Iz male sale za fizičko banjalučke medicinske škole svakog ponedeljka dopire žamor, graja i zvuci udaranja lopte o parket. Kasni su sati i učenici su odavno otišli kućama. Salu, međutim, tri puta sedmično koristi petnaestak lica sa invaliditetom, uglavnom su to amputirci, ratni vojni invalid iz posljednjeg rata ali među njima ima i civilnih lica sa invaliditetom. Lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj i dalje se bore s izolacijom, nedostatkom sadržaja i diskriminacijom. I dok institucije nude malo podrške, jedno rješenje već godinama pokazuje svoju snagu – sport. U maloj sali Medicinske škole u Banjaluci, Odbojkaški klub invalida Banjaluka već 25 godina gradi most između članova kluba i društva.
„Sport je najeftiniji lijek“
Zoran Ješić, ratni vojni invalid i jedan od osnivača kluba, u ratu je izgubio nogu, ali u sportu je pronašao novu snagu. Prvi put je sjedeću odbojku vidio u Ljubljani 1997, dok je čekao protezu.
„Vidio sam u tom rehabilitacionom centru da imaju svoju salu. Provirio sam i vidio ljude bez nogu kako igraju odbojku. Zovnuli su me i tada sam prvi put probao sjedeću odbojku. Oduševio sam se. To je za mene, koji sam prije ranjavanja bio posvećen sportu, bilo otkrovenje. Kada sam se vratio u Banjaluku, okupio sam nekoliko momaka sa amputacijama i osnovali smo klub. Vrlo brzo smo počeli igrati promotivne utakmice širom Republike Srpske i tako je počela priča“, prisjeća se Zoran.
Ješić je učestvovao na evropskim takmičenjima, sa klubom je osvojio srebrenu Evroligu a u zlatnoj u Francuskoj ove godine uzeo treće mjesto. Kaže da mu je upravo sport bio najbolja terapija, da ga je vratio u život i omogućio mu da se osjeća ravnopravno. Misli da ne pretjeruje kada kaže da je zahvaljujući angažovanju u sportu stekao porodicu. Inače, gotovo svi članovi ovog kluba su upravo, možda, zahvaljujući i angažmanu u društvu kroz sport i sportske aktivnosti zasnovali porodice i žive sasvim normalne živote.
„Sport je najeftiniji lijek za ljude kao što sam ja. Godinama nisam išao u banju niti trošio skupe lijekove. Svaka marka uložena u sport je ušteda, a ne trošak. Ali teško je to dokazati nadležnima“, kaže Ješić.
On naglašava i da diskriminacija i dalje postoji. Vidljiva je i tamo gdje ne bi smjela da bude vidljiva.
„Kada se bira najbolji sportista Republike Srpske, sportisti sa invaliditetom dobijaju posebnu plaketu, umjesto da budu u istoj konkurenciji. Ako sam zaslužio deseto mjesto, dajte mi deseto. To je prava reintegracija“, priča Ješić.
Klub koji je promijenio živote
Odbojkaški klub invalida Banjaluka danas okuplja 24 člana, a kroz njega je prošlo više od 60 ljudi. Predsjednik kluba Novak Grbić, koji je bio i prvi predsjednik Saveza sjedeće odbojke Srbije, podsjeća da je klub bio pionir sporta lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj.
„Kada smo 2002. radili zakon o sportu, vjerovatno ne bi bio uključen sport lica sa invaliditetom da ja nisam bio tu. Mi smo inicirali i pokrenuli razvoj svih ostalih sportova osoba sa invaliditetom“, kaže Grbić.
Rezultati govore sami za sebe – srebro u Poljskoj, bronza u Francuskoj, liga Republike Srpske i liga Srbije, uskoro i Evroliga, medalje sa reprezentacijom Srbije.
„Ali naši najveći trofeji su ljudi koji su iz izolacije ušli u sport i produžili svoj život“, naglašava predsjednik kluba.
Klub godinama funkcioniše uz ogroman napor članova. Institucije pomažu, naglašava , ali to je dovoljno samo za puko preživljavanje.
„Do sada smo u salu Medicinske škole uložili pola miliona KM. Parketi, rasvjeta, grijanje – sve smo sami finansirali. Do 2011. imali smo podršku privatnih sponzora, ali poslije kao da je neko presjekao. Danas sponzora gotovo da nema. Da nije podrške grada i republičkih institucija, morali bismo razmišljati o gašenju kluba“, kaže Grbić.
Integracija postoji, ali nema sistema koji će je podržati
Integracija kroz sport živi zahvaljujući pojedincima i entuzijastima, ali sistemske podrške nema, zaključak je koji se nameće kroz razgovor sa sagovornicima Gerile. Tako, otprilike stvari posmatraju i u Udruženju amputiraca Republike Srpske. Podrška, kažu u ovoj organizaciji postoji, ali to nije baš onako kako bi moglo da bude.
„Najbitniji segment u današnjem našem društvu je integracija i kako se vratiti ponovo u tu zajednicu kada ostaneš bez dijela tijela. Veoma bitan aspekt života u psihološkom, zdravstvenom ekonomskom i porodičnom smislu je da se ti ljudi osjećaju da su dio zajednice. Ta integracija je ključni momenat da nastavimo dalje, da formiramo porodice, nastavimo živjeti. To je veoma teško, naročito u prvim momentima kada čovjek strada. Veoma je teško to prihvatiti i nastaviti dalje. Koliko ta integracija znači, pokazuje i to što smo pokrenuli školu slikanja i zadrugu RVI. Ljudi su počeli da se umrežavaju, druže i sami grade ono što im je ranije nedostajalo. Bitno je pronaći model “, kaže Željko Volaš iz Udruženja amputiraca RS.
Ovo udruženje je kroz dosadašnje projekte obuhvatilo 4.200 ljudi, pokrenulo školu slikanja i zadrugu ratnih vojnih invalida. Ali sport i dalje ostaje u sjeni. Neke stvari su nedopustive i prosto nejasne, smatra naš sagovornik.
„Nismo zadovoljni podrškom institucija, naročito kada je riječ o programima uključivanja kroz sport, kulturu i ekonomiju. Potrebno je da nam omoguće da se ravnopravno borimo sa svim ostalim građanima. Zašto ne postoji dvorana koju bi koristili isključivo sportisti sa invaliditetom? Vidjeli smo da je na Laušu otvorena dvorana za džudo — to je sjajno, ali mi o dvorani za sport lica sa invaliditetom govorimo već deset godina. Prvo se pominjalo da bi mogla biti u kampusu, u saradnji s fakultetom. Danas, međutim, već nekoliko ciklusa nemamo nijednog paraolimpijca na Paraolimpijskim igrama iz Republike Srpske. To je zabrinjavajuće. U BiH postoji sjedeća odbojka, ali imamo samo jednog kolegu koji igra za reprezentaciju BiH — i to je sve. Samo jedna osoba na toliki broj ljudi sa invaliditetom, a postoji toliko paraolimpijskih sportova“, kaže Volaš.
Primjer iz Srbije: kako zakon pretvara jednakost u praksu
Baš kada je paraolimpizam u pitanju da može bolje pokazuju primjeri iz Srbije. Ni tamo, doduše, kada se biraju najbolji sportisti na kraju godine sportisti sa invaliditetom nisu u istoj kategoriji sa ostalim sportistima ali su paraolimpijci zakonskom regulativom izjednačeni sa sportitima bez invaliditeta kada su premije, nacionalne penzije i nagrade u pitanju. Država, svjedoči paraolimpijka iz Srbije Borislava Perić Ranković u tom smislu ne pravi razliku i nema diskriminacije.
„To nam je jako drago jer osjećamo vrijednost naših rezultata i težinu onoga što donosimo kući sa međunarodnih takmičenja, prvenstava Evrope i svijeta i paraolimpijada“, priča ova srpska paraolimpijka.
Srbija inače ima jak i stabilan Paraolimpijski komitet što u Bosni i Hercegovini nije slučaj. BiH ima Paraolimpijski savez koji, međutim , nema stabilne izvore finansiranja. Stanje sa paraolimpijskim sportom u Republici Srpskoj je još lošije jer ne postoji nikakvo zvanično udruženja sportista paraolimpijaca. Problem je i što većina sportista nastupa za Srbiju, u paraolimpijskim sportovima. Što jeste dobro za sportiste pojedince ali nije dugoročno rješenje za paraolimpijski sport u Republici Srpskoj. Nastojanja da se paraolimpijski sport u Republici Srpskoj „oživi“ ne prate ni ulaganja u infrastrukturu.
Pojedina rješenja iz Srbije jesu dobra i mogu se primjeniti u Republici Srpskoj naročito ona koja su za cilj imala izjednačavanje sportista sa invaliditetom sa onima bez invaliditeta kada su nagrade u pitanju. Da i u Srbiji, međutim, još ima prostora za napredak pokazuje primjer sportista sa invaliditetom sluha koji su i dalje u “posebnim kategorijama“, što je tamošnji Zaštitnik građana okarakterisao kao diskriminaciju.
U Srbiji, recimo, postoji nekoliko dvorana u većim gradovima, koje nisu namjenski pravljene za paraolimpijce ali je njihovo korištenje u potpunosti prilagođeno sportistima sa invaliditetom.
Novi predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić navodi kako bilo kakva diskriminacija sportista sa invaliditetom nije dozvoljena. Jasno je, ipak, iz razgovora za Gerilu, da nije dovoljno upućen u probleme ove kategorije društva.
“Ne bi smjelo da bude bilo kakve diskriminacije i sve ovo o čemu vi govorite ja ne znam, vidjeću sa ljudima iz Vlade i Ministarstva i ako je to sve tačno, vidjećemo kako da se to otkloni“, rekao je Savo Minić.
Struka: koristi su višestruke
Psiholog Jovana Džever kaže da sport ima dokazane koristi, ali i da je jasno da naše društvo ne prepoznaje njegov puni potencijal.
„U fizičkom smislu poboljšava zdravlje i kondiciju, u psihološkom jača samopouzdanje i otpornost, a u socijalnom briše barijere i širi mrežu poznanstava“, kaže Džever.
Ona upozorava da u BiH ne postoji ni zakonski regulisana personalna asistencija a da mnoge osnovne potrebe lica sa invaliditetom nisu rješene.
„Postoje različite vrste invaliditeta i, u zavisnosti od stepena funkcionalnosti pojedinca, možemo govoriti o mogućnostima bavljenja sportom. Ne mogu se sve osobe sa invaliditetom uključiti u sportske aktivnosti, ali mnoge to mogu. U svijetu su razvijeni brojni sportovi u kojima se takmiče i osobe sa težim stepenom invaliditeta, dok mi još uvijek nemamo zakonski regulisanu personalnu asistenciju. Na dnevnom nivou suočavamo se s nizom neriješenih izazova u pogledu osnovnog funkcionisanja, pa je sport često u drugom planu. U BiH je generalno smanjena socijalna inkluzija — veliki broj osoba sa invaliditetom je neaktivan, nezaposlen, i teško je govoriti o sportu u uslovima u kojima ni primarnije potrebe nisu adekvatno riješene“, objašnjava Jovana Džever.
Institucije: brojke umjesto vizije
U Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske nisu potrošili mnogo vremena u odgovoru na naša pitanja u vezi integracije lica sa invaliditetom u društvo kroz sport i sportske aktivnosti. Potvrđuju, međutim, da se iz budžeta Republike Srpske izdvajaju zanemarljiva sredstva na godišnjem nivou za klubove i sportske saveze lica sa invaliditetom.
„Na godišnjem nivou izdvajamo 70.000 KM za sport lica sa invaliditetom. Registrovan je 51 klub i 6 saveza. Ministarstvo podržava sportiste sa invaliditetom kroz stipendije, konkursne procedure, seminare i sredstva za takmičenja“, piše u odgovoru Ministarstva porodice, omladine i sporta u Vladi Republike Srpske.
Za klubove i sportiste to je daleko od dovoljnog. Samo jedno putovanje na međunarodno takmičenje košta više od onoga što jedan klub dobije godišnje.
Inače budžet Ministarstva porodice, omladine i sporta u Vladi Republike Srpske u resoru sporta za ovu godinu je 7,5 miliona maraka.
Lekcija: sport je ulaganje, ne trošak
Iskustvo sjedeće odbojke u Banjaluci pokazuje da rješenja za integraciju postoje. Ljudi su se vratili u društvo, poboljšali zdravlje i osvajaju medalje. Ali integracija ne može zavisiti samo od entuzijazma pojedinaca – mora postati sistemska praksa. To je jasna poruka.
„Mi moramo, kao društvo, omogućiti da ljudi sa invaliditetom sami odlučuju o svom životu i čime će se baviti. To je prava integracija“, poručuje Željko Volaš.
Zoran Ješić dodaje i da je nejasno zašto niko od zaposlenih u zdravstvenim ustanovama i drugim institucijama mlade ljude koji sticajem različitih okolnosti ostanu bez dijela tijela ne usmjerava ka klubovima i udruženjima koja se bave sportom. Ili se to ne čini u dovoljnoj mjeri.
„Ako mogu da budem ravnopravan na terenu, mogu i u društvu“, moto je Zorana Ješića iz Odbojkaškog kluba invalida Banjaluka.
Odbojkaši ovog kluba podsjećaju da ulaganje u sport osoba sa invaliditetom nije trošak, nego dobit za cijelu zajednicu. Diskriminacija, posebne kategorije prilikom izbora najboljih sportista i izostanak sistemske podrške govore suprotno ali parket male školske sale u Banjaluci i trofeji u vitrinama odbojkaškog kluba pokazuj šta je moguće kada postoji volja. Volja koja jeste važna ali ponekad nije dovoljna.
Priču objavljujemo kroz projekat “Saradnja za rješenja: mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike” u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.
Vladimir Kovačević, Gerila info
