Udruženje građana „Zašto ne“ objavilo je 2019. godine istraživanje o dezinformacijama u online sferi u Bosni i Hercegovini. U kontekstu političkih manipulacija, Evropska unija je uglavnom predstavljena neutralno: od 36 puta koliko je spomenuta, 24 se javlja u neutralnom, deset u pozitivnom i dva u negativnom kontekstu.
Kada se ovom zbiru dodaju i druge fraze koje se odnose na EU (Evropa, Evropska komisija, Evropski parlament) odnos je sličan: od ukupno 59 pojavljivanja, 39 je u neutralnom, 13 u pozitivnom i sedam u negativnom kontekstu. Jedan od tih negativnih konteksta bila je i vijest kako će građani BiH od januara 2018. godine moći da se zaposle u Njemačkoj bez vize. Vijest su brzo demantovali i Njemačka agencija za zapošljavanje i Ambasada Njemačke u BiH.
I dok se dezinformacije koje su vezane za Evropsku uniju u digitalnom svijetu Bosne i Hercegovine pojavljuju veoma rijetko, one druge koje se odnose na igrače na domaćem političkom terenu zapravo su mnogobrojne i nije ih moguće prebrojati. U BiH kao da traje borba za bolje plasiranu dezinformaciju i ta borba nije počela juče. Svi sagovornici našeg portala smatraju da ovo polje treba urediti, ali veliko je pitanje da li će to, kada i kako biti učinjeno.
Nove tehnologije i sve veće korišćenje interneta donijelo je nove probleme. Razdorna i zapaljujuća retorika preselila se u online prostor, a društveni mediji i prostori predviđeni za komentare u online medijima prožeti su pogrdnim jezikom i govorom mržnje koji se uglavnom razmjenjuju između Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali su usmjereni i na migrante, žene, LGBTI+ populaciju i romske zajednice. Prijetnje smrću, diskriminatorni jezik i uvrede pojedincima i novinarima takođe su prisutni u online medijima i korisnički generisanom sadržaju.
Medijski sektor u BiH karakteriše veliki broj medija – 103 televizijske stanice, 152 radio stanica, tri javna RTV servisa, osam dnevnih novina i 181 publikacija. Mnogi lokalni javni emiteri, u vlasništvu lokalnih vlasti koje ih uglavnom i finansiraju, nemaju kapaciteta za kritičko izvještavanje o lokalnim moćnicima i mnogi promovišu interese vladajućih stranaka. Među privatnim emiterima i štampanim medijima, neki se, kroz vlasničke strukture i dodjelu javnih sredstava i prihode od oglašavanja (često netransparentne i proizvoljne), povezuju sa političkim strankama i privrednim grupama čije interese promovišu.
Brojni online mediji, većinom anonimni, masovno se pojavljuju u predizbornom periodu i objavljuju podobne vijesti o političkim strankama (uglavnom se radi o tri vladajuće etnonacionalne stranke: SDA, HDZ i SNSD), nemaju komercijalne reklame i obično nakon izbora prestanu biti aktivni. Anonimne web stranice, grupe na društvenim medijima i internetske zajednice usmjerene na manju publiku koje šire agresivni radikalni etnonacionalni i/ili religiozni sadržaj, opravdavaju ratne zločine i glorifikuju ratne zločince takođe su prisutne u online sferi u BiH. Njihovo vlasništvo, imena autora i načini finansiranja nisu poznati.
Viši asistent Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Borislav Vukojević za Gerilu kaže kako je prepoznavanje dezinformacija u savremenom medijskom prostoru izuzetno zahtjevno zbog niza faktora. Tehnološki napredak omogućava sofisticirano maskiranje dezinformacija kroz manipulaciju sadržajem, korišćenje naprednih algoritama, deepfake tehnologije, generativnih AI alata i koordinisanih bot mreža koje stvaraju uvjerljive iluzije vjerodostojnosti.
„Osim tehnoloških izazova, socio-kulturni faktori poput pristrasnosti potvrde (confirmation bias), polarizacije društva i nedostatka adekvatnog obrazovanja dodatno otežavaju jasno razdvajanje činjenica od namjerno plasiranih neistina. Potrebne su visoke kompetencije, kontinuirano kritičko razmišljanje i edukacija korisnika medija za efikasnu identifikaciju dezinformacija“, kazao je Vukojević.
Medijski prostor u Bosni i Hercegovini je, dodaje on, izrazito politizovan i polarizovan, što se manifestuje kroz jasno definisanu političku pripadnost većine medija, selektivno izvještavanje, uokviravanje (framing) vijesti prema interesima određenih političkih grupa i partija te kroz širenje ideološki obojenih narativa.
„Politizacija medija dodatno je podstaknuta ekonomskom zavisnošću medija od političkih i interesnih grupa koje ih finansiraju, što negativno utiče na objektivnost, neutralnost i profesionalne standarde novinarskog izvještavanja. Posljedica toga je fragmentacija publike, povećana polarizacija društva i smanjenje povjerenja u profesionalne medije“, ističe Vukojević.
Većina čitalaca u BiH zaista pati od nedovoljne ili slabe digitalne pismenosti, što potvrđuju brojna istraživanja provedena na lokalnom i regionalnom nivou. Digitalna pismenost nije ograničena samo na tehničko korišćenje digitalnih alata, već uključuje i vještine kritičke analize sadržaja, razumijevanje konteksta informacija, verifikaciju izvora, prepoznavanje manipulativnih tehnika te procjenu vjerodostojnosti izvještavanja.
„Zbog nedostatka obrazovnih programa koji sistematski razvijaju ove kompetencije u formalnom i neformalnom obrazovanju, veliki dio populacije ostaje ranjiv na manipulaciju informacijama, lažne vijesti i propagandu“, kazao je Vukojević.
Bosni i Hercegovini je, navodi on, nužno potreban cjelovit i jasno definisan institucionalni okvir, zakonska regulativa i nacionalna strategija za borbu protiv dezinformacija. Ovakav okvir trebao bi se temeljiti na jasno definisanim principima transparentnosti, proporcionalnosti i poštovanja slobode izražavanja, te mora biti imun na političke zloupotrebe. Institucionalna struktura trebala bi uključivati jasnu raspodjelu odgovornosti između regulatornih tijela, medijskih institucija, obrazovnih institucija i organizacija civilnog društva koje se bave provjerom činjenica (fact-checking).
„Strategija bi trebala biti usmjerena ka preventivnim mjerama kao što su edukacija o medijskoj i informacionoj pismenosti, podrška kvalitetnom i nezavisnom novinarstvu te pravne sankcije za namjerne, sistemske i štetne oblike manipulacije informacijama. UNESCO pokušava kroz projekat „Jačanje povjerenja u medije u jugoistočnoj Evropi i Turskoj“, oformljena je i neformalna Koalicija, ali ona nema zakonske ingerencije“, kaže Vukojević.
Evropska unija je zvanično prepoznala ovakve i slične prijetnje još 2015. godine, nakon ruske aneksije Krima i rata u Ukrajini, koji je praćen porastom dezinformacionih kampanja. U martu 2015. godine Evropski savjet pozvao je Visokog predstavnika da razvije Akcioni plan kojim bi se adresirao problem kampanja dezinformisanja koje su dolazile iz Rusije, što je rezultiralo uspostavljanjem East Stratcom Task Force u septembru 2015. U 2016. godini usvojen je Zajednički okvir za suzbijanje hibridnih prijetnji, nakon čega je uslijedilo osnivanje Jedinice za otkrivanje hibridnih prijetnji (EU Hybrid Fusion Cell) u okviru Obavještajnog i situacionog centra Evropske službe za spoljno djelovanje, koja prati i odgovara na hibridne prijetnje uključujući i dezinformacije.
Iste godine, Evropska komisija, Facebook, Twitter, YouTube i Microsoft potpisale su Kodeks za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu. U martu 2018. godine Savjet Evrope daje izjavu u kojoj je navedeno da društvene mreže i digitalne platforme tek treba da obezbijede „transparentne prakse i punu zaštitu privatnosti i ličnih podataka građana/ki“. Iste godine Evropski parlament usvojio je Rezoluciju kojom zahtijeva od Evropske komisije „da temeljno analizira trenutnu situaciju i zakonski okvir po pitanju lažnih vijesti i da odobri mogućnost zakonske intervencije kojom bi se ograničilo širenje lažnih sadržaja.“
U slučaju Bosne i Hercegovine, svijest o ovom pitanju je još manje prisutna nego u susjednim zemljama. Dezinformacije su slabo ili nikako prepoznate kao moguća hibridna prijetnja, a javna debata o mogućim odgovorima na takve prijetnje skoro i da ne postoji. Novinarka Ljiljana Smiljanić kaže za Gerilu kako postaje sve teže odvojiti dezinformacije od informacija i onima kojima je to posao.
„Više nisu dovoljna dva ili tri izvora informacije za provjeru, a novinari imaju i sve manje vremena za provjere zbog brzine protoka informacija količine posla, naročito kada je riječ o portalima. Ipak, to nije niti smije biti opravdanje za objavu bilo kakve informacije bez detaljne provjere. Odgovornost mora da postoji“, rekla je Smiljanić.
U BiH je, dodaje ona, sve isuviše ispolitizovano, svaki segment života. Osim politike veliki uticaj na medije ima i marketing, jer se mediji uvijek bore za finansijski opstanak. Mada su često politika i marketing takođe povezani.
„Kod nas postoji pogrešna pretpostavka da samo javni servisi moraju da prate teme od javnog značaja. Isti zadatak imaju i privatni, tj. komercijalni mediji. Osnovni postulati profesije treba da vrijede za svaku novinarku i novinara, bez obzira na to za koji medij radi, ali kod nas to često izostaje. Novinarke i novinari su izloženi pritiscima, uvredama i napadima ako postavljaju pitanja, koja se ne dopadaju političarima ili drugim moćnim ličnostima. Mnogi napuštaju profesiju zbog toga“, smatra Ljiljana Smiljanić.
Digitalna pismenost je, tvrdi ona, nešto na čemu treba da radimo i te kako, ali ona smatra da tu ne može da bude značajnog napretka bez opšte pismenosti. To bi omogućilo i lakše prepoznavanje dezinformacija. Međutim, Smiljanićeva nije optimistična po tom pitanju. Obrazovanje je spalo na niske grane, a to je podloga i za digitalnu pismenost.
„Primjećujem i da je malo čitalaca, koji vide razliku između portala kao medija i portaloida, odnosno portala bez impresuma. Tu se obično i šire dezinformacije, bez potpisa novinara ili urednika, bez izjave sagovornika potpisanog imenom i prezimenom ili bez ikakvog dokumenta ili drugog dokaza koji bi potvrdio sadržaj objavljenog teksta. Čitaoci ne traže dokaze ni provjerene informacije, već ono što im se sviđa i što je u skladu sa njihovim mišljenjem o datoj temi“, rekla je Smiljanić.
Kvalitetni medijski zakoni bi, smatra ona, riješili dio problema, ali plaši se da dezinformacije ne mogu da budu u potpunosti iskorijenjene. Uz kvalitetne zakone, podzakonske akte i kvalitetno obrazovanje, uključujući opštu i digitalnu pismenost, dezinformacije bi bile svedene na minimum, ali su i šanse da svi ti uslovi budu ispunjeni takođe na minimumu.
Kodeks dobre prakse prvi je put objavljen 2018. godine za internetske platforme, trgovinska udruženja i ključne sudionike u sektoru oglašavanja koji su se obavezali da će raditi na suzbijanju dezinformacija i poboljšavanju svojih politika na internetu. Pokazao se kao inovativan alat za osiguravanje veće transparentnosti i odgovornosti internetskih platformi te pružanje strukturiranog okvira za praćenje i poboljšanje politika platformi u pogledu dezinformacija.
Razmjene s potpisnicima postale su redovitije i učinkovitije. Tokom krize uzrokovane koronavirusom platforme su Komisiju svaki mjesec izvještavale o mjerama za unapređenje vjerodostojnog sadržaja, poboljšanje osviještenosti korisnika, degradiranje ili suzbijanje štetnog sadržaja i prepoznavanje oglašavanja povezanog s dezinformacijama o koronavirusu. Komisija je u maju 2021. objavila smjernice u kojima od potpisnika traži da ojačaju Kodeks u svim područjima kako bi bio čvrst, učinkovit i fleksibilan alat za borbu protiv dezinformacija.
„U vrijeme ubrzane digitalizacije, društvenih mreža i dostupnosti platformama zaista se može upasti u zamku dezinformisanosti. Nama koji radimo ovaj posao ponekad zna biti „teško“ prepoznati da li je nešto informacija ili se radi o dezinformaciji ili spinu. Mi ćemo provjeriti kroz nekoliko kanala – od ljudi koji imaju kredibilitet, ljudi kojima vjerujemo. Nažalost, čitaoci ili konzumenti sadržaja često nisu u prilici da to sve provjere, te nije rijedak slučaj da upravo budu žrtve dezinformacija“, istakao je za naš portal glavni urednik TV K3 iz Prnjavora Branko Dakić.
On smatra da je čitaoci više ne žele čuti istinu kakva god ona bila, jer su formirali mišljenje i stav na osnovu dezinforamcija. Prostor u BiH je, smatra on, duboko podijeljen i politizovan. Mediji u BiH su podijeljeni, prije svega, entitetski.
„U ovako složenoj državi gdje je sve podijeljeno, ni podjela medija nije neočekivana. Prva je podjela na srpske, hrvatske i bošnjačke medije. A onda idu podjele unutar entiteta. Naklonjenost privatnih medija određenoj opciji ne mora biti sporna dok izvještavaju po svim pravilima struke i dok se drže činjenica. Kada izađu iz tih okvira, onda se stvara problem. Treba biti pošten pa reći da se i svi strani mediji vrlo često svrstavaju uz neku „politiku“ ili protiv neke „politike“, rekao je Dakić.
Dakić smatra da je manjak digitalne pismenosti veliki problem u BiH. Dobar dio čitalaca pročita često samo naslov i „lid“ nekog teksta i to im je sasvim dovoljno da formiraju svoje (u većini slučajeva netačno) mišljenje. Često su izloženi klikbejtovima i to im je referentna polazišta. Još češće formiraju stavove na osnovu lažnih tekstova, lažnih vijesti, lažnih portala, čak i nakon satiričnih tekstova.
„To je upravo posljedica slabe ili gotovo nikakve digitalne pismenosti. Bez obzira na to što su svi na pametnim telefonima i laptopima, što rade na računarima – ostaje poražavajuća činjenica da smo ipak digitalno nepismen narod. U jednoj studiji sam pročitao da je BiH u začelju po digitalnoj pismenosti u EU. Prema nekim podacima, čak svaki četvrti stanovnik tri mjeseca nije koristio Internet. Prema istoj studiji 41,04 odsto stanovništva je ispod osnovnog nivoa digitalnih vještina, što sugeriše da im nedostaju neke od osnovnih kompetencija. Ovo je tek poseban problem našeg društva“, ističe Dakić.
U BiH, navodi on, postoje određena zakonska rješenja koja se tiču ovih oblasti, ali ništa se konkretno ne radi na implementaciji tih zakona. Pitanje je, dodaje Dakić, da li bi društvene mreže spadale u taj okvir? Postavlja se i pitanje kako njih kontrolisati u slučaju širenja sadržaja koji dezinformiše.
„I pitanje je provodivosti svih tih pravila, jer smo mi postali „maheri“ u eskiviranju zakonskih rješenja. Nama je potrebna promjena svijesti, jer mi više ne znamo šta je sramota. Nama je ponos da smo lopovi i ljudi koji rade na „ivici“, jer smo tako bitni. Mi smo izgubili porodične vrijednosti, mi se više na ulici ne smijemo. To nam je potrebno: da kažemo jedni drugima „dobar dan“ uz osmijeh“, kazao je Branko Dakić.
Rast svijesti o fenomenu dezinformacija doveo je i do toga da se sve više posvećuje pažnja fenomenu poznatom kao fact-checking (provjera činjenica). U nekim slučajevima, ovakve inicijative se prepoznaju kao partneri institucija u suzbijanju dezinformacija, što je s vremenom doprinijelo njihovom bržem razvoju, međusobnom umrežavanju i rastu „pokreta za provjeru činjenica“ širom svijeta.
Savjetnik za komunikaciju i medijski trener Marija Milić kaže kako je svakoga dana sve teže razlikovati informaciju od dezinformacije, jer su ljudi na to navikli. Glavni izvori dezinformacija i obmanjujućeg sadržaja su anonimni portali. Oni, kaže Milić, kreiraju netačnu informaciju, prenose je privatni komercijalni mediji i društvene mreže, a nije rijetkost da to učine i javni servisi i nacionalne agencije.
„Anonimni portali nemaju impresum, nikakve podatke o registraciji. Ne podliježu nikakvim propisima, ne objavljuju demantije, a povezuju se sa desetinama stranica na društvenim mrežama koje prenose sadržaj tog portala. Tu nema novinara, urednika, redakcije, a ljudi vjeruju u to da to rade novinari. I upijaju ko spužve. Političarima takvo stanje savršeno odgovara, jer je to jednostavan način izborne trke: oblati protivnika. Nijedna politička strana nije amnestirana odgovornosti, jer se ne bore da bude drugačije“, rekla je Marija Milić.
Ona smatra da je politizacija medijskog prostora u BiH i te kako prisutna i dodaje da je to i cilj. Politizacija društva, uz slabu medijsku pismenost i neuređen medijski sistem znači srozavanje društva i naroda na samo dno.
„Politika – kad se servira kroz politizaciju i politikanstvo – postaje jako zabavan sadržaj. I onda to ljudi gledaju kao šoubiznis, posipaju zvjezdanom prašinom nakaradne likove koji na kraju odlučuju o njihovoj i našoj sudbini. Je li sad malo jasnije zašto treba obrazovati narod“, pita Milićeva.
Digitalna pismenost je u ovom slučaju u drugom planu – medijska i politička nepismenost su najveći problem. Ljudi vjeruju glupostima. To je najveći problem za budućnost jedne nacije. Onaj ko uporno servira gluposti ljudima, a ne obrazuje ih i ne vaspita da budu sposobni da razlikuju šta je šta – ne želi dobro ni narodu, ni zemlji.
„Ekspanzija onlajn medija donijela je nove vrste izazova, što nije samo naš problem – s tim se suočava cijeli svijet. Međutim, uređeni sistemi su dezinformacije shvatili ozbiljno – ne kao pogrešno informisanje, već kao hibridni sistem prijetnji opstanku društva. Recimo, Evropska unija ima Strategiju za borbu protiv dezinformisanja. Mi ni na koji način nismo uredili okvir za informisanje. Zamislite da nismo uredili saobraćaj, da na cesti radi ko šta i kako hoće. Neki će reći – nije to isto. Nema razlike, i ovdje je bilo mrtvih – tokom pandemije virusa korona zbog dezinformacija o načinima liječenja“, ističe Marija Milić.
Glavna i odgovorna urednica „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako je medijski prostor preplavljen portalima. Prema nekim procjenama ima ih više od 600 samo u Bosni i Hercegovini, a tek pola od tog broja je registrovano, odnosno sa poznatim uredništvom i adresom, što dovoljno govori koliko je široko polje dezinformacija.
„Nijedan zakon još nije uspio da riješi taj problem, a teško da će to uspjeti i novi Zakon o medijima, jer je upravo ta pravna praznina plodno tlo za širenje dezinformacija, odnosno širenje čega god vam duša ište, jer ste neuhvatljivi za bilo kakvu odgovornost i sankcije“, smatra Gojković Arbutina.
U tom moru raznoraznih platformi i društvenih mreža teško je i iskusnom čitaocu da razluči šta je tačno, a naša medijska pismenost je na izuzetno niskom nivou i naša sagovornica sve više vjeruje da to ipak nije slučajnost.
„Godinama pokušavamo da objasnimo pogubnost niske medijske pismenosti i apelovali smo da se od osnovne škole radi na tome da se već djeca nauče da razlikuju lažne vijesti, dezinformacije, da znaju kako da nađu informaciju i da od medija i društvenih mreža izvuku najzdravije za njihov uzrast. Trebam li naglasiti da sistem nikad nije bio zainteresovan da se medijska pismenost podigne. Zašto bi uređivali oblast koja im najviše pogoduje za upravljanje masama“, pita ona.
Politika je, smatra ona, duboko zabila kandže u sve pore. Mediji, u vječitom problemu i borbi za opstanak, samo su jedna od žrtvi i zato se širenje dezinformacije ustoličilo kao normalna pojava, a nerijetko se čuje i da je to sve za dobrobit javnosti i nacionalnu zaštitu od nevidljivog neprijatelja.
„Zakon ili bilo kakav institucionalni okvir za prepoznavanje, sprečavanje i sankcionisanje širenja dezinformacija trebao nam je odavno, ali sve dok sistem ne pokazuje ozbiljnu volju da spriječi rad platformi koje takve vijesti najviše šire (vlasnici takvih portala su mahom političari i stranke), živjećemo u ovom medijskom haosu, jer im tako pogoduje i drži ih na tronu“, zaključila je Sandra Gojković Arbutina.
Gerila.info / Goran Dakić
