Nakon tri decenije čekanja, u centru Banjaluke je juče otvoreno i osveštano Centralno spomen-obilježje poginulim borcima Vojske Republike Srpske.
Svečanosti je prisustvovao politički vrh Republike Srpske – v.d. predsjednika RS Ana Trišić Babić, predsjednik NSRS Nenad Stevandić, član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Vlade RS Savo Minić, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, ali i Milorad Dodik, koji, bar formalno, osim što je predsjednik SNSD-a, nema drugu funkciju.
Tokom ceremonije je bilo vidljivo da između Dodika i Stanivukovića postoji vidljiva distanca, pazilo se da ne stoje „rame uz rame“, uvijek je neko stajao između njih, jedno vrijeme Nenad Stevandić, a onda i portparol SNSD-a Radovan Kovačević.
Pored uobičajenih protokolarnih govora i slikanja, mogao se prepoznati i stari obrazac kada su u pitanju borci. Kad treba da se položi cvijeće i drže patriotski govori, svi idu u prvi red, a kad treba da se živi od boračkog dodatka i čeka na liječenje, sistem se pravi da ne čuje.
Na pločama na spomeniku je, inače, uklesano 25.830 imena poginulih boraca, a spomen-obilježje je osveštao episkop mačvanski Sava.
Izgradnja spomenika je koštala više od 8,5 miliona KM. Gradske vlasti u Banjaluci su par puta povećavale budžet za izgradnju spomenika, probijajući prvobitnu cijenu za više od dva miliona maraka. Međutim, gradonačelnik Stanivuković je izjavio da je „tih 8,5 miliona naspram 26.000 imena ništa“, odnosno da, iako je ogroman novac uložen u mermer i granit, suština je u imenima koja su tu ovjekovječena.
Iako je naglasio da je suština u odavanju počasti poginulima, što je poruka i ostalih političara, Milorada Dodika prije svih, spomenik je u stvari postao pozornica na kojoj se političari nadmeću ko više poštuje poginule, dok se prećutkuje kako žive oni koji su ostali.
Iako opozicija tvrdi da se Milorad Dodik na otvaranju spomenika obratio u svojstvu koje mu više ne pripada nakon odluke NSRS i imenovanja Ane Trišić Babić za v.d. predsjednika, Dodik je ipak govorio na ceremoniji, dok je v.d. predsjednika bila među onima koji su „samo“ polagali vijence.
Zbog toga je delegacija SDS-a demonstrativno napustila događaj u trenutku Dodikovog obraćanja, uz obrazloženje da centralno spomen-obilježje nije stranačka bina. Zanimljivo je da je jedino Milovan Cicko Bjelica ostao.
Inače, prenos svečanog otvaranja je prvo bio najavljen na Radio Televiziji Republike Srpske, ali ga nisu prenosili. Televizija BN je prenosila ceremoniju, ali je prekinula prenos kada je Dodik držao govor.
Iako je bilo najavljeno da će svečanosti prisustvovati delegacija Srbije predvođena premijerom Đurom Macutom, kao i vrh Srpske pravoslavne crkve, na otvaranje spomenika nisu došli ni Macut ni patrijarh Porfirije. Kasnije tokom konferencije za novinare, na pitanje novinara Gerile Macutu zašto nije prisustvovao ceremoniji, premijer Srbije je ignorisao pitanje, ostavivši javnost uskraćenu za odgovor na to pitanje.
Uprkos značaju spomenika, teško je izbjeći utisak da, dok se političari takmiče ko će izgovoriti snažniju rečenicu o žrtvi, svakodnevica porodica poginulih i boraca koji su rat iznijeli na svojim leđima izgleda sasvim drugačije. U govorima političara se ne ističu simbolični iznosi za borce i sistemski problemi s kojima se suočavaju, kao ni osjećaj da su borci postali svojevrsni teret i neugodan podsjetnik.
