DRUŠTVONASLOVNA

Identitetska buka i bijes

Ilustracija: govori.tripod.com

Naše rane više bole. Vaši zločini su gori. Mi imamo heroje, vi imate zločince. Ovo je naša vijekovna zemlja. Vi ste uljezi na našoj zemlji. Nastali ste od nas, uzeli ste nam jezik. Vi ste konvertiti… I tako u krug, posljednjih četvrt vijeka. I ne samo u posljednjih dvije i po decenije, od završetka ratova za jugoslovensko naslijeđe, nego i ranije, uz zatišje pred buru između svjetskih ratova. Neko će reći čak od vremena ameba i bičara.

Srebrenica, Oluja, Škabrnja, Korićanske stijene, Ahmići, Vukovar, Skelani, Račak, Prijedor, Lašvanska dolina, Sijekovac… nemile lokacije prožete tminom i jaukom, samo iz posljednjih ratova devedesetih godina prošlog vijeka, a gdje su tek zločini iz I i II svjetskog rata, poput Jasenovca. Iz godine u godinu, mrtvi ne daju živima da žive, i to ne njihovom krivicom, nego nekrofilskom potrebom živih da prekopavaju jame, preturaju kosti i dosoljavaju još uvijek žive rane. Kultura sjećanja, kao sistemska kultura pamćenja traumatičnih događaja iz prošlosti s ciljem odavanja počasti stradalima, evociranjem uspomena na njih i stvaranja osnova za buduće generacije da sjećanjem na žrtve nikad ne dozvole ponavljanje zločina, u postjugoslovenskom vremenu i prostoru dobija potpuno drugačiju konotaciju.

Političke elite od Vardara do Triglava (Janez Janša je dokaz da ni Slovenci nisu imuni na populizam i povampireni nacionalizam), bez obzira na boju i ideologiju, uspješno igraju igru navlačenja nacionalističke mrene prošarane strahom i mržnjom a narod sve to sa apetitom guta decenijama. Da se razumijemo, ne bi političari mogli širiti strah i mržnju upirući prstom u suprotnu stranu da narod ne osjeća isto, i strah i mržnju. Političari samo malo potpaljuju vatru. Kakva god da je, demokratija u kojoj obitavamo u posljednje tri decenije, ako ništa drugo, bar nam formalno daje mogućnost da na izborima zamijenimo one koji nam ne odgovaraju. Da narodu ne odgovaraju mržnja i strah koje siju političari, davno bi ih zamijenili. Međutim, upljuvak mržnje i straha opoganio je kolektivnu svijest naroda, nerijetko vapeći za nacionalističkim i šovinističkim predvodnicima koji će bogobojazno, etnički čisto stado voditi u pravcu istine, pravde, slobode, mira… sve preko kostiju pogani sa suprotne strane. I to bez navodnika. Pogani koja se drugačije izjašnjava, drugačije krsti, vjeruje u drugačije bogove, poštuje drugačije vrijednosti, ali pogani koja slijedi istu stereotipnu matricu generalizacije, proskribovanja i etiketiranja drugačijih. Onih koji ne odgovaraju njihovim identitetskim matricama.

Inače, problem identiteta sve više zaokuplja pažnju nacionalnih dušebrižnika, ne samo kod nas, nego i širom svijeta. Globalizacija se smatrala najavom krize identiteta. Međutim, kako je, prema nekim teoretičarima, nastupila kriza globalizacije, pitanje identiteta je ponovo isplivalo u prvi plan, i to kroz pojavu mnogobrojnih nacionalista i šovinista zamotanih u populističke skute, što se najbolje vidi u postkonfliktnim područjima kao što je naše.

Profesor kulturoloških studija Kevin Robins identitet definiše kao zamišljenu istost neke osobe ili društvene grupe u svim vremenima i okolnostima, na osnovu čega se pretpostavlja da su pojedinci ili grupe uvijek u stanju da budu one same, a ne neko ili nešto drugo. Identitet se može smatrati fikcijom koja treba da unese uređeni obrazac ili narativ u aktuelnu složenu i mnogostranu prirodu psihološkog i društvenog svijeta. Naglašava da je problem identiteta utvrđivanje načela jedinstva, nasuprot pluralizmu i raznovrsnosti, i kontinuiteta, nasuprot promjeni i transformaciji.

Zaista, naši majstori konstrukcije identiteta uporno istrajavaju na načelu jedinstva, nerijetko smatrajući pluralizam i raznovrsnost kao loše i pogubne za nacionalno biće označavajući ih kao plaćeničke i izdajničke. Takođe, upinju se iz petnih žila da dokažu kontinuitet, bez obzira na to što konstrukcijom njima pogodnog kontinuiteta u stvari stvaraju diskontinuitet.

Esencijalizam, koji se praktično vraća na velika vrata, bar u našem ataru, pretpostavlja da se stalne, nepromjenjive, često urođene osnove identiteta iskazuju kao objektivne društvene činjenice, što je osnovna teza i domaćih nacionalrealista. S tim u vezi, kolektivni identiteti se posmatraju kao zaleđeni komadi društvenog mozaika i univerzalna i bezvremena suština sopstva koju svi posjedujemo. Kao članovi društva mi se rađamo i zauvijek ostajemo ono što nam je to društvo ponudilo – katolici, pravoslavci, muslimani, Srbi, Hrvati, Bošnjaci… Nasuprot tome, antiesencijalizam insistira na identitetu kao proizvedenom i stvorenom u različitim istorijskim, diskurzivnim i društvenim kontekstima, koji su promjenjivi i u velikoj mjeri zavisni od subjektivnog doživljaja ili određenja.

Koliko god se nacionaletnički identitetski gurui zgražavali nad, njima isuviše banalizovanom i pojednostavljenom, da ne kažemo jeretičkom, tezom o konstrukciji identiteta a ne datosti istog, identitet je, u suštini, najbolje razumijeti ne kao kakav fiksirani entitet, kako navodi profesorka beogradskog Fakulteta političkih nauka Jelena Đorđević, već kao emocionalno nabijeni opis samog sebe, kao i opis koji drugi čine o nama. Izvori za stvaranje identiteta nalaze se u jeziku, kulturnim praksama određenog društva, istorijskom trenutku, poziciji u okviru društvene strukture.

Profesor Robins ističe da je u većini društava u istoriji, ali i danas, osjećaj individualnog identiteta podređen društvenim vezama i zavisnostima. Sjećate se teze o nacionalnom jedinstvu? S tim u vezi, identitet ne zavisi toliko od toga kako sami sebe opisujemo, već šta nam, u tom pogledu, pripisuje društvo. A pripisuje nam mnogo toga – od vjekovnih žrtava do nebeskog naroda.

Identiteti se, prema Robinsu, konstruišu u igri razlika, na osnovu njihove različitosti od drugih identiteta, izvlačeći svoje pozitivno značenje iz onoga što isključuju. Odnos prema drugom je uvijek ambivalentan. S jedne strane izaziva strah i anksioznost, često mržnju, s pratećim stavovima obezvrijeđivanja i isključivanja, zasnovanim na logici radikalne polarizacije, dok je, s druge strane, potencijal društvenog obogaćivanja i obnove, izazov i poziv na širenje granica i sadržaja vlastite realnosti. Zvuči poznato? Posebno dio o stvaranju straha, anksioznosti i mržnje? U našem slučaju, da nema Srba, ne bi bilo ni Hrvata i Bošnjaka, bar onakvim kakvim se međusobno vidimo. I obrnuto.

Profesorka Đorđević ističe da se identitet kao društveni konstrukt nalazi u direktnoj vezi sa oblicima reprezentacije. U diskurzivnim prostorima, kao što su, između ostalih, mediji, najočiglednije i najčešće se reprezentuju različite društvene grupe, i to prema modelima mišljenja, ideologiji i interesima onih koji ih stvaraju. Nijedna identitetska kategorija ne podliježe biološkom ili istorijskom determinizmu, već se one stvaraju i doživljavaju na osnovu značenja koja se u njih upisuju. U našem slučaju značenja apsolutne žrtve, apsolutnog pravednika, apsolutnog borca za istinu i pravdu.

Britanski sociolog i teoretičar kulture Stjuart Hol, analizirajući moguće načine odbrane od homogenizirajuće globalizacije, ističe da je stvaranje novih decentriranih identiteta primjerno savremenim uslovima. Ostali načini odbrane – reafirmacija nacionalnih identiteta i insistiranje na etničkoj samosvojnosti, prema Holu predstavljaju lažne priče i mitove proizvedene u umjetnosti, medijima, praznicima i drugim simboličkim formama, u cilju potvrđivanja određenih interesa centara moći. Dakle, sve ono što je prisutno na našim prostorima.

Ne osporavajući činjenicu da su nacionalne i etničke identifikacije nešto što ljudi interiorizuju (proces unošenja spoljašnjih operacija i socijalnih odnosa u ličnost) na takav način da diskurs doživljavaju kao esencije, kao prirodan poredak stvari, Hol ih objašnjava kao privremeno stanje. Identifikacija predstavlja nikad završen proces, određena tako da ne može biti osvojena ili izgubljena, podržana ili dokinuta. Ona crpi značenja podjednako iz diskurzivnog i psihoanalitičkog repertoara ostvarujući se na osnovu fantazije prisvajanja. S tim u vezi, Hol naglašava da su identiteti uvijek samo privremeno osvojeni i uvijek su posljedica nekog od oblika artikulacije. Navodi da su mnogi aspekti društvenog života, među njima i identiteti koji nam se čine cjelovitim i vječnim, u stvari istorijski specifična privremena stabilizacija ili arbitrarno zbližavanje značenja.

Bez pretenzije da, insistiruajući na diskurzivnoj prirodi identiteta, skrenemo u krajnost gdje se identitet shvata kao neka vrsta performansa koji se generiše parodijsko-teatralnim insceniranjem očekivanja vezanih za uloge koje bira u okviru estetike egzistencije, kako navodi njemački književni teoretičar Ralf Šnel, ne možemo a da ne primijetimo da svaki identitet u suštini pliva između stvarnosti i fikcije.

Iako čovjek kao biće ima potrebu da pripada nekome, nečemu, nacionalni i etnički identiteti, kao možda najednostavniji za održavanje jer se u značajnoj mjeri zasnivaju na stereotipnim samopredstavama i grandioznim zabludama o položaju i značaju sopstvene nacije, u suštini nisu postojani, čvrsti, nedodirljivi i vječni. Identiet je fluidna forma, ali može itekako da utiče na shvatanje položaja čovjeka u okruženju. Posebno kada se takav identitet, slijedeći logiku kulturnog solipsizma, odnosno svijesti o vlastitoj izuzetnosti i nadmoći vlastite kulture, u odnosu prema drugome postavi kao superioran, bolji, plemenitiji, pravedniji, kao neko ko je uvijek bio žrtva, ali nikad i zločinac, progonitelj, tlačitelj. U takvoj situaciji, koja je modus operandi naših balkanskih plemena, iako ni ostatak svijeta, posebno njegov razvijeni dio, nije imun na to, stvara se osnova za nastavak jednog divnog neprijateljstva.

Mladen Bubonjić

Comment here