Kanadski Dundee Precious Metals i britanski Adriatic Metals prije nekoliko dana, tačnije 13. juna, su potpisali ugovor vrijedan 1,25 milijardi dolara kojim Dundee preuzima 100 % vlasništva nad projektom Vareš Silver-Zinc – najvećom rudarskom transakcijom ikad sklopljenom u BiH. Iako se radi o sumi većoj od godišnjeg budžeta Zeničko-dobojskog kantona, BiH i opština Vareš od te prodaje neće inkasirati ništa osim simbolične koncesijske naknade od 3,9 KM po toni rude, što je prošle godine iznosilo tek 569.400 KM.
Od “besperspektivne šikare” do svjetske berze
Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić prošlog je proljeća podržao rudnik riječima: “Neki očito misle da je bolje da ostane besperspektivna šikara koja će se zvati državna, nego perspektivna investicija”, komentarišuću odluku Ustavnog suda BiH kojom je van snage stavljena odluka Vlade FBiH o prenamjeni šumskog zemljišta.
Dvanaest mjeseci kasnije ta “šikara” postala je predmet milijarderskog ugovora – bez novog zakona o rudarenju, bez povećanih naknada i bez urađenih studija kumulativnog uticaja na okoliš.
Podsjećamo, u martu 2024.godine sa radom je počeo rudnik Rupice britanske kompanije Adriatik Metals BiH u Tisovcima kod Vareša, a u rudniku se iskopavaju rude cinka, barita i olova.
Nikšićeva izjava uslijedila je neposredno nakon što je Ustavni sud BiH privremenom mjerom suspendovao odluku Vlade FBiH o prenamjeni šumskog zemljišta u Varešu, upozorivši da bi daljnji radovi mogli nanijeti “nesrazmjernu štetu” javnom interesu.
Nikšićevoj izjavi prethodila je sječa oko 3.000 m² državne šume u Varešu od strane kompanije Adriatic Metalsa, čime je ukonjeno više od stotinu stabala, zbog čega je Kantonalna uprava za šumarstvo ZDK početkom oktobra 2023. podnijela dvije krivične prijave. Kantonalno tužilaštvo, međutim, tvrdi da te prijave nikada nisu zaprimljene, pa je umjesto sankcije uslijedila “nagrada” – Vlada FBiH je već u decembru odobrila Adriatic Metalsu legalno krčenje dodatnih 7,2 hektara šume unutar eksploatacionog polja. Tom odlukom Nikšićeva Vlada je, suprotno zakonu o državnoj imovini, ukinula obavezu pribavljanja saglasnosti Pravobranilaštva BiH.
Šta (ni)je dobio Vareš
U stvarnosti, mještani Vareša dobili su tek par kilometara asfaltiranog puta i nekoliko desetina privremenih poslova, dok su prijavljene emisije buke i zagađenja vode rasle iznad projektnih procjena.
U selima nizvodno od glavne flotacije mještani su prošle zime, uz podršku pravnika Aarhus-mreže, podnijeli pritužbu Berneškoj konvenciji tvrdeći da se u potocima bilježe povišeni kadmij i mutnoća nakon svakog ispiranja jalovišta. Radio Slobodna Evropa je ranije dokumentovala da su neki stanovnici počeli kupovati flaširanu vodu jer “više ne vjeruju bunarima”, a u izvještaju EBRD-ovog nezavisnog mehanizma za pritužbe navodi se da projekat crpi vodu iz slivova koji prirodno gravitiraju opštini Kakanj, čije vlasti tvrde da ih niko nije pitao za dozvolu.
Istovremeno je Reuters u aprilu 2024. ukazao da nova pruga ka rudniku služi isključivo za izvoz koncentrata, dok je lokalni putni i željeznički prevoz za stanovnike ostao neobnovljen . Kompanija Adriatic Metals na kritikama gradi PR kampanju “Mining Done Differently”, ali mjesni sastanci na kojima se, kako piše ESG Adria, “više sluša nego obećava” nisu promijenili činjenicu da koncesiona renta ostaje svega 3–5 % bruto prihoda.
Ekološko udruženje UG Fojničani iz Maglaja zato poručuje: “U tišini, iza kulisa, rasprodaje se prirodno bogatstvo ove zemlje… Šutnja naših političara nije nesposobnost, to je saučesništvo.”
Gdje nestaje novac
Prema analizi portala Mining.com, DPM je akviziciju finansirao kombinacijom gotovine i dionica, procjenjujući internu stopu povrata na 17 % uz cijenu srebra od 23 USD/oz.
Na drugoj strani, Zeničko-dobojskom kantonu pripada samo 30 % koncesione naknade; ostatak odlazi Federaciji BiH. Iako prihod DPM-a iz Vareša može premašiti 200 miliona dolara godišnje, lokalni budžet dobiće manje od dva miliona maraka – iznos koji rudnik plaća za dva sata rada drobilice?!
Ekonomista Admir Čavalić u intervjuu za Večernji list napominje da bi isti projekat, pod stopama rudne rente u Srbiji ili Hrvatskoj, „budžetima kantona donio najmanje tri puta veći priliv”.
Dodaje i da „bez hitnih korekcija Zakona o rudarstvu, BiH ostaje kolonija sirovina – investitori dijele dividende, a opštine čekaju donaciju za dječije igralište”.
Poređenje sa regionom
Za razliku od Srbije, koja je prošle godine podigla rudnu rentu na 7 % bruto prihoda, i Hrvatske, gdje rudarima uz osnovnih 10 % ide još 5 % ekološke naknade, u bosanskohercegovačkim entitetima stope ostaju znatno niže. U Federaciji BiH koncesija se i dalje obračunava fiksno – само 3 % za olovo i cink и 5 % za srebro – dok Republika Srpska propisuje raspon од 3,6 % до 5 % prihoda, ali ga je pravilnicima spustila на чак 0,5 % за pojedine energetske projekte. Ekonomisti zato upozoravaju да је ukupna naknada за eksploataciju mineralnih sirovina u BiH najniža u jugoistočnoj Evropi, pа svaka naredna preprodaja rudnika može proći gotovo bez ikakvog dodatnog prihoda za državne budžete.
“Strane kompanije će provoditi zeleno rudarenju na način da će uzimati sirovinu, plaćati mizernu koncesionu naknadu, a oni će zarađivati milijarde, tako što će preprodavati tu sirovinu i plasirati je na određeno tržište. U Varešu je otvoren rudnik, gdje je iznos koncesione naknade prvobitno planiran u iznosu od 1.500 KM (750 EUR) po hektaru, da bi se na kraju to smanjilo na 150 KM (75 EUR) po hektaru. Već sada to nije mjerilo, već sada neko zarađuje ekstra profit dok opštine, lokalne zajednice i entiteti ne zarađuju u takvoj mjeri u kojoj bi trebalo”, ocjenjuje Vladimir Topić iz Centra za životnu okolinu.
Majda Ibraković iz organizacije Eko Forum Zenica u razgovoru za GERILU ističe da je “rudarstvo je iznimno profitabilan biznis, što možemo vidjeti iz aktuelne prodaje rudnika u Varešu uz inkasiranje 2 milijarde KM”.
“To je dobro uhodan biznis model u svim zemljama gdje su regulacije slabe i gdje one takoreći indirektno zavise od slobodne volje investitora. Teren za ovaj projekat pripreman je preko 10 godina, najprije ulaskom domaćeg juniora i jednog čovjeka kao posrednika za veće kompanije i dilove. Bilo je jasno da je jak, drugačiji i pozitivan marketing krucijalan u ovom projektu radi podizanja vrijednosti i prodaje na berzama – tako da aktualna preprodaja rudnika DPM kao nekom mlađem rudarskom senioru nije iznenađenje”, ističe Ibraković u razgovoru za naš portal.
Ona dodaje da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona u protekloj deceniji načinila niz “grešaka”, odnosno “ustupaka koje su pogodovale investitoru, od neopravdanog smanjenja iznosa koncesione naknade, preko izmjena površine koncesionog polja, produžavanja rokova, dodavanja pratećih ruda koje će se kopati i slično, a sve bez transparentnosti i konsultovanja javnosti”.
Pri tome, ističe Ibraković, vlasti i kantonalne i entitetske grade vrlo otvoreno grade prijateljski odnos i servilnost kompaniji Adriatic Metals, “uz ignorisanje i opravdavanje utvrđenih šteta po okoliš, kao što je recimo slučaj sa presudom Ustavnog suda BiH o raspolaganju državnim zemljištem”.
“Za svo to vrijeme, lokalna zajednica je takođe manje-više uspješno “pripremana” raznoraznim korporativnim mehanizmima i komunikacijskim strategijama, kako bi kasnije bilo što manje protivljenja i kako bi se glasovi koji negoduju takoreći “prirodno”ugušili unutar same zajednice. Sve je to dobro uhodan sistem odnosa moći i kontrole resursa i diskursa”, dodaje ona i ističe da je zasad neizvjesno u kojem će smjeru nastaviti novi vlasnik, odnosno kanadska kompanija koja je kupila rudnik.
Međutim, trebamo imati na umu njihove dosadašnje pristupe i manipulacije prilikom ekoloških incidenata u rudnicima u Namibiji, Bugarskoj te susjednoj Srbiji na planini Homolje, gdje je u narednoj godini planirano otvaranje rudnika zlata”, zaključuje u razgovoru za Gerilu Majda Ibraković.
Eko aktivisti su upozoravali i još upozoravaju
Hajrija Čobo, istaknuta građanska aktivistkinja iz Kaknja, u razgovoru za GERILU kaže da je situacija sa rudnikom u Varešu upravo ono kako se u javnosti predstavlja – preprodaja.
“Strane kompanije preprodaju ono što su naši korumpirani predstavnici u vlasti nezakonito, protivustavno i netransparetntno prodali i to za mizernu šaku kikirikija. Kilogam šumskih jagoda/borovnica/gljiva košta minimalno 20KM, a tona rude 3.90KM s tim da kad tu tonu iskopate plodove šume više nikad nemate. Ovaj narod da ima pameti branio bi ovaj raj na zemlji zvani Bosna i Hercegovina, ali se i narod proda za malo muzike i reklamni balon”, objašnjava Hajrija u razgovoru za naš portal.
Dodaje da država ćuti “jer nju predstavljaju upravo prodavači, pa ne mogu reklamaciju slati sami sebi”.
“Bezbroj puta sam rekla i opet ću ponoviti: koncesija u Varešu je nezakonita, neustavna i protivna konvencijama čija je BiH potpisnica. Sam ugovor o koncesiji je pravno ništavan iz više razloga, a kome to nije jasno neka se informiše detaljnije. Zahtjev za ocjenu ustavnosti ne može predati savjestan građanin, nego samo određeni predstavnici u vlasti. Pitam javno: Jeste li svi prodavači ili će nam ipak neko dokazati svoj patriotizam kroz predaju Zahtjeva za ocjenu ustavnosti dodjele koncesija u Varešu?”, ističe Hajrija u razgovoru za Gerilu.
Hajrija ističe da je paradoksalno, ali da treba razmisliti i o uključivanju Milorada Dodika u ovaj proces, upravo zbog manjkavosti Ustava BiH u kojem se navodi da spor pred Ustavnim sudom BiH može pokrenuti samo određeni krug ovlaštenih pokretača. To su član Predsjedništva BiH, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. Budući da političari iz Federacije BiH, barem oni u institucijama i na pozicijama da mogu da upute ocjenu ustavnosti, to neće da urade, zašto se ne okrenuti i drugim rješenjima, dodaje Hajrija.
“Zaista razmišljam da možda čak kontaktiram i Dodika i pitam ga da neko od pripadnika njegove političke opcije, a koji mogu predati Zahtjev za ocjenu ustavnosti, to i urade u slučaju procedure dodjele koncesije u Varešu. To bi palo na Ustavnom sudu BiH kao zrela kruška i to bi bio šah mat tom nezakonitom pljačkaškom projektu”, zaključuje Hajrija.
Ekološko udruženje UG Fojničani reagovalo je najglasnije – u statusu objavljenom prije dva dana pod naslovom „Zmija je vijest, prodaja rudnika nije!“ nazvali su šutnju institucija saučesništvom i poručili da je rasprodaja prirodnog bogatstva „šamar svima nama koji još vjerujemo da je država čuvar zajedničkih dobara“.
“U tišini, iza kulisa, rasprodaje se prirodno bogatstvo ove zemlje. I to pod velom medijskog smeća koje nam se svakodnevno servira da ne gledamo gdje treba. Gdje su sada ti silni „čuvari nacionalnih interesa“ i “državne imovine”? Gdje su velike parole o „ugroženosti“, „suverenitetu“, „razvoju“, „narodu“, jednom, drugom, trećem… i „ostalima“? Gdje su sada mediji da naprave ozbiljnu analizu i pozovu na odgovornost? Gdje su pozivi na istrage, zahtjevi za hapšenjem odgovornih? Gdje su sastanci s ambasadorima, pritisci na visokog predstavnika, izvanredne sjednice, izvanredne presice? Apsolutno ništa”, ističe Davor Šupuković iz ovog udruženja.
Boris Britvar, ugledni zenički arhitekta i društveni aktivista, napisao je na svom FB profilu da “kad vam neko kaže da je Bosna i Hercegovina suverena država, samo mu pokažite rudnik u Varešu”.
Za sada bez dobrog zaključka…
Prodaja rudnika Vareš za oko 2 milijarde maraka mogla je biti presedan za pametno upravljanje mineralnim resursima. Umjesto toga, ostala je još jedna “zatvorena” transakcija u kojoj strani investitori i brokerske kuće ubiru profit, a Bosna i Hercegovina – uz sav politički aplauz – gleda kako bogatstvo odlazi, sa jedne strane, gotovo besplatno, a, sa druge, po veoma visokoj cijeni.
Cijeni plaćenoj zdravljem i budućnosti nas i naše djece, kao i generacija koje će tek da naslijede ovu zemlju.
Ako budu imali šta da naslijede.
Dejan Rakita/GERILA
