardi i nadzor, revizija i povlačenje spornih koncesija, usklađivanje kazni sa evropskim, te puna primjena presuda Ustavnog suda BiH.
Aktivisti su poručili da neće popustiti pritisak na institucije dok „glasovi sa terena“ ne postanu dio državne politike zaštite prirode.
Dejan Rakita /GERILA
