Inicijativa Draška Stanivukovića da se mladima ograniči ili faktički zabrani korištenje društvenih mreža, uz priču o “zdravoj Srpskoj”, predstavlja klasičan primjer političkog licemjerja. Posebno kada dolazi od čovjeka čija je čitava politička karijera izgrađena upravo na agresivnom korištenju društvenih mreža.
“Naša ideja je da našu djecu i mlade ljude zaštitimo od društvenih mreža tako što ćemo pristup istih ograničiti našim mladim ljudima do navršenih 15 godina. Zato smo pripremili rezoluciju i set zakona koji treba to da uradi. Ovdje nije pitanje da li su društvene mreže dobre ili nisu, nego da li je svijest naših mladih ljudi i djece do 15 godina spremna za sav onaj sadržaj koji se nudi na društvenim mrežama od internet nasilja, lažnih života, idola do čak izazova opasnih po život. Zato smatramo da je ovo veoma važno i želimo čuti vaše mišljenje”, poručio je Stanivuković u objavi na svom fejsbuk profilu.
Stanivuković godinama gradi imidž mladog, modernog političara koji uz pomoć društvenih mreža nastoji da privuče pažnju, prije svega mladih. Njegove objave su ispunjene pažljivo režiranim snimcima, emotivnim nastupima, performansima, spektakularnim ulascima na skupove i “bliskostima” s građanima. Društvene mreže su mu bile megafon i teren za kampanju. Međutim, sada mladi, koji su mu nekada trebali za klikove i lajkove, odjednom dobijaju etiketu “ugroženih” koje treba zaštititi od mreža.
Umjesto da priča o regulaciji političkog oglašavanja na društvenim mrežama, suzbijanju govora mržnje, jačanju medijske i digitalne pismenosti u školama, Stanivuković predlaže zabrane. Umjesto da podstiče i osnažuje građane da se bolje snalaze u digitalnom okruženju, on predlaže ograničavanje pristupa. Posebno je problematično što se mladi tretiraju kao pasivni objekti, a ne kao subjekti koji imaju pravo na informisanje, komunikaciju i učešće u javnom životu.
Slične rasprave vode se i u drugim državama, ali rješenja ne idu u pravcu zabrana. Francuska je, recimo, uvela koncept “digitalne punoljetnosti” koji nalaže da djeca mlađa od 15 godina ne bi smjela imati profile na društvenim mrežama bez saglasnosti roditelja, dok Ujedinjeno Kraljevstvo kroz Online Safety Act fokus stavlja na odgovornost samih platformi od kojih se traži da procijene rizike za djecu, uklanjaju štetan sadržaj i uvedu provjere uzrasta. Na nivou EU, Digital Services Act zabranjuje ciljano oglašavanje prema maloljetnicima i nameće dodatne obaveze velikim platformama da mijenjaju algoritme i prakse koje djecu izlažu štetnim sadržajima.
Paralelno s tim, sve više zemalja ograničava korištenje telefona i društvenih mreža u školama, ali ne tako što djeci brišu digitalni život, nego tako što školski prostor pokušavaju da pretvore u “analognu zonu” za učenje i socijalizaciju. UNESCO ističe da desetine obrazovnih sistema uvode zabrane ili stroga ograničenja pametnih telefona u nastavi, uz istovremeno jačanje programa medijske i digitalne pismenosti. Ideja je da se djecu nauči kako da se snađu u onlajn svijetu, a ne da se pravi iluzija da će problem nestati ako se zabrani pristup.
Na drugom kraju spektra su modeli poput kineskog, gdje Douyin (kineska verzija TikToka) za djecu uvodi “youth mode”. On ograničava korištenje na nekoliko desetina minuta dnevno i strogo kontroliše sadržaje. Takva rješenja formalno štite djecu, ali otvaraju i ozbiljna pitanja nadzora i cenzure. Upravo zato je važno kako se i zašto uvode ograničenja. Da li je cilj da se zaista pomogne mladima, ili da država i političari dobiju još jedan alat za kontrolu onlajn prostora, dok istovremeno nastavljaju da ga koriste za sopstvenu promociju.
Upravo to predstavlja ključnu kontradiktornost u slučaju Draška Stanivukovića. Društvene mreže su bile dobre dok su radile za njega, dok su podizale njegov rejting, donosile lajkove i preglede. Međutim, postaju problem onog trenutka kada se u javnosti pokrene priča o štetnim sadržajima, mentalnom zdravlju i zavisnosti, što su svakako veoma ozbiljne teme, ali zahtijevaju ozbiljne, sistemske odgovore, a ne populističke rezolucije. Ako zaista vjeruje da društvene mreže kvare mlade, logično pitanje je da li je spreman prvo sebe da ograniči? Da li će prestati da ih koristi za vlastitu promociju, ili zabrana važi samo za one koji nemaju plaćene kampanje?
Uz to, svaka zabrana društvenih mreža predstavlja opasnost i podlogu za dalja ograničenja digitalnih prava. Danas je to “briga za mlade”, sutra može biti “briga za bezbjednost”, “borba protiv lažnih vijesti”, “zaštita poretka”, “zaštita pravih vrijednosti”… U društvu u kojem su kritički mediji ionako pod stalnim pritiskom, ideja da vlast dobije još jedan instrument da kontroliše onlajn prostor nije nimalo bezazlena.
Iskustvo drugih zemalja pokazuje kako “briga za djecu” može postati izgovor za širi nadzor. U autoritarnijim državama ograničenja pristupa mrežama često prate zahtjevi za obaveznu registraciju korisnika, masovno filtriranje sadržaja i praćenje onlajn aktivnosti, pri čemu se granica između zaštite i kontrole lako briše. Kada se jednom uspostavi princip da je prihvatljivo gasiti pristup mrežama u ime “višeg cilja”, mnogo je lakše nakon toga ograničavati rad medija ili građanski aktivizam.
Ako se zaista želi “zdravija” omladina, rješenje nije u rezolucijama koje, ironično, privlače lajkove i preglede, nego u ulaganjima u mentalno zdravlje, psihološku podršku u školama, obuku nastavnika, programe medijske i informacijske pismenosti, ograničavanje agresivnog oglašavanja, uključujući i političkog. Ali to ne donosi brze političke poene, niti veliki domet i lajkove.
Ova inicijativa, u principu, više govori o načinu na koji političari doživljavaju društvene mreže, nego o brizi za mlade. Dok god ih vide kao alat koji treba da bude slobodan dok služi njima, i kao “problem” koji treba riješiti čim se krene u novu kampanju, ovaj i slični prijedlozi će predstavljati samo političku hipokriziju.
Mladen Bubonjić
