DRUŠTVONASLOVNA

Četvrt vijeka Dejtona: Jesmo li pošli ili smo došli?

ILUSTRACIJA: Špiro Radulović.

Poput dementne bakice iz vica koja se, stavljajući šešir na glavu, pred ogledalom pita: “Da’l sam pošla il’ sam došla?”, tako se i stanovnici Bosne i Hercegovine svakodnevno pitaju: “Jesmo li došli ili smo pošli?”, odnosno: “Gdje smo?”, i još važnije: “Kuda idemo?”.

Nepunih četvrt vijeka od završetka rata u BiH često nam se čini da nismo daleko odmakli. Tapkamo u mjestu. Daleko od toga da je situacija ista kao i 1995. godine kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, ali nije se ni drastično promijenila. Bar u glavama pojedinaca koji, stiče se utisak, čine većinu. Samo što se ne puca. Etničke i vjerske tenzije zamotane u “šareni paketić vitalnih nacionalnih interesa” i dalje izjedaju ovo društvo. Narativi o Republici Srpskoj kao “bastionu srpstva zapadno od Drine”, jedinstvenoj Bosni i Hercegovini ili “hrvatskom kutku” na jugu zemlje svakodnevno zatrpavaju javnu sferu postavljajući se kao gorući životni problem. A godine prolaze. Godine koje su pojeli skakavci. I koje nam niko ne može vratiti.

Šta današnji dvadesetpetododišnjaci, “dejtonska generacija”, mogu da očekuju od života? Šta su, prije svega, zatekli? Šta su im roditelji ostavili u naslijeđe? Propalu privatizaciju. Nezaposlenost. Siromaštvo. Korupciju. Kriminal. Privatizovano društvo. Mržnju. Strah. Neizvjesnost. Dovoljno razloga da se otisnu u “bijeli svijet”, “trbuhom za kruhom”.

A gdje idu? Odlaze u zemlje koje su četvrt vijeka nakon Drugog svjetskog rata, najstrašnijeg ratnog sukoba u istoriji čovječanstva, uspješno izgradile svoja društva, stabilizovale i razvile ekonomiju i stvorile uslove za život dostojan čovjeka. A bile su više uništene nego što je BiH bila nakon rata devedesetih. I u njih je “upumpano” manje novca nego što je u BiH po završetku rata. Ali nisu imale “nacionalno prosvećene lidere ljepljivih prstiju”. Nisu imale “uspješne privrednike” koji su preko noći od magacionera, vozača ili portira postajali “finansijski stub društva”. Nisu imale kumove, sestriće, zetove koji su na “narodnim parama” gradili svoja mala carstva. Ako su ih i imale, uspješno su rješavali takve probleme, ali ne napredovanjem i nagrađivanjem uhvaćenih u lopovluku nego sankcijama.

A šta su imale te zemlje? Djeca rođena krajem Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Evropi, početkom sedamdesetih su, uprkos ogromnim ratnim razaranjima, živjela u jednim od najrazvijenijih država na svijetu. Da nije bilo Maršalovog plana i ogromnih sredstava uloženih u obnovu posljeratne Evrope, reći će zlonamjernici, Zapadna Evropa ne bi bila to što jeste. Istina, ali u BiH je poslije rata devedesetih uloženo takođe mnogo novca, samo što taj novac nije išao za razvoj privrede, nego je uglavnom, ili upotrebljen za očuvanje socijalnog mira, tj. za plate prekomjerno zaposlenih u državnim firmama, penzije, socijalna davanja i slično, ili je jednostavno raznim manipulacijama završio u džepovima političara i tajkuna, ili na njihovim računima u inostranstvu.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, četvrt vijeka od završetka Drugog svjetskog rata, neke od najrazrušenijih zapadnoevropskih zemalja imale su veći BDP nego što ih ima BiH danas, iako nije pretrpjela razaranja u tolikom obimu kao što je pretrpjela npr. Njemačka. Bilo je to vrijeme kada je Njemačka dostigla privredni vrhunac i trebala je stranu radnu snagu. Četvrt vijeka od završetka rata u BiH ova zemlja ne treba stranu radnu snagu zato što joj je privreda u rasulu, nego svoje mlade “šalje” put pod noge, često baš u Njemačku.

Kada bi počeli sistematski razmišljati o sveopštem društvenom problemu u BiH, ne znamo odakle bi počeli. Doslovno nema oblasti u društvu koja nije “zatrovana”.

Obrazovni sistem se istrajno uništava najmanje deceniju unazad. Stvaramo nekvalifikovanu radnu snagu, nesposobnu za izazove 21. vijeka. Društvo vapi za reformom obrazovanja, ali ne formalnom, nego suštinskom. Treba prvo poći od nastavnika koji su u velikom broju nesposobni, nestručni i neznalice. Uništavaju generaciju za generacijom. To su isti oni koji čine “kontigent” prekomjerno zaposlenih koji su “ugurani” u škole u vidu nagrade za političku podobnost. Sve dok podobni umjesto sposobnih uče našu djecu, ova zemlja je osuđena da i narednih četvrt vijeka stagnira.

Privreda je u rasulu. Nemamo ni resursa, a bogami ni znanja da napravimo novu vrijednost. Dok su zemlje Zapadne Evrope nakon Drugog svjetskog rata ulagale u obnovu koja je podrazumijevala industrijsku obnovu, ulaganje u znanje i vještine, političari u BiH su dobijena sredstva “ulagali” u svoje džepove ili u isplate “budžetlija”. Čak i da dođu strani investitori sa dobrim namjerama a ne samo da pokupe subvencije, nema ko da radi. Morali bi uložiti ogromna sredstva samo da osposobe radnu snagu koja je savladala vještine koje više odgovaraju periodu u Zapadnoj Evropi sa kojim poredimo sadašnje stanje u BiH. O konkurentnosti da ne govorimo.

Pravosuđe služi svemu samo ne pravdi. Politički podobni sudije i tužioci služe interesima političke elite koja je na taj način sebi obezbjedila čiste dosijee. Šta god uradili, dok god ne otkažu poslušnost političkom vrhu, tajkuni i političari neće snositi sankcije za kriminal. Dok god se toleriše kriminal politički podobnih, i narednih četvrt vijeka će vladati zakon jačeg i podobnijeg. Pravo i pravda ovdje često ne idu ruku pod ruku.

Naravno da nije sve tako crno, reći će naivni. Plate stalno rastu. Da, ali rastu i troškovi života. Dok se mi u proteklih četvrt vijeka zamajavamo sa bezbrojnim godišnjicama, vrijeme prolazi. Ne možemo pritisnuti pauzu u životu dok se stanje ne popravi. A inače, neka se i ovi naivni zapitaju kakav im je standard. Neka preskoče samo jednu platu i vidjeće da je ambis veoma blizu. Neka se zapitaju koliko od mjesečne plate izdvajaju za svakodnevne troškove života: za hranu, režije, gorivo, a koliko im ostaje za ono što bi trebali nazvati životom.

Politički aspekt nije sjajan ni na zapadu. Vidimo da su populisti u posljednjoj deceniji “pomutili um” građanima Zapadne Evrope stvarajući tenzije, nimalo ne doprinoseći poboljšanju situacije, nego, štaviše, samo produbljujući jaz nastao nakon ekonomske krize 2008. A šta tek mi da kažemo?! Kod nas su kriza, tenzije i društveni jaz stalno stanje. Mi i ne znamo za bolje. U prvoj polovini ove četrvtine vijeka od Dejtona i nije nam se činilo da je toliko loše. Ipak, sve je bolje od rata. Međutim, kada smo skinuli “mrenu sa očiju”, problemi koje smo devedesetih gurnuli pod tepih opet su isplivali na površinu, doprinoseći ne samo očuvanju stanja latentnog sukoba nego i dodatno šireći mržnju i strah. Hvala bogu pa nam je SFOR pokupio oružje iz podruma, štala i sa tavana.

Ovo društvo očajnički treba katarzu, sagledavanje sopstvenih grešaka i spoznavanje tuđe muke i problema. Četvrt vijeka smo zaglavljeni u sopstvenim etnonacionalnim “apsolutnim istinama”. Četvrt vijeka smo ubijeđeni u sopstvenu nepogrešivost. Četvrt vijeka su isključivo drugi krivi. Ako ne dođe do suštinskih promjena u bazi, među narodom, ako ne promjene stavove i ponašanje, političari će i narednih četvrt vijeka, sve do pedesetogodišnjice Dejtona, čak i dalje, uspješno voditi državu i društvo “naprijed u prošlost”.

Ili smo mi u zabludi. Možda narodu, neukom i nesposposobnom za izazove 21. vijeka, odgovara ovakvo stanje. Stanje u kome dominira strah, mržnja, zatvorenost u etničke torove, nesposobnost, korupcija, kriminal. Ko će još živjeti po pravilima i zakonima? Kome je do uređenog društva kad se može preživjeti “ispod žita”? Samoupravni duh još nije izašao iz kolektivne svijesti – “radio, ne radio, svira ti radio”. Navikli na nerad, isključivost i haos, ljudi se možda ne bi ni snašli u uređenom društvu i državi. Možda narod nije toliko glup. Možda smo mi naivni. Do sledećeg Dejtona.

 

Gerila.info

Comment here