DRUŠTVONASLOVNA

Uhljebistan dobio himnu!

“Ooo najbolja siso
D d d državna siso
Takvu sisu nikad vidjeli nismo
Nema di nismo, uhljebi smo
Ooo oooo d d d d državna siso
Ooo oooo d d d d državna siso…”

Uhljebistan je jedna zemlja koja  zapravo nema granice, i egzistira širom prostora bivše Jugoslavije (čiji je rođendan bio juče), među ovim silnim državicama koje su (napokon) ostvarile svoj vjekovni san i sad su nezavisne i slobodne, ali narodi u tim zemljama nemaju ni slobode, a ni (finansijske) nezavisnosti, ali na koncu, zar je to i bitno.

Uhljebistan koji je nama zanimljiv je ovaj naš ovdje, gdje sunce ljepše sija i koji je bolji dio nečega što je napravljeno u vojnoj bazi, tamo negdje preko okeana.

Uhljebistan je zemlja koja ima svoju zastavu koja je ujedno i njena moneta, a to je njemačka marka čiji se duh ovdje jače osjeti, nego i u rodnoj joj Njemačkoj.

Uhljebistan ima i zvanični naziv za svoje stanovnike, to su “Budaletine koje još ne odlaze odavde ali planiraju”, inače malo neobičan i dugačak naziv za stanovnike neke zemlje bilo gdje u svijetu. Uhljebistan karakterišu razni -izmi, a preovladavaju: nepotizam, šovinizam, nacionalizam, senzacionalizam i mnogi drugi.

Uhljebistan je ono o čemu nisu maštali ni Petar Kočić, ni Ivan Goran Kovačić, ni Branko Ćopić, ali, na koncu, ko su oni da bismo se na njih ugledali umjesto na istinske veličine i simbole vremena poput Bube, Jale, Svetlane…

Uhljebistan je tu, svugdje oko vas, čim izađete napolje iz svog doma i osjetite vazduh koji je tri puta lošili u odnosu na najveće industrijske prestonice Evrope (iako vam vlasti kažu da je kvalitet vazduha provorazredan).

Uhljebistan se osjeti i dok čekate autobus čije su dvije linije alavi vlasnici prevozničkih firmi spojili u jednu, pa sad zajedno putuju i radnici i seljaci, i studenti i školarci, i zaposleni i nezaposleni, njih 100 u autobusu koji je predviđen za 50 putnika.

Uhljebistan ne poznaje kritiku, prvo jer nemate gdje da kritikujete, drugo jer niko i ne kritikuje.

Uhljebistan ne poznaje okupljanje ljudi na najvećem trgu, protest, a bogami ni performans.

Uhljebistan ne voli plišane životinje, čak i ako su Blage i ako su Pravedne.

Uhljebistan ima sve: “Pukni zoro” policijsko-muzičke odrede, niškorisnu opoziciju, poslušan narod (a ako ne sluša tu je Osnovni sud Uhljebistana), kredite, kredit na kredite, Litvance, poslušne novinare, jednom rječju… ljepota!

Uhljebistan nema samo jedno.

Himnu!

Taj propust i nepravdu ispravio je Kandžija sa svojom “Državnom sisom”, a himna će se oriti uhljebistanskim autobuskim stanicama dok starine budu ispraćali djecu i unučad u germanske zemlje…

Kandžija, hvala ti!

GERILA.info

 

Comment here