Foreign Policy: Novinari u Republici Srpskoj žive u strahu

  • 75
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U tekstu na portalu magazina Foreign Policy ističe se da u BiH postoji respektabilan medijski sektor, ali oni koji odbijaju da postanu portparoli vlasti sve više odlaze u egzil ili su pod policijskom zaštitom.

Tekst počinje intervjuom sa novinarom BN televizije i portala Gerila.info Vladimirom Kovačevićem koga su Marko Čolić i Nedeljko Dukić pokušali ubiti u avgustu prošle godine. Osvrćući se da bi bio siguran da ga niko ne vidi, Kovačević novinaru magazina Foreign Policy krišom pokazuje suzavac naglašavajući da nije uobičajeno da ljudi ovdje nose suzavac. Iako kaže da se ne boji, ističe da mu nije svejedno.

Iako je prošlo više od šest mjeseci otkako je Kovačević pretučen, još uvijek se može sjetiti detalja iz te sudbonosne večeri. Dva maskirana napadača su ga napala ispred ulaznih vrata i udarala metalnim šipkama po glavi ostavljajući ga da krvari na ulici. U to vrijeme Kovačević je istraživao korupciju u Republici Srpskoj.

Napad na njega izazvao je reakcije stotina ljudi koji su izašli na ulice Banjaluke, koja je već bila na talasu masovnih demonstracija nakon smrti Davida Dragičevića, čiji su misteriozni nestanak i smrt u martu 2018. potresli Republiku Srpsku kao nijedan drugi događaj u novijoj istoriji.

Tokom rada na tekstu, novinar magazina Foreign Policy je stupio u kontakt i sa Tužilaštvom u Banjaluci koje je odbilo komentarisati Kovačevićev slučaj, rekavši da se napad još uvijek istražuje.

Za Kovačevića, međutim, jedva da postoji sumnja da su postojali politički motivi napada na njega. Jedino nije siguran ko je to tačno naredio. “Sve glavne javne institucije u RS zarobljene su od strane članova vladajućih struktura ili njihovih porodica, i oni nisu previše zainteresovani da saznaju istinu”, kaže Kovačević.

Policija, koja je tretirala slučaj kao pokušaj ubistva, privela je jednog od navodnih počinilaca, ali je drugi osumnjičeni pobjegao izvan zemlje. Jedna pretpostavka je da je naređenje došlo od lokalnog oligarha – Kovačević odbija da kaže njegovo ime, bojeći se tužbe ili još goreg.

U prošloj godini, kada su ubistva novinara šokirala Slovačku, susjednu Crnu Goru, a kasnije i Bugarsku, premlaćivanje Kovačevića odmah je privuklo međunarodnu pažnju na BiH. Iako Bosna i Hercegovina nije najstrašnije mjesto na Balkanu za novinarsku profesiju – Reporteri bez granica u svom Svjetskom indeksu slobode medija 2018. rangirali su BiH na 62. mjesto na globalnom nivou, iza Slovenije na 32. i Rumunije na 44. mjestu, ali iz godine u godinu primjeri zastrašivanja novinara su u porastu zahvaljujući nedostatku transparentnosti vlasništva nad medijima, bliskim odnosima između političara i kriminalaca, neefikasnom pravosuđu i duboko polarizovanoj političkoj klimi zbog etničkih i teritorijalnih podjela u zemlji.

U posljednjih šest godina, Udruženje BH novinari dokumentovalo je 121 slučaj nasilja, 44 fizička napada, 21 prijetnju smrću i 48 ozbiljnih slučajeva uznemiravanja ili verbalnog pritiska. Samo mali broj ovih slučajeva je presuđen u korist novinara.

U Republici Srpskoj prisutni su mnogobrojni problemi koji muče cijelu zemlju: klijentelizam, visoka nezaposlenost, miješanje stranih država i ograničen prostor za profesionalne medije. Ipak, ono što RS razdvaja od ostatka zemlje su čvršće veze između novinara i političara, kako kaže Borka Rudić, generalni sekretar Udruženja BH novinari.

To je glavna razlika između Republike Srpske i Federacije BiH. U bošnjačko-hrvatskoj federaciji, medijske organizacije prate etničke linije i prezentuju gledaocima sadržaj koji odražava svjetonazor Hrvata, Srba ili Bošnjaka. Nasuprot tome, u Republici Srpskoj mediji su podijeljeni na pro i antivladine medije. Čak i Kovačević priznaje da je BN TV, gdje zarađuje za život, otvoreno podržao opoziciju sadašnjoj vladi. “Ili slijedite politički program ili ste bez posla”, ističe Rudićeva.

Republikom Srpskom već godinama upravlja Milorad Dodik, proruski srpski nacionalista i šef stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Politički, on je mnogo bliži Srbiji i njenom predsjedniku, Aleksandru Vučiću, nego vladi u Sarajevu. Nakon što je Dodik u oktobru 2018. godine osvojio mjesto srpskog člana u tročlanom Predsjedništvu BiH, njegova moć je dodatno učvršćena.

Dodik ima dugu istoriju napada na novinare, počevši od odbijanja odgovora na pitanja na konferencijama za štampu do optuživanja pojedinih novinara za antipatriotsko ponašanje i širenja laži. Prema riječima Siniše Mihailovića, glavnog urednika RTRS-a, provladinog javnog emitera, Dodik je samo “retorički izražajan” i ne može se okriviti za napade na medije.

“On je političar visokog kalibra, jedan od najtalentovanijih na Balkanu”, rekao je Mihailović tokom intervjua u njegovoj kancelariji, koja se nalazi pored sjedišta Vlade Republike Srpske. U Republici Srpskoj postoji sloboda izražavanja, insistira Mihailović. “U svakom kiosku možete naći gomilu novina iz Sarajeva, Zagreba i Beograda”, dodao je on, sugerišući da kvantitet osigurava zdravu raznolikost pogleda.

On je u pravu zato što je medijsko tržište u BiH jedno od najplodnijih na Balkanu. Prema najnovijim podacima Međunarodnog odbora za istraživanja i razmjene, postoji devet dnevnih novina, 189 drugih periodičnih časopisa, 141 radio stanica i 41 televizijska stanica u zemlji od samo 3,8 miliona ljudi.

U podijeljenoj zemlji kakva je BiH, skoro svako izražavanje je povezano sa političkim strankama ili etničkim grupama. “Naša tragedija je da se mediji koriste za širenje straha i paranoje kako bi se stvorila atmosfera stalnog konflikta, atmosfera koja pomaže političarima da zadrže svoju moć”, izjavio je Srđan Puhalo, popularni bloger iz Banjaluke.

Kao i u mnogim drugim zemljama, internet ostaje slobodna zona s nekoliko manjih portala koji nude mogućnosti za pošteno i beskompromisno izvještavanje. Ali u zemlji u kojoj 66% stanovništva dobija većinu dnevnih političkih vijesti putem televizije, a gotovo 40% ljudi nema pristup internetu, njihova publika je ograničena. Tradicionalni mediji još uvijek dominiraju, posebno u ruralnim područjima.

Suočavajući se s izborom da li će se prilagoditi i cenzurisati ili živjeti u strahu od napada, samo nekoliko njih nastavilo je sa radom kao nezavisni novinari – a većina ih je skupo platila za to.

Dragan Bursać, kolumnista portala Buka i Al Jazeera Balkans, koji je 2018. osvojio nagradu European Press Prize, skoro dvije godine živi pod policijskom zaštitom. Prijetnje na društvenim medijima su uvijek bile dio njegovog posla, čak ga i povremeno lupanje njegovog automobila nije uplašio. Ali kad je jedno jutro vidio riječi “Ti si mrtav” na ulaznim vratima, pomislio je da bi on i njegova žena mogli biti u stvarnoj opasnosti.

Za razliku od Kovačevića, Bursać nije izvještavao o korupciji. On je pokrio temu koja izaziva još jače emocije u Republici Srpskoj i Srbiji: genocid i drugi ratni zločini. “Mržnja je jedina stvar koja ovdje drži ljude zajedno. Svaki izbor je izbor između krajnje desnice, odnosno opozicije, i još dalje desnice, a to je Dodik”, ističe Bursać.

Nakon što je tri sedmice živio na selu kada se prvi put sklonio od prijetnji, Bursaću je konačno obećana policijska zaštita. “Svi me pitaju: Zašto ne odete i dobijete dobro plaćen, siguran posao?”, navodi Bursać. Prema BH novinarima, prosječna plata za lokalnog novinara kreće se od 175 do 465 dolara mjesečno; to je često dvostruko više nego u državnim medijima. “U tome je poenta: ako odlučim da odem, otići ću prema svojim uslovima. Znam da moje pisanje neće promijeniti umove ljudi, ali to je ono što ja radim”, navodi Bursać.

Slobodan Vasković, jedan od najuticajnijih i najugroženijih istraživačkih novinara u Republici Srpskoj, veoma dobro razumije dilemu Dragana Bursaća. U novembru 2016. godine pobjegao je iz BiH i od tada živi u egzilu u zemlji čije ime odbija otkriti, kako se navodi u tekstu. On kaže da je nakon nekoliko pokušaja ugrožavanja njegovog života, kao i javnih prijetnji i tužbi vodećih političara, smatrao da je vrijeme za odlazak.

„Morao sam da napustim Bosnu i Hercegovinu zato što se vladajući sistem, koji sam napadao, spremao da uzvrati udarac“, napisao je u e-mailu. U svom blogu Vasković je godinama osuđivao nedjela vladajuće elite, često uz korištenje unutrašnjih izvora, stičući reputaciju jednog od najžešćih i najopasnijih kritičara Dodika i njegovih bliskih saradnika. “U BiH postoji samo nekoliko političara koji nisu uključeni u kriminalne aktivnosti, ali najgore je što je ta činjenica postala opšte prihvaćena”, tvrdi Vasković. “To je dovelo do potpuno korumpiranog sistema u kojem su slavljeni oni koji su na vlasti, a oni koji ukazuju na njihova loša djela su progonjeni.”

Novinar magazina Foreign Policy se obratio i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da provjeri zašto se novinari u RS ne osjećaju sigurno. Mirna Miljanović, portparol ministarstva, odgovorila je u e-mailu: “Policija je identifikovala one koji su napali Kovačevića i uhvatila jednog od njih.” Dodala je: “Policija je takođe pružila zaštitu Bursaću i tragala je za ljudima koji su mu prijetili. Policija je Vaskoviću pružila istu zaštitu, ali ju je odbio.”

Za politizovano i sve opasnije medijsko okruženje u BiH mogu se okriviti mnogi različiti akteri – uključujući političare koji koriste medije kako bi pobijedili na izborima, publiku koja ima niska očekivanja što se istinitosti informacija tiče kao i same novinare. Ali, prema nekim kritičarima, početnu grešku počinili su oni koji su uspostavili medijsko tržište u BiH nakon rata: zapadne vlade.

Jedan od najupečatljivijih primjera su Nezavisne novine iz Banjaluke. Suosnovana 1995. od strane američke vlade, Nezavisne novine su zauzele liberalni stav i na početku se isticale u kritičkom izvještavanju o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba. Ali kasnije – u potezu koji je iznenadio mnoge, uključujući i Amerikance – Nezavisne novine su postale čvrsti zagovornik Dodikove nacionalističke politike. Alternativna TV iz Banjaluke, koju je finansirao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, suočila se sa sličnom sudbinom. Prije više od godinu dana, većinski udio (56 procenata) preuzeo je Slobodan Stanković, lokalni tajkun i Dodikov prijatelj.

Nezavisne novine su od samog početka bile povezane sa Dodikom (njegov brat je bio prvi glavni urednik), i jednostavno su slijedile Dodikovu političku transformaciju od liberalnog reformiste u tvrdokornog nacionalistu, transformaciju koju Zapad nije mogao predvidjeti. Preuzimanje ATV-a je dokaz da Dodik i njegovi saveznici mogu oblikovati događaje ne samo politički, već i ekonomski. Prema lokalnim medijima, kupovina je koštala 2,3 miliona dolara. Ne čudi što se u Banjaluci još uvijek čuje da je Dodik “američki čovjek” – pretpostavka je da su SAD i druge zapadne vlade nenamjerno pomogle da postane moćan kao što je danas.

“Zapadni igrači su ulagali mnogo novca kako bi ohrabrili medije da budu slobodni i nezavisni, ali zapravo su ih koristili u svoje svrhe i imali malo predstave o lokalnim okolnostima”, rekao je Srećko Latal, bivši dopisnik Associated Press-a. U BiH, dodao je, u srži svakog problema postoji greška stranacaa ili neuspjeli eksperiment.

“Zapad se može kriviti za mnogo stvari”, priznao je jedan zapadni diplomata blizak situaciji u BiH, koji je insistirao na anonimnosti. “Ali, samo zamislite kako bi mediji izgledali bez Zapada”, rekao je on, ističući da, šta god da se dogodilo u prošlosti, Dodik je danas na crnoj listi Sjedinjenih Država.

Za Kovačevića, koji je zamalo izgubio život, to je mala utjeha. Poput desetine novinara u Banjaluci, on razmatra opcije za budućnost, insistirajući da ne želi da njegova djeca odrastaju u ovoj zemlji.

“Uvijek se radi o tome koliko daleko mogu ići”, rekao je Kovačević. “Mogu pisati o svemu, ali ne znam šta će se desiti meni ili mojoj porodici sutra.”