Postoje ljudi kojima nikada nije mrsko da budu urnebesno neduhoviti i raskošno primitivni. Naša je zla sreća što je svaki drugi na kojeg nagazimo u famoznom javnom prostoru takav, ali i među tolikima koji su među sobom jednaki uvijek ima bar jedan koji daje sve od sebe da za pedalj bude duži u jadnoj dovitljivosti i u bijednom humoru. Nenad Stevandić sve to čak i ne radi zbog para, nego iz ljubavi, stoga je njegova dijagnoza i teža i opasnija.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske ima sve simptome mesijanskog ludila: vazda gura kratku pamet u prve redove, sudi i presuđuje gore i grđe nego turske kadije prije pet stotina godina, niko mu sem njega i službe nije dovoljan, uvijek posljednji, nikada prvi, zaljubljen u sopstveni moral (kao i svako ko je odavno ostao bez njega), prvosveštenik je primitivizma, nasilja i bahatosti, nosilac licemjernog osmijeha prvoga reda, drumski razbojnik s čijih usana kaplje jevanđeoski med.
Stevandiću nikada nije dovoljno sopstvene veličine. Vjerovatno vjeruje – ako takve sorte uopšte vjeruju u bilo šta – kako će agresivnom kampanjom poništiti ne tako davnu prošlost u kojoj je, da tuga bude veća, bio isto ovo što je i danas. U monodramama koje s vremena na vrijeme izvodi Stevandić ne bira tekst koji će da izgovori, jer je uvjeren da svaki vokal koji njegovo grlo proizvede postaje istog trenutka suva klasika.
Prije nekoliko dana predsjednik parlamenta se džilitnuo pričom o – magarcu. Kada magarci budu u ratu, veli Stevandić, vojnici ga ne smiju pustiti, već ga nose kroz minsko polje da prežive. Ako ga puste, svi će izginuti. Magarac, veli uvaženi doktor, mora da se nosi i mora da se trpi. Ukoliko se desi drugačije, ukoliko magarac krene prvi ili posljednji, ući će u jednom trenutku tamo gdje ne treba i niko neće pronijeti živu glavu.
Druga Stevandićeva priča počinje đavolovim dolaskom u selo. Šejtan odveže magarca sa jedne i pusti ga u drugu njivu. Jadni magarac sve pobrsti, gazdarica te njive zbog tolikog zijana ubije nesrećno životinjče, onda vlasnik magarca ubije gazdaricu, a tačku na tužni niz stavi gazdaričin muž koji presudi vlasniku magarca. Pitaju potom đavola zašto je to uradio, a on, vispren i mudar kao Stevandić, kaže: „Nisam uradio ništa, samo sam pustio magarca“.
Na stranu što druga priča nije o magarcu, nego o đavolu – mada se i ona lijepo uklapa u ono štobi se moglo reći o Stevandiću i o onima kojima on služi – treba priznati da se predsjednik uvaženog doma, koji je za njegovog vakta pao toliko nisko da ga ni najsavremeniji mikroskop ne može pronaći, dosjetio lijepe parabole. Nisu, međutim, sve priče o magarcu ovim Stevandićevim nastupom iscrpljene. Ostala je bar još jedna, ona koju je u Lajpcigu 1788. godine štampao
Dositej Obradović, u „Ezopovim i pročih raznih basnotvorcev basnama“ i zove se „Magarac u lavljoj koži“.
Išao magarac šumom i pronašao lavlju kožu koju su lovci raširili po zemlji da se suši. Magarac je uzeo lavlju kožu i obukao je uvjeren da će tako izgledati kao lav. Kada su ga ljudi vidjeli, uplašili su se i pomislili su da je pred njih iskočio pravi lav, pa su digli dreku i razbježali se na sve strane. Magarac je poskočio od sreće i nastavio da plaši jadni narod i još jadniju stoku koja bi mu izbila na put. Krenuo je magarac po poljima, po njivama, po baštama. Plašio je žene, plašio je muškarce, plašio je stare, plašio je djecu. Prepadao je kerove, mačke, svinje, krave, ovce, sve što hoda, leti i gmiže. Ali, magarac se zaigrao. Zaboravio je i ko je i šta je i u jednom je naletu igre počeo da njače. I njakao je i njakao i njakao dok se ljudi nisu dosjetili šta je. Pozvali su njegovog gazdu
koji mu je skinuo lavlju kožu i počeo da ga vošti dok mu uši nisu otpale.
Naravoučenije ove basne je jasno kao što je jasno da referenduma neće biti: ma koliko magarac bio veliki, predsjednik parlamenta uvijek može biti veći.
Goran Dakić, Gerila info
