Prema pričama, kad sjećanje prizovem, nekad je Banja Luka vrtni grad bila, sa baštama i ružičnjacima, rondolama i lejama, punih živog cvijeća i strasti, sa mnogo ždraka i sunca, miomirisa devesmilja i tekuće vode, pa se pjevalo: S ovu stranu i s onu Vrbasa,/s ovu smilje, a s onu bosilje, a danas hoće dušu da joj betoniraju. Ne daju joj da je ima, već je u beton uziđuju, da bi bili sigurni da su je za svagda sačuvali.
(…)
A sad, da kažem nešto što se ne govori. Sa strahom, sa užasom vam velim, da na planeti, po meni, nema opasnijeg virusa od čovjeka, naročito od pohlepna, a silno praktična čovjeka sa novčićima umjesto očiju. I sa čekovima umjesto ruku. Od razljuđenog čovjeka koji ne zna za mjeru i stid. Koji je sav svoj, mada niko sam sebi nije dovoljan. Od nezajažljivog razbojnika, od gramzivog i bezobzirnog insana siromašnog dušom.
(…)
Nijedan čovjek na zemlji, ma koliko osjetljiv bio, ne osjeća ono što drvo osjeća. Jer, kad bi osjećao, ne bi bio čovjek, već drvo. Neću biti neskroman ako kažem, da će čovjek na niske grane pasti ako prestane od prirode da uči, a ne, kao do sada, samo od sebe samog. Ako ne bude živio u skladu s tom beskrajnom i čednom ljepotom. I sa godišnjim dobima. Ako Božju umjetnost ne uvažava, ako se ne osjeća dijelom velikog umjetničkog djela. I ako ne prestane, tu božanstvenu ekonomiju, da pljačka. Da je, u ništa, pretvara.
(…)
U mraku svojih strahova, da vas pitam: Hoće li mister grad, hoće li gospodin napretka, bez obzira koliko mi dobro želi, biti sretniji kada u ponor i tišinu odem? Hoće li tajkuni biti zadovoljniji kad podzemni spomenik postanem? Hoće li biti ispunjeniji i kada me iz postojanja izbrišu? Da li će se osjećati sigurniji kad me budu mogli samo u mašti vidjeti? Kad ne budu znali da li sam bio kad sam bio? I kakav sam bio dok sam bio? I šta sam mislio.
(…)
Kad uporedim ono što je bilo sa onim što jeste, i slijep čovjek vidi da se ovaj grad nezadrživo razvija. Odnosi se poboljšavaju, društveni proizvod raste, višak vrijednosti je sve veći, sve napreduje, standard, demokratija, otuđenost, ali, ne, na žalost, kako bi zapravo moralo biti, na bolje. Ja znam da je grad sam po sebi negacija prirode, ali on mora neku mjeru da nađe. Zato hoću da ti se čovječijim jezikom odratim:
Rodni grade, brate moj dvjestogodišnji, grade moj u pjesmama opjevan, imaš sve da bi se dopao, imaš bezgranično vrijeme koje te okružuje. Vjerujem u vječnost tvoju! Zato budi ono što još nisi bio! I pored svega što si u svojoj burnoj istoriji preživio, budi grad svih nas! Budi svačiji! Sve što pripada tebi, neka pripada svima! Neka svak ima samo ono što mu nedostaje! Neka svak u tebi bude svoj na svome, a ne tuđ i prognan! Budi grad u kojem niko neće strahovati kad mu neko na vrata zakuca! U kojem će svak sa sobom u miru da živi, jer ako sa sobom u miru živi, onda će i sa drugim! I da više niko ne umre drugačije nego sam od sebe!
(…)
Ovo su dijelovi knjige Oproštajno pismo starog hrasta Tihomira Levajca koja je objavljena 2014. godine. Profesor Levajac, koji je prije četiri godine u šumadijske livade odlutao, napisao je ovu knjigu da bi ukazao na propadanje hrasta koji je bio star više od dva vijeka i koji je bio jedan od simbola grada na Vrbasu. Hrast, koji se nalazio u Ulici Svetozara Markovića, počeo je da se suši kada je površina oko debla asfaltirana. Stručnjaci su govorili da je to bio najstariji hrast ove vrste u Banjoj Luci, ali nikada nije uvršćen na listu zaštićenih spomenika prirode. Zatajila su administracija i gradska uprava.
(…)
Sedam godina kasnije, u junu 2021. godine, gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković uručio je nagradu „Zlatni grb Grada Banje Luke“ upravo Tihomiru Levajcu i to za izuzetan doprinos u oblasti obrazovanja, kulture i umjetnosti. Gradonačelnik koji u posljednjih sedam dana nije posjekao samo ono što nije olistalo tom je prilikom rekao kako „od velikog profesora Tihomira Levajca možemo mnogo da učimo“. Džaba što je profesor veliki kada je student mali.
Goran Dakić, Gerila info
