U Bosni i Hercegovini pronatalitetne mjere i dalje se svode gotovo isključivo na novčane transfere i odsustvo sa posla, dok su stvarni problemi žena – nehumani uslovi na porodu, akušersko nasilje, korupcija, nedostatak psihološke i socijalne podrške te diskriminacija u ostvarivanju prava – gurnuti u drugi plan. Sagovornici Gerile naglašavaju da sistem ne prepoznaje potrebe majki, ne štiti ih i ne gradi povjerenje, već ih prepušta same sebi u trenucima kada su najranjivije. Sa druge strane, za razliku od dobrih praksi najrazvijenijih zemalja Evropske unije, sistem u BiH očeve gotovo da i ne prepoznaje, kada je riječ o njihovim pravima nakon što se ostvare u ulozi roditelja.
Pitanje porodiljskih i roditeljskih prava jedno je od ključnih za društvenu jednakost, rodnu ravnopravnost i podsticanje demografske politike. Dok zemlje članice Evropske unije imaju različite modele u regulisanju ovih pitanja, iskustva pojedinih država poput Švedske, Austrije i Njemačke predstavljaju primjere dobre prakse, posebno u pogledu dužine i plaćenosti odsustva, prava očeva, zaštite trudnica i dostupnosti dječijih ustanova.
Bosna i Hercegovina, koja teži usklađivanju zakonodavstva sa evropskim standardima, suočava se sa brojnim izazovima, uključujući fragmentiran sistem socijalnih davanja, različite entitetske nadležnosti i nedostatak jedinstvene politike na državnom nivou. Takođe, dok su prava majki na dobrom putu da budu izjednačena sa dobrim praksama EU, kada je riječ o finansijskom aspektu i dužini odsustva sa posla, pažnja se nedovoljno posvećuje problemima koji direktno ugrožavaju porodilje za vrijeme i poslije poroda. Ogroman nesklad između domaćih i EU standarda vidljiv je kada su u pitanju očevi, koji u BiH nisu u dovoljnoj mjeri prepoznati u aktuelnim zakonima.
Odsustvo i naknade
U Bosni i Hercegovini svaka zaposlena žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od najmanje 12 mjeseci, dok u slučaju blizanaca, trećeg i svakog narednog djeteta to pravo traje 18 mjeseci. To je zajednički minimum u oba entiteta i Brčko distriktu, ali način finansiranja i visina naknada znatno se razlikuju od jednog dijela zemlje do drugog.
U Agenciji za ravnopravnost polova BiH (ARS BiH) ističu da je u Republici Srpskoj pravo na porodiljsku naknadu sistemski regulisano i približno usklađeno sa međunarodnim standardima. Nasuprot tome, u Federaciji BiH pristup pravima je fragmentiran i zavisi od mjesta prebivališta, visine zarade ili statusa zaposlenja. Iako je u FBiH usvojen Zakon o materijalnoj podršci porodicama sa djecom, kojim su definisana prava na dječiji dodatak i novčanu pomoć nezaposlenoj porodilji, sredstva za ova prava i dalje se osiguravaju na različitim nivoima – za dječiji dodatak iz federalnog budžeta, a za pomoć nezaposlenim porodiljama iz kantonalnih budžeta. Neki kantoni, poput Sarajeva, Tuzle i Zenice, uveli su veće naknade za sve porodilje, bez obzira na radni status.
U Republici Srpskoj, građani ostvaruju više različitih prava: pomoć za opremu za novorođenče, dječiji dodatak, pronatalne dodatke za treće i četvrto dijete, naknadu zarade za vrijeme porodiljskog odsustva i posebna prava za djecu sa zdravstvenim poteškoćama. Zakonom o dječijoj zaštiti propisano je pravo na materinski dodatak za nezaposlene majke u trajanju od 12 mjeseci, odnosno 18 mjeseci za blizance ili svako treće i naredno dijete, u iznosu od 405 KM mjesečno. Pored toga, predviđena je jednokratna pronatalna naknada od 600 KM za trećerođeno i 450 KM za četvrtorođeno dijete. Odredbama izmjena zakona uvedeno je da troškove naknada za vrijeme porodiljskog odsustva preuzima Vlada RS, čime je teret skinut sa poslodavaca. Dodatno, uvedeno je pravo na novčanu naknadu za roditelje ili njegovatelje koji 24 časa brinu o djeci s težim oboljenjima, kao i Zakon o podršci nezaposlenim roditeljima sa četvoro i više djece. Sva novorođenčad dobijaju i jednokratnu pomoć u iznosu od 500 KM.
U Federaciji BiH situacija je znatno složenija, jer visina i model isplate zavise od kantona. U pojedinim kantonima naknade iznose 50 ili 60 odsto plate, u drugim 80 ili 90 odsto, dok u nekim žene primaju fiksni iznos, poput 1.000 KM u Tuzlanskom kantonu ili 1.261 KM u Kantonu Sarajevo. Federalna vlada je uvela i jednokratnu pomoć od 1.000 KM po novorođenčetu.
U Brčko distriktu porodiljska naknada iznosi 50 odsto prosječne plate u Distriktu, i isplaćuje se iz budžeta.
Amila Tatarević, predsjednica Udruženja “BABY STEPS”, naglašava u razgovoru za Gerilu da se u BiH, pronatalitetne mjere, nažalost, i dalje svode gotovo isključivo na novčane transfere – pri čemu su i oni neujednačeni i nedovoljni.
„Kantoni i općine imaju različite modele i iznose pa porodilje u istim životnim okolnostima dobijaju bitno različitu podršku, što jeste diskriminacija u punom smislu. Sramotno je da upravo za one koje su najranjivije, a istovremeno ključne za opstanak društva, nosioci vlasti i politike ne uspijevaju osigurati ujednačena i dostojanstvena prava, već ostavljaju naknade na nivou koji je daleko ispod onoga što je potrebno i što žene zaslužuju. Federalna jednokratna pomoć od 1.000 KM po novorođenčetu jeste korak naprijed, ali ostaje kratkoročna mjera koja nikako ne može nadomjestiti sistemsku brigu prije, tokom i nakon poroda“, kaže naša sagovornica.
Problemi na porodu
Istraživanja udruženja „BABY STEPS“ i njihov rad sa porodicama, dodaje Tatarevićeva, jasno pokazuju da ženama najveći teret nisu samo finansije, već prije svega uslovi na porodu i (ne)poštivanje osnovnih prava: akušersko nasilje i korupcija/privilegovan tretman i diskriminacija, uskraćivanja prava u porodilištima.
„Svjedočenja žena ukazuju na nehumano postupanje u porodilištima, visoke stepene kršenja prava i prisutnost korupcije na porodu, dok s druge strane gotovo nikada nema posljedica za odgovorne. To je također oblik izostanka podrške sistema – sistema koji ne štiti žene i ne sankcioniše odgovorne. Takva iskustva ostavljaju duboke traume i direktno utiču na odluke o budućim trudnoćama“, ističe Tatarevićeva.
Uz to, kaže ona, društveni pritisak na majke je ogroman, a sistemska psihološka i socijalna podrška gotovo nepostojeća.
„Nedostaje ujednačen i organizovan pristup edukacijama, informisanju, grupama podrške, savjetovalištima i patronažnoj postnatalnoj njezi. Postporođajna depresija se još uvijek smatra tabu temom, a trudnice i porodilje najčešće ostaju same u suočavanju sa izazovima koje nose porod i postporođajni period“, dodaje naša sagovornica.
Ona potom u ime udruženja nadležnima postavlja i nekoliko pitanja.
„Zar i dalje moramo porodilje ostavljati same na porodu? Zar u 21. stoljeću žene moraju objašnjavati i moliti da im se omogući pratnja – samo jedne osobe po njihovom izboru? Kada sve relevantne međunarodne preporuke i smjernice jasno ukazuju na benefite pratnje, a naš sistem to odbija – gdje je tu podrška? To nije podrška, to je njeno suprotno. To je uskraćivanje prava, uskraćivanje sloboda i uskraćivanje dostojanstva. Bez sigurnog i dostojanstvenog poroda (uz pratnju po izboru), nulte tolerancije na nasilje i korupciju, te dostupne, organizovane i kontinuirane podrške kroz edukacije, savjetovališta, grupe i patronažu – finansijske mjere same po sebi neće podići natalitet niti vratiti povjerenje žena u sistem“, kaže Tatarevićeva.
Problemi nakon poroda
Sa druge strane, Tatarevićeva kaže da su najveći problemi nakon poroda vezani za sam porod i nepoštivanje prava žena u porodilištima.
„Ostavljanje žene same, uskraćivanje pratnje pri nehumanom tretmanu na porodu i nedostatku empatije, uz prisutno akušersko nasilje i korupciju, ostavljaju dugotrajne traume koje ne pogađaju samo majke, već i bebe i cijele porodice. Kada izađu iz porodilišta s tim teretom, žene često nemaju kome da se obrate – sistem im ne nudi sigurna mjesta gdje mogu razgovarati, podijeliti iskustva ili dobiti stručnu podršku. Najbliži ih nerijetko obeshrabruju riječima poput ‘bitno je da je beba dobro’, pa se žene zatvaraju u sebe i ostaju same sa svojim traumama“, priča za naš portal predsjednica udruženja „BABY STEPS“.
Nedostaje, dodaje ona, sistemska psihološka i socijalna podrška: nema ujednačenih edukacija, grupa podrške, savjetovališta, niti radionica koje bi žene i porodice pripremile za velike životne promjene koje nastupaju dolaskom bebe. Nema podrške ni za mnoge izazove nakon poroda – kao što je recimo dojenje – gdje patronažna služba i zdravstveni kadar često nisu dovoljno dostupni ni educirani da ženama pruže adekvatnu pomoć. Za djecu, mlade i starije postoje brojni programi i radionice, a žene koje nose i odgajaju novi život ostaju potpuno izostavljene.
„Uz sve to, ogroman je i društveni pritisak na žene da budu istovremeno savršene majke, domaćice, supruge i uspješne poslovne žene – bez prava na grešku ili prigovor. Nekada su prinuđene i ranije se vratiti na posao, a u svakom slučaju (i ako se vrate i ako se ne vrate) prate ih osude i grižnja savjesti, dok su za muškarce očekivanja i standardi sasvim drugačiji. Srećom, ono što vidimo u zadnje vrijeme mnogo nas raduje a to je upravo svjedočenje žena o tome kako sve više podrške pronalaze u svojim muževima. Međutim, društvo je i dalje daleko od onoga što bi trebalo biti“, kaže Tatarevićeva.
Sagovornica Gerile zaključuje da najveći problemi nakon poroda nisu samo i prevashodno finansijske prirode.
„To su nedostatak sigurnog i dostojanstvenog poroda, izostanak sistemske psihološke i socijalne podrške, nepostojanje savjetovališta i grupa podrške, potpuni manjak stručne pomoći za dojenje i druge izazove, te ogroman društveni pritisak na žene da budu ‘savršene’ u svim ulogama istovremeno. Bez rješavanja tih pitanja, žene i porodice ostaju same, a trauma, iscrpljenost i nepovjerenje u sistem direktno utiču i na natalitet i na zdravlje cijelog društva“, kaže Tatarevićeva.
Psihološka i socijalna podrška
Kada je riječ o programima psihološke i socijalne podrške, naša sagovornica kaže da su u BiH oni još nedovoljno razvijeni i fragmentirani. Ključno je, dodaje, da razvijemo sisteme ranog prepoznavanja problema mentalnog zdravlja kod trudnica i porodilja, kako bi se poteškoće na vrijeme uočile i kako bi žene odmah dobile adekvatnu pomoć i podršku.
„Međutim, čak i kada se problem jasno pokaže, sistem se često zaustavlja na pukom konstatovanju, bez da ženama ponudi konkretan put dalje. To znači da mnoge ostaju same sa svojim osjećajima anksioznosti, depresije ili traume, bez mogućnosti da dobiju stručnu pomoć pa čak ni riječi podrške“, kaže Tatarevićeva.
Praznine su, dodaje ona, naročito bolne u slučajevima težih posljedica – komplikacija, gubitka trudnoće ili gubitka bebe.
„U tim trenucima sistem najčešće ne nudi ništa više od rečenice ‘Biće druge djece’, što je ne samo nedostatak empatije nego i dodatno traumatiziranje žene i porodice. Još poraznije je što u takvim slučajevima ni pravosuđe ne reaguje: nema istražnih radnji, nema sankcija, nema presuda, iako svi znamo razmjere problema i korupcije u porodilištima i zdravstvenom sistemu. Pa čak i kada se porodilje i porodice bore za istinu i pravdu i podnose prijave, nailaze na borbu protiv istog sistema koji njihove prijave odbacuje, umjesto da ih zaštiti i da se bori za njih. Poruka koju žene tada dobijaju jeste da nisu važne, da ono što im se dogodilo „nije vrijedno“ postupanja i da je u redu da se takve stvari ponavljaju“, kaže predsjednica udruženja „BABY STEPS“.
Umjesto da sistem osnažuje žene i porodice, kaže Tatarevićeva, on ih obeshrabruje i prepušta same sebi.
„Zato je neophodno da pored ranog prepoznavanja poteškoća izgradimo i čitav lanac podrške: dostupne psihologe i socijalne radnike, savjetovališta i grupe podrške, sigurne prostore za otvoren razgovor o iskustvima, emocijama i izazovima, te jasne i brze protokole za pomoć kada je ona najpotrebnija. Preventivne radionice i edukacije još u trudnoći, podrška u izazovima poput dojenja, i posebni programi za žene koje prolaze kroz traumatične ishode moraju biti sastavni dio zdravstvene i socijalne zaštite. Bez takve podrške, bez pravde i bez empatije, žene ostaju same, a posljedice osjećaju ne samo one, nego i njihove bebe, porodice i cijelo društvo“, zaključuje sagovornica Gerile.
Gdje su očevi
Kako je već u nekoliko navrata spomenuto, zakoni koji se primjenjuju u BiH u potpunosti ignorišu ulogu očeva. Njima jeste omogućeno plaćeno odsustvo, ali na uštrb majke. Dakle, onoliko vremena koliko otac bude na porodiljskom, toliko će majka na njemu biti kraće. To je jedan od razloga zbog čega se pomenuto pravo vrlo rijetko koristi, jer onemogućava da majka i otac neko vrijeme zajedno brinu o novorođenčetu.
Amina Dizdar, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra i koautorica, zajedno sa Delilom Hasanbegović, istraživanja “Otac na porodiljskom odsustvu”, u razgovoru za Gerilu ističe da zbog gore navedenog jako mali broj muškaraca koristi pravo na porodiljsko odsustvo.
„Samo u Federaciji porodiljsko odsustvo je koristilo 0,36% očeva u periodu od 2016. do 2022. No glavni razlozi ne leže u tome što muškarci bježe od svoje roditeljske odgovornosti ili zbog postojanja predrasuda, već zato što je jako malo njih upoznato sa svojim pravima. Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra, 57,8% očeva nije znalo za ovu mogućnost, te je 73,4% očeva odgovorilo da bi koristili pravo na porodiljsko odsustvo da su bili informisani. To nam govori da je važno kontinuirano promovisati ovo pravo i koristiti svaku priliku za informisanje roditelja o njihovim mogućnostima“, kaže naša sagovornica.
Nakon objavljivanja pomenutog istraživanja, dodaje ona, u Sarajevski otvoreni centar stigli su upiti od nekoliko muškaraca koji su se raspitivali o procedurama za ostvarivanje prava na porodiljsko odsustvo, a potom i nakon sprovedenih kampanja.
„To pokazuje da takve aktivnosti imaju efekta. A veliku ulogu u promovisanju prava imaju nadležne institucije, kao i poslodavci koji bi trebali radnike/ice upoznati s njihovim pravima prilikom zasnivanja radnog odnosa. Također smo inicirale izmjenu općinskih formulara za ostvarivanje porodiljskih naknada umjesto plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva u cilju uvođenja rodno osjetljivog jezika s obzirom da se u većini formulara koristi izraz majka/porodilja, što može ukazivati da ovo pravo pripada samo ženama. Zasad su formulare izmijenile općine Centar, Novi Grad i Novo Sarajevo”, ističe Dizdareva.
Dodaje kako su u istraživanju analizirale i postojeći zakondavni okvir, te razvile amandmane na postojeće zakone o radu kako bi bili harmonizovani sa standardima EU u ovoj oblasti.
„Prvenstveno je potrebno uvesti pojam roditeljskog odsustva kako bi se i jezički prepoznala uloga očeva u brizi o djeci i otklonile moguće nedoumice, a koje bi obuhvatalo pravo oba roditelja, pri čemu su dva mjeseca obavezna i neprenosiva, dok ostatak koriste sporazumno kao što je i dosad bio slučaj. Zagovaramo i omogućavanje istovremenog korištenja odsustva, što su i roditelji prepoznali kao potrebu kada smo razgovarali o ovoj temi. To je mogućnost koja se možda neće često koristiti iz finansijskih razloga, ali je važno ljudima dati izbor, pogotovo neposredno nakon rođenja djeteta kada je važno da oba roditelja budu uz dijete, ali i podrška jedno drugom”, kaže naša sagovornica.
Takođe, dodaje ona, važno je razdvojiti očinsko odsustvo od plaćenog odsustva koje trenutno podrazumijeva korištenje pet, odnosno sedam dana u toku godine (u zavisnosti o kojem zakonu o radu govorimo), što obuhvata ne samo odsustvo u slučaju rođenja djeteta, već i odsustvo u slučaju sklapanja braka, smrti člana porodice i slično.
“Očinsko odsustvo bi predstavljalo posebno pravo koje daje očevima mogućnost korištenja minimalno 10 dana odsustva u slučaju rođenja djeteta“, kaže Dizdareva.
Naglašava da je pravo korištenja porodiljskog odsustva ustvari dio prava na poštivanje privatnog i porodičnog života – Ustavom zagarantovanog prava.
„Kao takvo ono pripada svakom pojedincu/ki i može biti ograničeno samo pod zakonom predviđenim i opravdanim uslovima. No, u BiH je to pravo često ograničeno radnopravnim statusom majke. Zabilježile smo nekoliko situacija u kojima je očevima, koji su željeli koristiti odsustvo i ostvariti pravo na odgovarajuću naknadu, uskraćeno ovo pravo jer je majka nezaspolena. Iako pojedini zakoni sadrže takve odredbe, one su protuustavne i pravo jednog roditelja na korištenje odsustva se ne smije vezivati za radni status drugog roditelja, već isključivo za činjenicu rođenja djeteta“, kaže sagovornica Gerile.
Osim što su protuustavne, dodaje, takve odredbe su i diskriminirajuće kako za očeve kojima se uskraćuje pravo na zbližavanje i provođenje vremena s djetetom, tako i za majke jer doprinose širenju štetnog stereotipa „svakako je nezaposlena, neka brine o djetetu“, što znači dupli posao jer preuzima obje roditeljske uloge.
„To u konačnici može imati štetne posljedice za cijelu porodicu jer majka će duže izbivati sa tržišta rada zbog čega će teže pronaći posao ili će pronaći posao za koji će dobivati manju platu u odnosu na svoje kolege/ice, a to može značiti teži finansijski položaj porodice“, zaključila je Dizdareva.
Evropski standardi i dobra praksa
Evropska unija ne propisuje jedinstveno trajanje ni visinu naknada za porodiljsko ili roditeljsko odsustvo, ali postoje minimalni standardi definisani direktivama. Tako je Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i staratelja uvela obavezu država članica da osiguraju najmanje četiri mjeseca roditeljskog odsustva po roditelju, od čega je dva mjeseca neprenosivo pravo, što posebno jača položaj očeva.
U Švedskoj je roditeljima na raspolaganju ukupno 480 dana odsustva, od čega 390 dana sa 80 odsto plate i 90 dana sa fiksnom naknadom. Posebno je značajno da su najmanje 90 dana rezervisana isključivo za očeve.
U Austriji porodiljsko odsustvo traje 16 sedmica (osam prije i osam poslije porođaja), uz mogućnost roditeljskog odsustva do navršene druge godine djeteta, koje mogu koristiti oba roditelja.
U Njemačkoj porodiljsko odsustvo iznosi 14 sedmica, a roditeljsko do tri godine. Naknada traje 12–14 mjeseci i iznosi oko 65 odsto plate, s tim da su očevi podstaknuti da koriste najmanje dva mjeseca.
U Agenciji za ravnopravnost polova BiH podsjećaju da u BiH pravni okvir omogućava da otac preuzme odsustvo umjesto majke nakon 42 ili 60 dana od rođenja djeteta, ali roditelji ne mogu koristiti odsustvo istovremeno.
“Kada se partnerima omogući da dijele odgovornost, oni mogu nastaviti svoj profesionalni razvoj bez prekida, a povratak na posao nakon odsustva čini ih motivisanijim, jer znaju da je dijete na sigurnom. Na taj način se ruše stereotipi da je u ranom razvoju djeteta neophodna samo majka, dok se uloga oca zanemaruje. Cilj je stvaranje okruženja u kojem će se i očevi ohrabrivati da koriste roditeljsko odsustvo, što bi skinulo dio tereta sa majki koje se često moraju odlučivati između porodičnog i poslovnog života. To bi ujedno povećalo učešće žena u ekonomskom, javnom i političkom životu i doprinijelo većem stepenu ravnopravnosti polova u BiH”, poručuju iz Agencije.
Maja Dragojević-Stojić, zamjenik predsjednika Odbora za zdravstvo, rad i socijalnu politiku te član Odbora jednakih mogućnosti u Narodnoj skupštini Republike Srpske kaže za Gerilu da Republika Srpska po dužini i visini porodiljskog odsustva za majke stoji rame uz rame sa evropskim državama, pa i bolje od mnogih, jer majke imaju pravo na godinu dana odsustva uz punu platu ali da razlika postaje očigledna kada govorimo o očevima.
“Dok Evropa insistira na njihovom aktivnom uključivanju, kod nas to pravo gotovo i ne postoji. Ako želimo modernije i pravednije društvo, vrijeme je da i očevi dobiju zakonski prostor da budu jednako prisutni uz svoje dijete od prvog dana”, kaže naša sagovornica.
Iako zakon zabranjuje otkaz trudnicama, u praksi su česta kršenja, posebno u privatnom sektoru. Poslodavci ponekad izbjegavaju zapošljavanje mladih žena zbog troškova porodiljskih naknada. U EU postoje strožiji mehanizmi zaštite i institucionalna podrška poslodavcima.
Maja Dragojević-Stojić kaže da se najveća diskriminacija dešava prema ženama čiji ugovori ne budu produženi kada ostanu u drugom stanju.
“Rješenje je jasno – ili obaveza poslodavaca da produže ugovor, ili sistem u kojem država preuzima isplatu naknade na osnovu prosjeka plate. Bez toga nema stvarne zaštite porodica i majki”, kaže Dragojević-Stojić za naš portal.
Kako popraviti situaciju
Ako želimo da BiH ide ka evropskim standardima, onda moramo jasno reći da finansijske naknade same po sebi nisu dovoljne, naglašava Amila Tatarević.
„One jesu važne, ali nisu jedina niti najvažnija mjera podrške. U svakom slučaju, moraju biti ujednačene i dostupne svim majkama, bez obzira na to u kojem kantonu žive, jer današnja situacija u kojoj žene u istim životnim okolnostima primaju potpuno različite iznose predstavlja diskriminaciju. Evropska praksa počiva na jednakosti i nediskriminaciji, a to je minimum koji naše društvo mora dostići. Ujedno, porodilje ističu da bi im bilo iznimno važno uvesti i plaćeno odsustvo oca od recimo mjesec dana, koje ne dira pravo majke na porodiljsko odsustvo, odnosno ne skraćuje njeno. Takva praksa rasterećuje ženu, od samog početka gradi ravnopravnije roditeljstvo i šalje jasnu poruku da briga o djetetu nije samo ženski zadatak. Dijete od prvih dana života stvara snažnu emocionalnu vezu s oba roditelja, porodica je stabilnija i funkcionalnija, a partnerski odnos snažniji jer se odgovornosti dijele“, ističe naša sagovornica.
Također, dodaje ona, porodilje bi trebale imati pravo izbora trajanja odsustva – da li će koristiti 12 ili 18 ili 24 mjeseca, uz istu ukupnu naknadu za cijeli period.
„Takva fleksibilnost omogućava porodicama da se prilagode vlastitim potrebama, a sistem time pokazuje da poštuje njihove odluke. Paralelno s tim, postnatalna kućna njega mora postati standard – ne samo formalna patronaža i pregled bebe, nego stvarna podrška majkama kroz kućne posjete u prvim sedmicama, pomoć pri dojenju, razgovor o psihološkim promjenama i osjećaj sigurnosti da nisu ostavljene same. Takvu podršku moraju pružati educirane osobe, i to u svim dijelovima zemlje, a ne samo u većim gradovima“, rekla je Tatarevićeva.
Jednako je bitno, dodaje naša sagovornica, razviti mehanizme ranog prepoznavanja problema mentalnog zdravlja i jasne puteve do stručne pomoći, posebno u slučajevima teških posljedica poput gubitka trudnoće ili bebe, kada sistem danas ženama nudi tek frazu “biće druge djece”.
„To nije podrška, to je dodatna trauma. Umjesto toga, trebaju nam savjetovališta, grupe podrške, sigurna mjesta za razgovor i stručnjaci dostupni u svakom trenutku“, naglašava ona.
Dodaje kako ne smijemo zaboraviti ni vrtiće.
„U BiH su oni skupi i nedovoljno dostupni, pa veliki broj djece ostaje izvan sistema, a teret njege i odgoja pada isključivo na majke. U Evropi je vrtić pravo djeteta i standard podrške porodici. Dostupni i priuštivi vrtići znače rani razvoj djece, ali i mogućnost roditeljima – posebno majkama – da se vrate na posao bez grižnje savjesti i osjećaja da su ostavljene same“, kaže Tatarevićeva.
Na kraju, dodaje ona, temelj svega je porod.
„On je ključni trenutak koji određuje kako će žena doživjeti majčinstvo i hoće li se uopće odlučiti na novu trudnoću. WHO i sva relevantna akušerska udruženja jasno ističu da je dostojanstven porod uz pratnju po izboru, poštivanje prava i nultu toleranciju na nasilje osnovni preduslov zdravog majčinstva. Pratnja na porodu je najlakši i najjeftiniji korak, a u isto vrijeme i najvažniji za vraćanje povjerenja žena u porodilišta. Jer žene same kažu: uz pratnju bi se možda i vratile, bez nje – nikada više. Dakle, ako želimo istinsku promjenu i veći natalitet, potrebna nam je cijela mreža podrške: jednak pristup pravima, uključivanje očeva, fleksibilno i dovoljno dugo porodiljsko odsustvo, postnatalna kućna njega, psihološka i socijalna podrška, dostupni vrtići i, iznad svega, siguran i dostojanstven porod. Tek tada žene i porodice mogu povjerovati da ih sistem zaista vidi, poštuje i podržava“, zaključila je naša sagovornica.
U Agenciji za ravnopravnost polova BiH ističu da su uočene nejednakosti u pristupu pravima majki i roditelja u Bosni i Hercegovini istaknute u izvještajima Evropske komisije, kao i u preporukama Komiteta UN za eliminaciju diskriminacije žena (CEDAW).
“Analize pokazuju da su domaće politike i prakse nedovoljno podsticajne i slabo osjetljive na zaštitu prava majki, porodica sa djecom i razvoj roditeljstva, te da je potrebno usklađivanje sa Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o zabrani diskriminacije i međunarodnim dokumentima, uključujući Konvenciju o zaštiti materinstva MOR-a, direktive EU i Evropsku socijalnu povelju”, navode u pomenutoj agenciji.
Agencija je predložila niz preporuka, između ostalog: harmonizaciju propisa u FBiH i usklađivanje sa međunarodnim standardima, uvođenje jedinstvene osnovice za obračun naknada i redovnost isplata, integraciju prava porodilja u sistem radnih i zdravstvenih prava, umjesto tretmana kao „socijalnih slučajeva“, ujednačen tretman u javnom i privatnom sektoru, osnivanje jedinstvenog fonda za naknade nezaposlenim porodiljama, jačanje inspekcijskog nadzora nad kršenjem prava trudnica i porodilja, podsticanje očeva da koriste roditeljsko odsustvo, uz uvođenje instituta „neprenosivog dijela“ u skladu sa direktivama EU.
Gerila.info
