Mjere pritvora koja se iz dana u dan određuju uhapšenima u Republici Srpskoj najčešće su, kako kažu naši sagovornici, bez ikakvog osnova. Pritvaranje je mjera koja je postala uobičajena i od koje niko ne odstupa, čak ni onda kada za to nema nikakvog pravnog utemeljenja.
Najbolji primjer za ovo je, kažu pravnici, određivanje pritvora Jovici Đermanoviću koji je nedavno u Banjoj Luci ubio Savu Čolića. Okružni sud je, podsjećamo, za dva mjeseca produžio pritvor Đermanoviću koji je osumnjičenom za teško ubistvo. Pritvor je produžen zbog bojazni da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i što bi puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda.
Advokat Aleksandar Jokić u nekoliko navrata je pisao i govorio da su temelji na osnovu kojih je određen ovaj pritvor – neutemeljni. On za GERILU kaže kako se pritvor na Balkanu generalno određivao kao svojevrsni instrument pribavljanja priznanja i/ili osiguranja svjedočenja protiv nekog lica.
„To je nešto što smo mogli da se uvjerimo da je bio slučaj i u SFRJ, o čemu postoje mnogi zapisi ali i svjedočanstva, kao ono Pekićevo u “Godinama koje su pojeli skakavci”. Takvo viđenje pritvora je ostalo do danas. Propisi su se mijenjali, ali praksa te promjene nije pratila“, istakao je Jokić.
Zakon o krivičnom postupku poznaje četiri razloga za određivanje pritvora i to su, pojednostavljeno, 1) opasnost od bjekstva, 2) opasnost od prikrivanja dokaza ili uticaja na svjedoke, 3) opasnost da će izvršiti novo krivično djelo ili dovršiti započeto i 4) naročite okolnosti koje ukazuju da će puštanjem na slobodu doći do narušavanja javnog reda.
„I to je sve. Nevezano za težinu krivičnog djela, osim za četvrti razlog koji je predviđen kao moguć samo za teža krivična djela. Ako se svrha pritvora može osigurati blažim mjerama, onda je pritvor nepotreban. Moguć je, dakle, i kolokvijalno nazvani kućni pritvor. Međutim, kod nas kao da je svakome od nas od rođenja usađeno kao normalno da se pritvor (ili kako ga još po navici zovu istražni zatvor) određuje u većini slučajeva kada to tužilaštvo traži“, kazao je Jokić.
Vjerovatno da je jedan od faktora koji su uticali na ovo, dodaje on, i medijski potencijalni „linč“ sudije ili vijeća koji bi tako „olako“ puštao osumnjičene da se brane sa slobode ili da istragu provedu na slobodi.
„Sada je to izuzetak kome se rijetko pribjegava i ovi pritvorski razlozi i nekadašnja praksa Ustavnog suda BiH sada imaju više teorijski nego praktični značaj“, rekao je Aleksandar Jokić za naš portal.
Novinar Ognjen Matavulj koji dvije decenije prati crnu hroniku takođe smatra da se mjere pritvora prečesto određuju. On kaže da je poseban problem i to što se pritvor često produžava u beskonačnost.
„Bilo je nebrojeno mnogo slučajeva da su ljudi osuđeni pravosnažno, a da su kaznu izdržali u pritvoru. Neko bude osuđen na tri godine zatvora, a u pritvoru provede te tri godine i nakon presude bude pušten na slobodu. Mislim da je to veliki problem“, rekao je Matavulj.
Novinarka Brankica Spasenić, sa druge strane, ne smatra da se pritvori olako određuju. Ona kaže da je jedino sporna tačka „uznemiravanja javnosti“ na osnovu koje niži sudovi određuju pritvor.
“Okružni sudovi su olako po toj tački određivali pritvor. Ostale tačke na osnovu kojih se određuje pritvor su manje ili više uvijek osnovane. Na višim instancama se pokazalo da je ta tačka o uznemiravanju javnosti ipak bila diskutabilna“, kazala je Spasenić.
Goran Dakić, Gerila info
