INTERVJU

Režiserka Dana Budisavljević: Jedan film je premalo za veliku priču o Diani Budisavljević

Dana Budisavljević

Veoma potresna filmska priča o Diani Budisavljević, heroini iz drugog svjetskog rata koja je iz ustaških logora spasila oko 10.000 srpskih dječaka i djevojčica podigla je veliku buru u regionu.

Dana Budisavljević

Film je sniman više od 9 godina, a svjetsku premijeru je imao na filmskom festivalu u Puli, gdje je pobrao brojne nagrade- proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i muziku.

Priča o djeci koja su spašena iz sistema logora Jasenovac dugo godina je bila tabu tema. O akciji Diane Budisavljević nije se pričalo do prije 15-ak godina, a jedan od kurioziteta je da je se režiserka koja stoji iza cijelog projekta zove Dana Budisavljević.

Nakon premijera u Hrvatskoj i Srbiji, film je na repertoaru u bioskopima u BiH, a posebno emotivno je bilo u Banjaluci, jer je baš iz ovih krajeva bilo najviše djece koju je Diana spasila iz logora.

Režiserka Dana Budisavljević za portal Gerila je govorila o izazovima, ali i dostignućima filma.

Otkud ideja da snimaš film o Diani Budisavljević? Od svih filmova i tema koje si mogla da snimiš, zašto baš o Diani Budisavljević?

Diana i ja nismo u krvnom srodstvu, kao što se zna, nego sam ja u dalekom srodstvu sa njenim suprugom. Zaista nisam ušla u njen život nikada do 2010. godine, kada sam pročitala dnevnik. Do tada nisam čula za DIanu i uopšte za tu akciju spasavanja djece za vrijeme NDH, spašavanja srpske djece u NDH, međutim, to je jedan momenat.

Ja uvijek kažem da je ta priča našla mene, a ne ja nju. Knjiga je došla do mene zbog sličnosti imena. Tadašnja direktorica Spomen područja Jasenovac, koji je jedan od izdavača knjige “Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945” me baš to pitala, da li smo mi u rodu i da li ja znam nešto o tome. Ja sam rekla da nisam nikad čula.

I kad sam ja pročitala tu knjigu, to je meni bilo toliko fascinantno, da ti više nemaš nazad. To je kao kad saznaš nešto užasno vrijedno i imaš potrebu to podijeliti sa ljudima.

Više ne možeš okrenuti leđa tome. Više se ne možeš praviti da to nisi čuo i vidio i to nekako postaje tvoja misija i zadatak, da tu priču izneseš na svjetlo dana.

Film je rađen sa velikom vremenskom distancom. Koliko ste uspjeli da nađete mjeru?

Ja sam zapravo slijedila DIanu. Onako kako je Diana pisala svoj dnevnik, tako sam i ja pokušavala da film bude odraz i njene osobnosti i njenih doživljaja tih prilika.

Dana Budisavljević- Dnevnik Diane Budisavljević
Dana Budisavljević: Plan je da napravimo i Muzej Diane Budisavljević

Htjela sam uvući gledaoce u tu 1941. da zajedno sa Dianom i preživjelom djecom nekako prođu taj isti put koji su i oni prošli i zato mislim da taj film donosi istinu i neku katarzu, ali ne poigravajući se i ne manipulišući ni istinom, ni ljudskim osjećajima, već trudeći se na neki način odati počast i dostojanstvo.

U filmu imamo i četiri svjedočenja, ali saznali smo da ste tokom priprema intervjuisali ogroman broj ljudi. Pronađena je velika istorijska građa. Šta će biti dalje sa tim? Hoće li biti nastavak filma ili planirate neke nove projekte?

Naša želja, a na tome već i radimo, to je da napravimo jedan muzej akcije Diane Budisavljević, za sada na internetu. Voljeli bi da sad sva ta građa koju smo barem mi pronašli u našem istraživanju, bude dostupna, jer zaista puno porodica ima tu traumu. Imaju članove porodice koji su stradali u Jasenovcu i Gradiški. Ljudi ih i dalje traže. Ti podaci su teško dostupni.

Oni neće nikoga oživjeti, ali lijepo je znati da je neko zapisao i da je neko brinuo. Mislim da su mnoge priče i drugih svjedoka jako vrijedne, međutim, film traži jednu određenu pojavnost.

Film traži ljude koji mogu dobro komunicirati, koji lijepo izgovaraju, koji su razumljivi, tako da sam ja izabrala ta četiri svjedočenja po temi:

  • gospođa Nada koja je iz Bihaća- ona je bila u Luburgradu, a to je tamo gdje je Dijana započela svoju akciju
  • gospođa Zorka koja je iz Korduna- ona je, nažalost umrla
  • gospodin Milorad je iz Čitluka- iz Potkozarja
  • i Živko koji zapravo ne zna odakle je.
Dana Budisavljević i Živko Zelenbrz, preživjeli logoraš iz Jasenovca
Dana Budisavljević i Živko Zelenbrz, jedan od preživjele djece logoraša

Oni na neki način predstavljaju ogromnu grupu od 10.000 djece, jer bi bilo nemoguće sve to staviti u film. Voljeli bi sve to što smo sakupili i pronašli napraviti jedan muzej i zato što mislimo da to što je film pokrenuo, treba i dalje da traje.

Ljudi se stalno javljaju sa nekim novim pričama. Možda će se  neki i naći, možda će se na kraju, pronaći i kartoteka. Mislim da je jedan film premalo za tu veliku priču i bili bi divno da zaista postoji i fizički muzej.

Diana je počela voditi dnevnik u oktobru 1941. i to je trajalo do 1945. Riječ je o velikom vremenskom periodu. Koliko ste vi u filmu uspjeli da obradite tog njenog dnevnika?

Dnevnik je jako zanimljivo štivo, međutim on nije neko literalno štivo. Ja često volim reći da je on kao jedan brodski dnevnik. On je jedan slijed događaja gdje Diana malo piše i o sebi, o svojim osjećajima i razmišljanja. Prije svega, važno je sačuvati događaje.

Dnevnik je prepun imena i podataka, tako da sam zaista dugo razmišljala kako ga prebaciti na film jer je on prekompleksan za film i nekako sam iz njega ekstrahirala ono što mi se učinilo važno. U filmu se koriste citati iz dnevnika. Sve igrane scene su napravljene po uzoru na dnevnik, po onom  što je Diana zapisala.

S obzirom da živimo u doba revizionizma i negiranja razmjera zločina, koliko je teško napraviti ovakav film? Koji je njegov značaj i kako se branite od žestokih napada desnice, posebno u Hrvatskoj?

Film zaista ima iznenađujuće lijep život i ljudi u njemu zaista prepoznaju te vrijednosti koje je zastupala i Dijana. To je ono što nam je važno u današnjem trenutku i što mi možemo učiti od nje, ja često kažem da je Diana rodonačelnica građanske akcije. Mi smo nekako o otporu prema fašizmu učili kroz partizanski i komunistički otpor koji je bio oružani, a nekako je otpor građanske klase ostao zatomljen, a to je važno da ga danas osvjestimo.

Mi smo u većoj prilici djelovati kao Diana, nego ići u šumu, a nadam se da tamo nećemo morati ići.

Što se tiče kritika- ljudi me često pitaju da li je bilo teško. Jeste. Dugo smo radili. Teško je bilo. Polako smo skupljali ta sredstva. Sad mi to nekako sve pada u zaborav jer mi je toliko drago da je film uspio, da je Diana spašena od zaborava, da svi ljudi koji su proživjeli Jasenovac imaju pravo na svoju priču.

Nekako mislim da im je film vratio dostojanstvo i pravo na postojanje, jer je to film koji je jako teško osporiti. Čak i desnica kad napada, ona napada ideološki, ali zapravo ne može osporiti njegovu istinitost i stvari koje su u njemu iznesene, tako da je taj osjećaj dobar i važan.

Bilo je teško, ljudi sad mislie kako smo bili hrabri, ali meni se samo činilo kako je Diana bila užasno hrabra, a da je naš zadatak da to preselimo u film, koji bi trebao biti daleko lakši od onoga što je ona imala i radila.

Lijepo je odabrati jedan tako inspirativan lik, nekako stvari idu lakše, ne smiješ odustati. Kad je bila kriza, kad sam mislila i da ćemo bankrotirati i da možda i nismo dorasli veličini tog dijela, uvijek sam se nekako podsjećala šta su oni sve uradili i govorila sam sebi da nema kukanja i da idemo dalje.

I sada su loši odnosi između dvije zemlje. U mnogim medijima vidimo oprečne ocjene o filmu- od onih da produbljuje jaz među narodima, do onih drugih da se mnogo šta prećutalo u filmu. 

Film sigurno ne produbljava loše odnose. Naravno da je bilo posebno raditi film u današnjoj Hrvatskoj koja ima velikih problema sa revizionizmom, sa negiranjem Jasenovca i negiranjem ustaških logora, ali morate znati da je ovo prvi film u 30 godina i jedan od rijetkih u čitavoj bivšoj jugoslovenskoj kinematografiji koji se bavi logorskom tematikom.

Ovo je jedan unikatni proizvod. Priča je jako velika, priča je dugo bila nepoznata i neotkrivena i mislim da je to njegova najveća vrijednost, a nije ni Dianina namjera bila da dijeli ljude.

Nakon mnogo godina, a i nakon gledanja filma, ostaje nejasna uloga Katoličke crkve i tadašnjeg nadbiskupa Alijzija Stepinca u tom cijelom događaju. I dalje postoje sporovi oko toga da li on treba bude beatifikovan i proglašen svecom. S druge strane, srpski korpus jasno smatra da je riječ o zločincu. Šta se može vidjeti iz Dianinog dnevnika kada je riječ o Stepincu?

Dana Budisavljević- premijera filma Dnevnik Diane Budisavljević u Banjaluci
Glumica Alma Prica, Živko Zelenbrz i Dana Budisavljević pred publikom u Banjaluci

Scena koja postoji u filmu je na neki način sukus onoga kako Diana vidi Stepinca. Ona ga vise puta pominje u dnevniku i činjenica je da su Diana i njeni saradnici imali kod njega otvoren prolaz. Diana se s njim jako svađala, zamjerala mu je da ne čini dovoljno.

Mislim da se Stepinac iz svega ovog pokušavao izvući. Na kraju, ipak kad su ta djeca oslobođena iz logora, kada se Zagreb suočio sa tako velikim brojem djece, ipak je pomogao da se ta djeca udome i bez njega sigurno to ne bi moglo tako proći.

On je jedna složena- kontraverzna ličnost. Da li treba biti svetac, to nije na meni. Ja nisam vjernik i uopšte ne znam šta to znači biti svetac. Za mene je to prije Diana.

Stepinac je zaista složena ličnost. Njemu je svakako bilo natovareno i u komunizmu. Ne samo njemu, nego i crkvi. Komunizam je htio raskrstiti sa crkvom, pa im je bilo važno natovariti i što jeste i što nije. Sam Julije Budisavljević (Dianin suprug) je htio, kao što je to bilo poznato, svjedočiti za Stepinca. Istorija je mnogo složena. Nije samo crno i bijelo. O Stepincu je puno toga pisano. On ima veliki aparat koji radi za njega. Ovo je jedna vizura iz Diane.

Ja nisam stručnjak za Stepinca i nisam se u životu sa njim bavila. Meni je bilo zanimljivo to što je Diana imala otvoreni put do njega. To nije mala stvar, jer recimo kad sam ja današnju crkvu i biskupiju pitala da mi nešto snimamo, mi smo dobili odbijenicu. Nismo mogli doći do nikakvog sastanka.

Očito je da je on nešto mogao, ali da je nešto i činio. Znam da je ovdje percipiran na sasvim drugi način i to su te revizije. Što se tiče tog pitanja- film se jako drži dnevnika. Katolička crkva će uvijek reći da je on spašavao djecu, ali činjenica je da ih je i pokrštavao.

Gerila.info

Comment here