DRUŠTVONASLOVNA

Život s invaliditetom: Što je sredina manja, izazovi su veći

 

Iako je položaj osoba s invaliditetom težak u cijeloj BiH, što je sredina manja, izazovi postaju znatno veći. FOTO: Imrana Kapetanović.

Osobe s invaliditetom u BiH nailaze na brojne prepreke u ostvarivanju osnovnih životnih prava – od prava na slobodno kretanje i samostalan život pa do prava na obrazovanje i rad. Ukoliko dolaze iz manjih gradova i sela, izazovi postaju još i veći.

Piše: Ana Kotur-Erkić/Diskriminacija.ba

Opterećeni diktatom malih sredina, pogledima, predrasudama i ograničenim resursima, osobe s invaliditetom često traže izlaz u odlasku iz takvih ograničavajućih zajednica. Alija Ljevo, dvadesetogodišnjak iz malog mjesta Zukići, u okolini Konjica, godinama ima adresu u Sarajevu. Alijina porodica je htjela i van granica Bosne i Hercegovine, ali im to njegovo zdravstveno stanje često nije dozvoljavalo. Stigli su najviše do Splita, a u potrazi za boljim, skrasili su se u Sarajevu.

Od samog početka, osjetio sam na svojoj koži surovost malih sredina prema nama, osobama s invaliditetom. Prije svega, moj invaliditet bio bi značajno manji, da se na vrijeme shvatilo i reagovalo po tom pitanju. Dakle, to dovoljno govori koliko smo (ne)vidljivi i dalje.

No, rana intervencija, pojam koji se vrlo često može čuti u javnosti, tek je prva karika u nizu drugih problema.

Najveće prepreke vežu se za to što se, u moje ime, već godinama određuju moje granice mogućeg i nemogućeg. Također, iako nenamjerna, tu je i potreba ljudi da fizički invaliditet povežu s mentalnim, što jako ograničava. Osim tih, postoje i prepreke na ulici i u prevozu.

Iako život osoba s invaliditetom i u većim bh. gradovima ne doseže do ideala ravnopravnog i dostojanstvenog položaja, u odnosu na manje sredine ipak nudi više mogućnosti.

Moja mama nije odustala, pa smo došli u Sarajevo. Zbog toga je bila i jeste moj heroj. Prelazak su pratili i obiteljski problemi, moje loše ocjene, ali i loša slika života s invaliditetom u velikim bh. gradovima i dalje je neuporedivo bolja nego u malim sredinama.

 

Podrška potrebna svugdje

Porodica Radoš živi u okolini Prozora-Rame i jedna je od onih koje teško dolaze na mapu priče o invaliditetu. Dvadesetčetverogodišnja Milka i godinu mlađi Andrija osobe su s intelektualnim teškoćama, otac im takođe ima poteškoće, a majka je prije šest godina imala moždani udar, od kojeg i danas ima posljedice. O porodici brine tetka Mara.

Ja se brinem o dovodu, o odvodu, o lijekovima, u školu dok su djeca išla. Prvo su bili u Mostaru, pa u Novom Travniku, tamo su privatno stanovali. Preporodili su se tamo, u ponašanju, u aktivnostima, u obrazovanju.

Mara se prisjeća odlaska u Novi Travnik. FOTO: Imrana Kapetanović.

Djeca su školovana po specijalnom programu, nakon dosta izgubljenog vremena u pokušavanju da ih uklope u redovan sistem. Andrija je nizao i sportske uspjehe, pa je bio takmičar i na Specijalnoj olimpijadi gdje je osvojio zlatnu medalju. Uz podršku, ovaj mladić mogao bi i raditi i privređivati. Mara se tome iskreno i nada i kaže da bi voljela da je bliže nekom gradiću koji pruža malo više mogućnosti i da je bolje povezan sa zajednicom.

Andrija sa medaljama. FOTO: Imrana Kapetanović.

U okolini Prozora-Rame živi i bračni par Razija i Zećir. Kroz projekat lokalnog udruženja „Djeca nade“ dodijeljen im je plastenik u kojem uzgajaju povrće i ostvaruju malu zaradu. Oboje imaju oštećenje sluha i govora, a sa svoje troje djece komuniciraju putem gestovnog jezika. Podršku dobijaju od najbližih srodnika.

Ovo dvoje starijih idu u školu, najmlađa je sad upisala za turističkog tehničara. Snalazimo se, ovako radimo u plasteniku, dođu ljudi i kupe.

Razija i Zećir u plasteniku. FOTO: Imrana Kapetanović.

I porodica njihovog sugrađanina Ilije, dobila je plastenik. Ilija je nastradao u radovima oko kuće i od tada nema nogu. Njegova supruga kaže – najlakše je bilo dok je bio u bolnici, gdje je imao svu potrebnu njegu. Izazovi su počeli kad se vratio svakodnevnom životu. Korak po korak, pokret po pokret – danas Ilija kosi ručnom kosom, potpuno samostalno.

„To je život, da imaš što da radiš, da imaš obaveze“, objašnjava Ilija dok nas vodi ka svom plasteniku i prepričava koliki voćnjak ima.

Ilija u plasteniku. FOTO: Imrana Kapetanović.

 

Razlike prisutne i među gradovima

Što je sredina manja, izazova za osobe s invaliditetom je više. U najnepovoljnijem položaju su zabačena ruralna mjesta, ali se razlika osjeti čak i kada se pravi poređenje među pojedinim gradskim sredinama. Jadranka Ružičić iz Prijedora, po zanimanju je socijalna radnica i ima oštećenje vida. Za vrijeme studiranja u Banjaluci uključila se u rad nekoliko organizacija i vidjela je razliku između manje i veće gradske sredine.

U tom periodu sam uvidjela na koji način funkcioniše aktivizam i načini iznalaženja rješenja za tekuće probleme sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Po završetku studija i povratkom u Prijedor postaje mi neshvatljiva činjenica da su osobe sa invaliditetom prvo, jako neaktivne, nevidljive, a drugo, iako postoje organizacije i udruženja, rad im se svodi isključivo na humanitarnom radu – jednokratne pomoći za članove.

Razlike je primijetila i u manjim mogućnostima za zapošljavanjem, ali i u osviještenosti samih osoba s invaliditetom za koje kaže da se oslanjaju na članove porodice i ne ulažu trud i postojeće kapacitete da bi se osnažili i osamostalili.

Generalno posmatrajući i poredeći uslove života osoba sa invaliditetom u većoj i manjoj lokalnoj zajednici, mogu zaključiti da i bez obzira na uslove i mogućnosti pristupa prema osobama sa invaliditetom, i sugrađani i nadležni u manjim zajednicama imaju neuporedivo manje empatije i osjećaja da se osobama sa invaliditetom posveti veća pažnja, da im se omogući uključivanje u svakodnevne aktivnosti i stimuliše njihova samostalnost.

Comment here