NATO naš nasušni: A ja što ću, ali sa kime ću?

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
ILUSTRACIJA: csis.org.

Puta u NATO nema. Mi smo vezani za Srbiju u tom pogledu. Ako Srbija za sto godina uđe u NATO i mi ćemo. Ako Srbija za 300 godina ne uđe u NATO, nećemo ni mi, sve dok ja i moja politička opcija rukovodimo time. Partnerstvo za mir i IPAP, to je sasvim dovoljno, pa ako ne valja NATO, nek se povuku iz toga.

Nema puta BiH u NATO, poručuje srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, kao odgovor na špekulacije da je dogovorom sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem odustao od politike vojne neutralnosti Republike Srpske.

Godišnji nacionalni plan reformi (ANP), koji je korak ka integraciji BiH u NATO, neće biti poslat u Brisel, jer se Republika Srpska protivi ulasku BiH u taj vojni savez i ne želi nivo saradnje koji bi bio veći od onog koji trenutno ima Srbija, poručio je Milorad Dodik juče.

Pristupanje NATO savezu i dalje ostaje od “suštinskog” značaja za BiH. Idemo li ili ne? Možemo li sami, ili nam treba saveznik? Pratimo li Srbiju, koja je postala “ruski klin” u NATO sferi na Balkanu, ili idemo “svojim putem”? Znamo li uopšte šta predstavlja NATO ili svoje stavove gradimo na osnovu dnevnopolitičkih prepucavanja političkih elita?

Prije same rasprave o članstvu BiH u NATO, moramo postaviti pitanje smisla i svrhe postojanja NATO saveza. Naime, kao autentični relikt blokovske podjele svijeta nakon II svjetskog rata, NATO je padom „Željezne zavjese“ krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX vijeka zapao u izvjesnu „identitetsku“ krizu dovodeći u pitanje smisao svog bitisanja (istina, situacija u svijetu se od tada značajno promijenila, ali NATO i dalje postoji kao “garant mira” Zapada). Urušavanjem komunizma u državama Istočnog bloka, prije svega Sovjetskog Saveza, NATO više nije imao adekvatnog protivnika na globalnoj sceni (ukoliko izuzmemo današnju situaciju na istoku, posebno u Ukrajini, kada NATO savez opet može računati na svog arhineprijatelja – „ruskog medvjeda“). S tim u vezi, postavilo se pitanje smisla opstanka saveza jer ako više niste imali protiv koga da se borite da li je uopšte bilo potrebno da vojni savez postoji?

ILUSTRACIJA: Vitaly Podvitsky (twitter.com).

Međutim, prema stavovima kritičara zapadne vojne alijanse, NATO se veoma brzo transformisao od „čuvara zapadnih vrijednosti i borca protiv komunizma“ u „čuvara interesa globalnih finansijskih mogula“. Očigledan primjer za ovu tvrdnju jesu poslovni angažmani istaknutih pripadnika saveza kao i zapadne političke i finansijske elite nakon „oslobođenja“ raznih država (dobar dio bivših generala, državnih sekretara, savjetnika, ali i predsjednika i premijera su u državama u kojima je NATO „intervenisao“, nakon izvjesnog vremena sklapali unosne poslove i dobijali u koncesije nacionalno bogatstvo – rude, vode, šume, naftu… ili su bili angažovani kao savjetnici).

Zagovornici NATO saveza, s druge strane, naglašavaju značaj alijanse u borbi protiv međunarodnog kriminala, terorizma, piratsva, ali postavlja se pitanje čije interese u tom slučaju NATO brani – naroda ili poslovne interese međunarodnih konglomerata? Ukoliko bi aktivnost NATO saveza širom svijeta podveli pod borbu za promociju demokratskih načela i vrijednosti, onda bi implicitno uspjeli pronaći smisao egzistencije zapadne vojne alijanse u današnjem svijetu.

ILUSTRACIJA: Lisa Benson (cartoonistgroup.com).

Međutim, kao što ni brojni potčinjeni narodi iz prošlosti nisu imali razumijevanje za „prosvetiteljsku misiju“ starih Rimljana, španskih konkvistadora ili britanskog carstva, kritičari ističu da će NATO eksperti za odnose s javnošću teško objasniti jednom Avganistancu, Iračaninu, Libijcu, naposlijetku i prosječnom Srbinu, korisnost bacanja bombi na njihove glave. Zanemarimo razloge zašto je NATO bacao bombe na njih. Takođe, uzimajući u obzir povezanost NATO saveza i raznih kompanija za pružanje logističke podrške, proizvodnju naoružanja, transport, telekomunikacione usluge i ostale poslovne aktivnosti, kritičari ističu da se NATO u suštini pretvorio u svojevrsnu platformu za širenje biznisa širom svijeta uz pomoć vojne sile.

Kao i za sva ostala pitanja od velikog društvenog značaja, tako je i za pitanje članstva u NATO neophodna javna diskusija, iz prostog razloga što bi izostankom iste ključni aspekti potencijalnog pridruženja NATO savezu ostali pod velom tajne i samo na nivou kuloarskih priča. S tim u vezi, diskusija o članstvu u NATO mora biti što transparentnija i uključivati što širi društveni spektar. Drugim riječima, u raspravu moraju biti uključeni svi relevanti faktori u društvu (od nosilaca političke i ekonomske moći, preko nevladinog sektora, do običnih građana) pri čemu će svi dobiti jednaku priliku za iznošenje svog stava. Samo se na taj način može ostvariti optimalna transparentnost.

Uz postojeće stanje “rogova u vreći”, teško je pretpostaviti da bi se u BiH postigao konsenzus u vezi sa pristupanjem NATO savezu, kao što je to bio slučaj u zemljama bivšeg Varšavskog pakta koje su se “otrgnule” komunizmu. Na hipotetičkom referendumu o ulasku u NATO najvjerovatnije bi se postigao rezultat sličan rezultatu na referendumu za nezavisnost BiH 1992. godine – dok bi Srbi većinom bili protiv, Bošnjaci i Hrvati bi najvjerovatnije u ogromnoj većini glasali za ulazak u NATO. I gdje smo onda prispjeli?

ILUSTRACIJA: R.J. Matson (caglecartoons.com).

Kada je riječ o dilemi neutralnost ili članstvo, globalizacija, sa svim svojim prednostima i nedostacima, poništila je značaj nesvrstanih zemalja. U današnjem globalizovanom društvu teško je ostvariti apsolutnu neutralnost.

U trenutnoj konstelaciji odnosa na globalnom nivou možete zauzeti mjesto za stolom ili biti na njemu, odnosno možete biti servirani ili se gostiti.

S tim u vezi, pitanje neutralnosti u vremenu kada se ista smatra neodlučnošću i nesposobnošću zauzimanja stavova i strana, mora dublje da se analizira, uzimajući u obzir sve aspekte, odnosno prednosti i nedostatke iste. Inače, teško bi se moglo reći za Dodika da teži neutralnosti. Jasno je da pod maskom politike vojne neutralnosti RS, Dodik u suštini naginje ka Rusiji.

Ukoliko članstvo u NATO savezu posmatramo u kontekstu garancije mira u državi, neophodno je napomenuti da to članstvo pruža zadovoljavajuće garancije da vas neće napasti neka treća zemlja, ali teško da može biti garant mira u državi (očigledan primjer su mnogobrojni nasilni protesti i teroristički napadi u zapadnim zemljama kao i višedecenijski sukobi u pojedinim članicama saveza – npr. oružana pobuna Kurda u Turskoj). Međutim, članstvo u NATO može biti implicitni garant mira u kompleksnim državama i društvima kao što je Bosna i Hercegovina uz pretpostavku da je postignut opšti društveni kosenzus o ulasku u NATO. U protivnom, može biti samo još jedna “jabuka razdora” više.

U vezi sa pitanjem da li je ulazak u NATO prioritet Bosne i Hercegovine, teško je raspravljati da li je ulazak u NATO uopšte prioritet bilo koje države iz razloga što su države suvereni i nezavisni entiteti te s tim u vezi imaju slobodu odlučivanja da li će pristupiti bilo kojoj alijansi, tako i NATO savezu. Nemaju sve države potrebu da se priključe savezu kao što ni NATO nema interesa da prima sve države u svoje društvo. Pogotovo uzevši u obzir geostrateški položaj države i njen značaj na globalnom nivou.

Što se BiH tiče, pored Srbije i za sada Makedonije, to su jedine zemlje iz regiona koje nisu članice. Pored njih, ni Irska, Švedska, Švajcarska, Austrija, Moldavija, Bjelorusija, Ukrajina i Finska iz Evrope nisu članice. Dakle, značajan broj evropskih zemalja nije u članstvu. Naravno, ne može se porediti značaj BiH i Švajcarske ili Švedske na globalnom nivou. Takođe, postoje i određeni politički i istorijski razlozi zašto ove zemlje nisu pristupile NATO savezu.

Postavlja se pitanje koliko su male i, htjeli mi to priznati ili ne, marginalne zemlje, uopšte relevantne u globalnom kontekstu. Ukoliko bi ostale zemlje pristupile savezu, bilo bi pogubno za BiH da ne bude dio alijanse, prije svega što nije ni politički, ni ekonomski, ni vojno, ni na bilo koji drugi način toliko jaka da ne bude dio neke šire zajednice.

ILUSTRACIJA: vimeo.com/gerila.info.

Što se tiče ulaska u NATO i prijema država u EU, možemo primijetiti da su baltičke zemlje (Letonija, Litvanija i Estonija) prvo primljene u NATO, sa velikim oduševljenjem sa Zapada zato što su postale “grudobran” prema Rusiji, dok su tek nakon toga primljeni u EU. Takođe, i Rumunija i Bugarska, kao zemlje koje imaju važan geostrateški položaj u crnomorskoj regiji, posebno u odnosu prema Rusiji, prvo su primljene u NATO pa tek onda u EU. Poljska i Mađarska su takođe prvo pristupili u NATO pa tek onda u EU. Možemo vidjeti da su to sve zemlje bivšeg komunističkog bloka.

Kritičari postavljaju pitanje da li je Evropskoj uniji potrebno članstvo bivših komunističkih zemalja deceniju ili dvije nakon sloma komunizma? Da li su te zemlje tako brzo uspjele da pređu sa planske na tržišnu ekonomiju na nivou koji zadovoljava EU kriterijume? Da li je u tim zemljama stepen demokratičnosti dostigao nivo kao u “starim” članicama EU? Ili je prijem u EU bio “ubrzan”, bez obzira na napredak u tranziciji i zadovoljavanje visokih EU kriterijuma, kao nagrada za pristupanje NATO savezu?

Ne možemo zanemariti činjenicu da BiH članstvom u NATO savezu nominalno dobija saveznike u velesilama svijeta, ali, bilo bi naivno pomisliti da bi velike i značajne države na globalnom nivou, poput SAD ili Velike Britanije, Francuske i Njemačke, Bosnu i Hercegovinu smatrale ravnopravnom. Pitanje je da li bi se založili za njena prava kada bi bila ugrožena – naravno, ne vojno, pošto je prema pravilima NATO, napad na jednu članicu saveza napad na cijeli savez. U tom slučaju bi reagovali. Ali, postavlja se pitanje: Ko bi uopšte napao BiH, pogotovo ako i ostale države iz regije uđu u NATO? Prije će biti da velike sile koriste male članice NATO saveza ili potencijalne kandidate da im plasiraju vojnu opremu i naoružanje koje mora zadovoljiti NATO standarde i na taj način ostvariti dobit. Naravno da sve članice NATO saveza ne moraju imati kompletno vojno naoružanje i opremu, uzevši u obzir da NATO preferira “specijalizaciju vojnih rodova” i svaka zemlja ima određena zaduženja (npr. BiH bi zbog iskustva sa uklanjanjem mina iz proteklog rata najvjerovatnije dobila deminerska zaduženja u alijansi), ali u “globalnoj igri mačke i miša” nema ljubavi, samo golih interesa.

ILUSTRACIJA: Signe Wilkinson (philly.com).

Što se tiče uticaja NATO saveza na rješavanje unutrašnjih izazova političko-bezbjedonosne prirode, nesumnjivo je da NATO ima uticaja, ne toliko kada je riječ o bezbjednosti (za unutrašnju bezbjednost je zadužena policija a ne vojska), koliko kada su u pitanju politička i ekonomska pitanja, uzevši u obzir da su članice saveza i politički i ekonomski “umrežene”, a ne samo vojno. S tim u vezi, glas NATO generala ima značajnu ulogu prilikom kreiranja vojnih budžeta u zemljama članicama. Takođe, ne mogu se zanemariti ni njihovi stavovi na polju diplomatije. Ali, prije svega, imaju značajnu ulogu na političkom aspektu (nisu rijetki bivši generali koji su nakon okončanja vojne karijere ostvarili uspješne političke i poslovne karijere a sve zahvaljujući dobrim vezama za vrijeme vojne službe). U tom pogledu NATO se ne razlikuje od bilo koje druge vojne strukture – širom svijeta visoki vojni zvaničnici imaju značajnu ulogu u svakodnevnoj politici, savjetodavnu prije svega.

Naposlijetku, kao i u vezi sa ostalim ključnim aspektima napretka BiH, tako i u ovom slučaju, građani u BiH nisu dovoljno upoznati ni sa prednostima ni sa nedostacima ulaska u NATO. Svoju percepciju o korisnom i štetnom, ne samo kad je riječ o članstvu u NATO savezu, uglavnom zasnivaju na predrasudama i površnom znanju. Razlog leži u tome što su građani BiH u suštini politički i demokratski nezreli. Nisu razvili građansku svijest koja podrazumijeva zavidan stepen, prije svega, medijske pismenosti. Takođe, primjetan je i izostanak kulture dijaloga. Kada sve to uklopite u opšti profil građana ove zemlje (kultura sjećanja koja se zasniva na percepciji da će sve probleme i pitanja riješiti nadležni – građani još uvijek mentalno žive u komunizmu kada nisu imali mnogo prava, ali ni mnogo obaveza; danas je situacija drugačija, nominalno imamo više prava, ali i mnogo više obaveza – odgovorni smo za svoje živote iako se po rezultatima svih dosadašnjih izbora može pretpostaviti da građani u suštini nisu svjesni koliku odgovornost imaju), dobićete jednog neinformisanog i nezaintersovanog građanina. Sa takvim ljudima je najlakše manipulisati.

 

Gerila.info