DRUŠTVONASLOVNA

Crtice sa Novog Zelanda: Solidarnost i podrška dolaze od svih stanovnika, Srbe niko i ne spominje

Cvijeće položeno za žrtve teorirstičkog napada u Krajstčerču. FOTO: richmond.com.

Nije prošlo ni sedam dana od suludog i užasnog napada ekstremiste Brentona Taranta na džamije u novozelandskom gradu Krajstčerču u kome je stradalo 50 ljudi i još toliko ranjeno, a Novi Zeland je pokazao koliko je ozbiljna i odgovorna država. Novozelandska premijerka Džasinda Ardern izjavila je kako će poluautomatske i jurišne puške biti zabranjene u skladu s novim zakonima o oružju, prenose agencije. Premijerka Ardern je rekla kako očekuje da će novi zakoni biti na snazi od 11. aprila.

Sada, šest dana nakon napada, najavljujemo zabranu svih poluautomata vojnog stila i jurišnih pušaka na Novom Zelandu.

Premijerka Novog Zelanda Džasinda Ardern. FOTO: theguardian.com.

Nakon napada, premijerka Novog Zelanda je obećala promijeniti zakone o oružju, kako bi se hitno ograničio pristup vatrenom oružju, a posebno poluautomatskom oružju. Iako Novi Zeland ima samo pet miliona stanovnika, procjenjuje se da u državi postoji 1,5 miliona komada oružja.

Pažnju ovdašnje javnosti na napad na džamije u Krajstčerču i teroristu Brentona Taranta privukao je video snimak koji je Tarant lično objavio. Na snimku se čuje se da je Tarant do dolaska pred džamije slušao pjesmu koja veliča Radovana Karadžića. Takođe, na svom oružju Tarant je ćirilicom ispisao  imena, između ostalih, Marka Miljanova, Stefana Lazara, Miloša Obilića, Baja Pivljanina. Na Tarantovom oružju su bili navedeni i datumi velikih bitaka. Sve ove ličnosti i datume povezuje jedno – borba protiv Turaka.

Mediji i javnost u zemljama bivše Jugoslavije su se utrkivali ko će više, s jedne strane, optužiti Srbe za zločinačku ideologiju kojom je Tarant bio inspirisan, a s druge, negirati bilo kakvu povezanost Brentona Taranta sa srpskom nacijom. Naravno, sve medijske projekcije su se dešavale bez adekvatnog uvida iz prve ruke kakva je situacija na Novom Zelandu.

Kako bi provjerili kakva je stvarna situacija na Novom Zelandu u vezi sa ovim tragičnim događajem, kontaktirali smo Sanju koja je na Novi Zeland otišla zbog ljubavi i posla. Već nekoliko godina živi i radi na Novom Zelandu, gdje je stekla i porodicu.

Prije svega, zanimalo nas je da li je narod preplašen nakon svih ovih tragičnih događaja. “Pretpostavljam da ljudi muslimanske vjeroispovjesti jesu preplašeni nakon prošlog petka, ali vjerujem da su ipak uvidjeli i kolika je količina solidarnosti i podrške došla od strane stanovnika Novog Zelanda, na čelu sa premijerkom koja je pravo oličenje vrijednosti ove zemlje”, izjavila je Sanja za Gerilu.

Ono što sam ja do sada naučila o ovdašnjem stanovništvu je da je većina složna u naporu da učini ono što smatra da je ispravno. I to se naročito pokazalo sada kada se desilo ovako nešto što je potpuno suprotno od onoga što život na Novom Zelandu jeste. Mene je lično dirnulo kad sam vidjela brojne postove u jednoj od fejsbuk grupa za mame, gdje žene na sve moguće načine nude podršku drugim mamama muslimanske vjeroispovjesti. Jedan od primjera je mama koja je ponudila da hoda do prodavnice, vrtića ili gdje god je potrebno sa mamama koje se ne osjećaju sigurno da to urade same (npr. jer nose hidžab). To se možda nama (meni) čini kao banalan ili čak djetinjast potez, ali ja ga vidim i kao čist i iskren pokušaj da se nekome ko je trenutno ugrožen bar malo olakša i pruži kakva takva sigurnost.

Uzevši u obzir da je ovdašnja javnost bila preokupirana pričama o Tarantovima posjetama zemljama regiona, kao i da je je slušao pjesme koje veličaju ratnog zločinca i da je na oružju ispisao imena srpskih istorijskih ličnosti, zanimalo nas je da li ljudi na Novom Zelandu zbog toga etiketiraju Srbe. Sanja je na to kratko odgovorila: “Ne”.

Povezanosti naših naroda sa ovim slučajem nije dat nikakav značaj. Za razliku od naših medija, ovdje se vode tim da se ubici ne treba dati medijski prostor pa tako nije ni bilo puno govora o njemu niti o manifestu. Pažnja je usmjerena na žrtve i na podršku njima.

Što se odnosa naših ljudi koji žive na Novom Zelandu prema ovom događaju tiče, Sanja kaže da poznaje par Srba i Hrvata, ali ne može generalizovati kao ni govoriti u njihovo ime.

Pored stanja u društvu i reakcija novozelandskih građana u vezi sa terorističkim napadom, zanimalo nas je i kakav je život na Novom Zelandu. Uz osmjeh, Sanja je rekla da je drugačiji nego u BiH.

Poštuju se zakoni. Jedan od primjera je saobraćaj. Mislim da ni jednom nisam vidjela policijsku patrolu koja zaustavlja auta tokom vožnje po danu. A ljudi i dalje voze po ograničenju i nema ludog preticanja kao kod nas. Nema ni divljeg parkiranja. Nema ni vožnje bez vezanja pojasa. Za slučaj da vas neko vidi da vozite dijete u autu bez sjedalice, velika je vjerovatnoća da će vas neko odmah prijaviti policiji, i uz to neće moći doći sebi od šoka kako neko može da bude toliko neodgovoran prema sopstvenom djetetu. Već sam spomenula da se većina trudi da uradi ono što je ispravno. Primjer su i ljudi koji u vozu trče za kondukterom da plate kartu, za slučaj da ih je nekako preskočio. Dok se u BiH švercujemo gdje god možemo.

Na kraju, na pitanje kako su se naši ljudi snašli na Novom Zelandu, Sanja kaže su se svi naši ljudi, koje je upoznala, odlično snašli.

Nema korupcije i, pod uslovom da nekako dogurate do vize rezidenta, imate jednake šanse kao i bilo koji drugi Novozelanđanin. Nije lako započeti život od nule jer je zaista sve skupo, naročito za BiH standard, ali znam za primjere gdje su naši ljudi izlazili u susret i nalazili smještaj i namještaj za novodošlice.

Privatna foto arhiva.
Privatna foto arhiva.
Privatna foto arhiva.
Privatna foto arhiva.
Privatna foto arhiva.

Comment here