Prije tačno godinu dana, u noći s 3. na 4. oktobar 2024. godine, bujične poplave i klizišta pogodila su područje Jablanice i Konjica. Kiša je padala satima, a zemlja natopljena vodom više nije mogla da primi ni kap. Oko ponoći, brdo iznad Donje Jablanice počelo je da klizi. U samo nekoliko minuta, zemlja, kamenje i šljunak zatrpali su kuće, dvorišta i ceste. Ljudi su ostajali zarobljeni u svojim domovima, a čitava naselja bila su odsječena od svijeta.
Najstrašnije posljedice zadesile su Donju Jablanicu, gdje je živote izgubilo devetnaestoro ljudi, među njima i čitave porodice. Oštećeno je pedeset kuća, a dvadeset i dvije su potpuno uništene. Katastrofa nije zaobišla ni Buturović Polje u opštini Konjic. Ovo naselje, smješteno uz obalu Neretvice, pogodile su snažne bujice koje su za sobom nosile mostove, puteve i kuće, a odnijele su i pet života. Stanovnici su se borili da spasu živote, a voda je u tren oka odnijela ono što je stvarano decenijama.
Ukupno je, širom Bosne i Hercegovine, u toj noći smrtno stradalo 27 osoba. Preživjeli su svjedočili scenama užasa: ljudi su pokušavali da izađu iz zatrpanih kuća, a spasilačke ekipe probijale su se kroz blato i šut tek kada je za mnoge već bilo prekasno.
Godinu dana kasnije, rana nije zacijelila. I dalje su vidljive ruševine, oštećeni putevi i mostovi Donje Jablanice i Buturović Polja podsjećaju na noć kada je priroda opomenula državu, institucije, a prvenstveno narod. Ali i dalje se postavlja ključno pitanje: dokle je stigla istraga, da li je ljudski faktor doprinio tragediji i hoće li iko snositi odgovornost za izgubljene živote?
Istraga koja traje i traje
Neposredno nakon tragedije Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona formiralo je predmet i na teren uputilo timove tužilaca, policije i inspektora. Izuzeta je dokumentacija, a obavljena brojna vještačenja – od rudarske i geološke, do finansijske i meteorološke. Javnost je tada obaviještena da će ključni nalaz biti dostavljen do kraja februara, no to se nikada nije dogodilo. Godinu dana kasnije i dalje nema odgovora na osnovno pitanje: da li je ljudski faktor doprinio tragediji i ko je odgovoran za gubitke ljuskih života naših sugrađana i sugrađanki?
Šteta je, prema zvaničnim procjenama, ogromna – načelnik Jablanice Emir Muratović naveo je da ona iznosi oko 123 miliona KM samo na području ove opštine, dok u Srednjobosanskom kantonu šteta prelazi 55 miliona KM. Ukupno je u pet pogođenih opština (Jablanica, Konjic, Fojnica, Kreševo i Kiseljak) stradalo 1148 domaćinstava. Poplave su odnijele puteve, uništile prugu na lokaciji Komadinovo vrelo, razorile kuće i cijele kvartove, ostavljajući pustoš i brojne porodice bez krova nad glavom.
Dan uoči tragedije, Agencija za vodno područje Jadranskog mora izdala je upozorenje da će 3. i 4. oktobra doći do značajnog porasta vodostaja u Konjicu, Jablanici, Mostaru, Čapljini, Grudama, Ljubuškom i Širokom Brijegu usljed obilnih padavina. Upozorenje je sadržavalo i apel nadležnim institucijama da prate situaciju i postupaju prema operativnom planu odbrane od poplava, uz poseban oprez službi zaštite i spašavanja te civilne zaštite.
Međutim, stanovništvo nije dobilo nikakvo upozorenje, pa je ušlo u noć bez svjesnosti o tome šta im prijeti. Posljedice su bile kobne: izgubljeni ljudski životi i porušeni domovi, kao opomena da se tragedija možda mogla spriječiti.
Glasovi preživjelih dodatno podcrtavaju sporost institucija.
Hanadi Maslo iz Donje Jablanice, koja je preživjela katastrofu ali izgubila bebu u osmom mjesecu trudnoće, izjavila je da država nije uradila ništa za stradale: “Ne očekujem da će se ovo riješiti bez pritiska medija i javnosti. Mi koji smo preživjeli sigurno nećemo stati, tražićemo svoja prava i da odgovorni idu tamo gdje treba.”
Maslo je ukazala i na brojne malverzacije sa donacijama, te naglasila da i pored toga što su postavljeni stubovi za struju i asfaltiran dio ceste, ključni problem ostaje – smještaj ljudi koji su ostali bez domova.
Najnovija saznanja portala Hercegovina.info otkrivaju da su u istrazi sada osumnjičeni trojica kantonalnih inspektora i vlasnik firme Sani d.o.o. Jablanica. Iako ova informacija još uvijek ne znači konačan rasplet, ona predstavlja prvi jasan signal da istraga možda konačno ulazi u završnu fazu i da bi odgovorni uskoro mogli biti imenovani.
Prema tim informacijama, Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona u istrazi o tragediji u Donjoj Jablanici, u svojstvu osumnjičenih pozvalo je na ispitivanje Dženana Honđu, vlasnika kompanije Sani d.o.o. Jablanica, te trojicu kantonalnih inspektora – Dragana Obradovića, glavnog kantonalnog inspektora, i rudarsko-geološke inspektore Željka Rangelova i Ivana Mikulića iz Ministarstva privrede HNK.
U pozivu koji potpisuje tužiteljica Sanja Šurković navodi se da se postupak vodi zbog produženog krivičnog djela nesavjestan rad u službi, a u vezi sa zloupotrebom položaja, izazivanjem opšte opasnosti i onečišćenjem okoliša.
Na upit redakcije portala Gerila.info, Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona poslalo je saopštenje u kojem navodi da se istraga nalazi u završnoj fazi. Ističu kako je obavljeno niz vještačenja – rudarskih, geodetskih, geoloških i financijskih – te da su izuzeti brojni dokumenti iz Ministarstva gospodarstva HNK i firme Sani d.o.o. Jablanica. Dodaju da su istragom obuhvaćene jedna pravna i četiri fizičke osobe zbog sumnje u počinjenje više krivičnih djela, te da će dalji koraci zavisiti od analize dokaza i nalaza vještaka.
U isto vrijeme, javnost i dalje nema odgovore na ključna pitanja. U Tužilaštvo HNK stigao je nalaz vještaka geološke struke, koji bi trebao odrediti dalji tok postupka, ali se ne zna kakvi su njegovi zaključci niti ko je sve saslušan u proteklih godinu dana.
Ono što zabrinjava jeste muk iz Tužilaštva HNK, koje mjesecima izbjegava konkretne odgovore na novinarske upite. Prošlo je godinu dana od tragedije, a istraga se razvlači bez jasnih rezultata. Takav pristup stvara utisak da institucije nastoje izbjeći odgovornost. Porodice žrtava i mještani sve su nestrpljiviji, svjesni da vrijeme prolazi, dok pravda i dalje stoji u mjestu.
Neformalna grupa studenata Hoće l’ ta promjena (HTP) od početka se nametnula kao glas koji odbija da šutnja i zaborav postanu odgovor na tragediju u Jablanici. Organizovali su proteste u Sarajevu, tražeći hitno pokretanje istraga, transparentnost postupaka i sankcionisanje odgovornih, posebno u vezi sa radom kamenoloma iznad Donje Jablanice.
„Vlasti su odigrale na kartu podizanja nacionalnih tenzija i straha društva, kako bi priča što prije bila potisnuta, a odgovorni prošli nekažnjeno“, kažu iz ove grupe za Gerilu.
Za njih nema dileme da se istraga namjerno razvlači i zataškava. Ističu kako ni godinu dana kasnije nije sprovedena adekvatna inspekcija, iako je svima poznato ko su vlasnici kamenoloma.
Naglašavaju da žrtve ne smiju biti svedene na statistiku, niti njihove smrti nazvane uzaludnim.
„Uzaludna je vlast koja je za profit pojedinaca žrtvovala te ljude. Najmanje što su mogli učiniti bilo je sanirati drumsku i željezničku infrastrukturu u razumnom roku, a ne mjesecima kasnije”, kažu u razgovoru za naš portal iz Hoće l’ ta promjena.
Iz Fondacije Atelje za društvene promjene (ACT) ocjenjuju da je istraga Tužilaštva HNK od samog početka bila „troma i neefikasna“, što se, kako kažu, najbolje vidi godinu dana nakon tragedije u Jablanici.
„Ohrabruju posljednje najave o imenovanju osumnjičenih i njihovom skorom saslušanju, i iskreno se nadamo da ćemo svjedočiti konačnom podizanju optužnica protiv odgovornih,“ ističe Robert Oroz ispred ACT-a.
Podsjećaju da se u uređenim sistemima optužnice za smrt ljudi podižu u najkraćem mogućem roku, dok su porodice žrtava u Donjoj Jablanici i drugim mjestima mjesecima morale čitati saopštenja Tužilaštva u kojima se objašnjava da se nalazi pojedinih vještaka čekaju i po četiri mjeseca.
„Iako je povjerenje u pravosuđe s razlogom na niskom nivou, želimo vjerovati da će slučaj Donje Jablanice dobiti sudski epilog i rezultirati maksimalnim kaznama za sve odgovorne za smrt ljudi”, dodaje Oroz u razgovoru za Gerilu.
Kamenolom bez dozvola, ali sa podsticajima
Kamenolom iznad Donje Jablanice, u vlasništvu firme Sani d.o.o., već godinama je otvorena rana ove zajednice. Prema podacima Ministarstva privrede HNK, firma nikada nije imala koncesiju za eksploataciju kamena, a posljednji inspekcijski nadzor na lokalitetu zabilježen je još 2021. godine.
Iako su tada inspektori tvrdili da nema radnika ni mašina, mještani su godinama upozoravali da je eksploatacija nastavljena u tišini. Priča o kamenolomu seže u 2002. godinu, kada je porodica Hondžo počela vaditi bijeli kamen za nadgrobne spomenike, navodno uz neformalni papir ratne uprave. Taj dokument nikada nije postao pravovaljan akt, ali je stvorio prostor za naknadne pokušaje legalizacije.
Kamenolom je, inače, izgrađen 2002. na parceli koja je u posjedu preduzeća “Šumarstvo Srednje-neretvansko”, u kome 51 posto vlasništva ima Vlada HNK.
Opštinsko vijeće Jablanice 2006. godine proglašava lokalitet Šupljika javnim interesom, ali koncesija nikada nije potpisana. Umjesto toga, 2011. izdata je urbanistička saglasnost samo za geološka istraživanja, bez prava na eksploataciju. Javna rasprava, koja je zakonom bila obavezna, ostala je obavijena velom tajne – pouzdani izvori tvrde da je održana, ali zapisnik nikada nije javno objavljen. Firma Sani d.o.o., registrovana još 2001. godine, nakon smrti osnivača Muje Hondže gotovo prestaje s radom, no zabrane inspekcija nikada nisu dovele do potpunog zatvaranja kamenoloma.
Posebnu sumnju izaziva nalaz Federalnog zavoda za geologiju, koji pokazuje da je u odronu pokrenuto više od 171.000 kubnih metara materijala, od čega se gotovo 11 posto odnosi upravo na zonu kamenoloma. Na terenu su pronađeni brojni tehnički obrađeni blokovi dolomita, ali i otpad od gabra, stijene koja prirodno ne postoji na tom mjestu. To ukazuje da je kamenolom korišten mimo propisa, iako nikada nije imao koncesiju ni okolišnu dozvolu. Situaciju je dodatno pogoršao veliki požar iz 2021. godine, kada je izgorjela šuma iznad lokaliteta, ostavljajući padinu bez prirodne zaštite od klizišta.
Uprkos svemu, Sani d.o.o. je 2020. i 2023. godine dobio ukupno 21.000 KM poticaja od Vlade FBiH (7.000 KM u okviru COVID mjera) i Vlade HNK (14.000 KM za tehnološki razvoj i digitalizaciju).
Ironično, firma koja nije imala pravo da kopa kamen, niti je bila aktivna, uredno je primala javni novac za “tehnološki razvoj”. Danas je jasno da je kombinacija bespravne eksploatacije, izostanka nadzora i uništene šume imala presudnu ulogu u tragediji iz oktobra 2024. godine.
Iz Fondacije ACT, u razgovoru za Gerilu, naglašavaju da je slučaj kamenoloma u Donjoj Jablanici klasičan primjer ekocida i saučesništva vlasti.
„Posljednjih godina naišli smo na desetine primjera u kojima institucije, na različitim nivoima vlasti, pogoduju investitorima i potpuno zanemaruju interese prirode i ljudi koje bi trebale štititi,“ kaže Robert Oroz iz ACT-a.
Ističu da je tragedija u Jablanici dobila publicitet tek zbog gubitka ljudskih života, dok sličnih primjera nelegalne eksploatacije i institucionalne šutnje ima širom Bosne i Hercegovine.
„Ljudske živote ne možemo vratiti, ali želimo vjerovati da će odgovorni biti kažnjeni maksimalnim kaznama – kako bi ovaj slučaj postao presedan i jasan signal i službenicima i investitorima da njihovo bahato ponašanje više neće prolaziti bez posljedica,“ naglašava Oroz za Gerilu.
Godina života u ruševinama
„Čim kiša padne, svima nam se želudac skupi i pojavi strah. Nedavno, kad je opet padala, suze same krenu. U glavi stalno isti osjećaj – znaš da u Donjoj Jablanici još dosta svijeta živi, pa se zovemo međusobno i pitamo jesmo li dobro. Na kraju samo kažeš: dobro je opet, živi smo ostali. Ali koga nema, teško je“, kaže za Gerilu Edina Begović, mještanka Donje Jablanice.
Edinina porodica jedna je od šesnaest koje uz podršku udruženja Pomozi.ba dobijaju nove kuće na parcelama u blizini starog naselja. Kaže da bi u novi dom trebali useliti za nekoliko mjeseci. Još šest porodica čeka izgradnju kuća na drugim lokacijama.
Godinu dana nakon tragedije, u Donjoj Jablanici još uvijek traje sanacija terena i obnova objekata. Sredstvima Evropske unije planirana je obnova 23 kuće, kao i dijela lokalne infrastrukture. Najveći i najznačajniji projekt odnosi se na izgradnju dviju brana i odvodnih kanala, od kamenoloma do rijeke Neretve, s ciljem da se spriječi ponavljanje katastrofe.
„Za realizaciju i izvođenje radova na tom hidrotehničkom objektu potrebno je 7,2 miliona KM, a Opština trenutno nema ta sredstva. Do sada smo ukupno dobili oko šest miliona maraka za infrastrukturne projekte od 4. oktobra do danas. Projekt izgradnje brana podržali smo na Opštinskom vijeću i uputili zahtjev višim nivoima vlasti kako bi se sredstva osigurala i radovi završili“, izjavio je Emir Muratović, načelnik Opštine Jablanica.
U Jablanici bi uskoro trebalo biti podignuto i spomen-obilježje sa imenima nastradalih, koje će trajno čuvati uspomenu na žrtve i biti mjesto zajedničkog sjećanja. Opština planira da uskoro raspiše javni poziv za arhitekte i projektante, a porodice će učestvovati u odabiru konačnog rješenja i lokacije spomenika. Ideja je da obilježje ne bude samo simbol tuge, već i podsjetnik na odgovornost institucija i potrebu da se slične tragedije više nikada ne ponove.
„Cilj je da podsjetimo šta se desilo u Donjoj Jablanici 4. oktobra. Nažalost, samo u Donjoj Jablanici stradalo je 19 osoba, od kojih je jedna, nažalost, beba koja još nije ni rođena”, istaknula je Amina Imamović, predstavnica neformalne grupa građana “Četvrti oktobar”.
Pored toga, odlučeno je da se 4. oktobar proglasi Danom žalosti u Jablanici, datum kada će svake godine biti organizovano zvanično obilježavanje i okupljanje porodica, prijatelja i građana. Na taj način, sjećanje na izgubljene živote postaće dio kolektivnog pamćenja zajednice i trajno će biti urezano u kalendar ove opštine.
Glas iz Buturović Polja
Samo dvadesetak minuta vožnje od Donje Jablanice, gdje je 3. oktobra prošle godine život izgubilo 19 ljudi, nalazi se Buturović Polje – drugo naselje koje je iste noći pogodila bujica. Posljedice su bile razorne: voda je nosila mostove, puteve i kuće, ostavljajući mještane u istom strahu i neizvjesnosti.
Godinu dana kasnije, vidljiv je napredak u obnovi porušenih domova. Većina kuća je u završnoj fazi i porodice bi do kraja jeseni trebale useliti u nove objekte. Međutim, razgovor sa jednim od mještana otkriva drugu, mnogo sumorniju sliku. On priznaje da su institucije najviše uradile na zbrinjavanju ljudi, ali da su potpuno zakazale kada je riječ o prevenciji novih katastrofa i obnovi infrastrukture.
„Rijeke i potoci nisu vraćeni u svoja korita. U njima su i dalje ogromne količine iščupanih stabala i raznih nanosa. To je tempirana bomba i mi ovdje to najbolje znamo,“ kaže on za Gerilu.
Posebno ga brine stanje na putevima, jer stotine građana svakodnevno koriste regionalne pravce koji su i dalje u očajnom stanju. „Najlošija je situacija s putnom infrastrukturom i s pravom se pitamo jesu li vlasti zaboravile dolinu Neretvice. Mi se vozimo po cestama koje izgledaju kao da su još uvijek pod vodom. A mjesecima slušamo isti odgovor – da nema novca,“ dodaje.
Osjećaj nesigurnosti, kaže, raste kako se približava nova sezona jesenjih kiša. „Ulazimo u jesen i predstoje nam nove besane noći, jer svaka kiša donosi isti strah – hoćemo li ponovo gledati kako voda nosi naše kuće i imovinu. Ne smijemo živjeti u stalnom strahu, ali vlasti nas na to primoravaju,“ zaključuje on.
Kada priroda upozorava, a država ćuti
Bosna i Hercegovina spada među evropske zemlje koje su najugroženije bujičnim poplavama i klizištima. Reljefne karakteristike, klimatske promjene i sve češće ekstremne padavine sami po sebi nose rizike, ali oni postaju razorni kada se spoje s ljudskim nemarom, neplanskim intervencijama u prostoru i bespravnim sječama šuma.
Od 2009. godine, kada je Ustavni sud FBiH ukinuo prethodni Zakon o šumama FBiH i pripadajuću uredbu, upravljanje šumskim resursima ostavljeno je kantonalnim vlastima – s potpuno različitim, često neusklađenim i selektivno primjenjivanim propisima. Posljedice su višestruke, a jedna od najpogubnijih je povećani rizik od poplava.
Na problem hronične neodgovornosti jasno upozorava i Fondacija Atelje za društvene promjene (ACT).
„Dok u državi čije 63% površine pokrivaju šume postoje administrativne jedinice u kojima ne postoji nikakav zakon o šumama i entitet u kojem upravljanje ovim značajnim sektorom nije usklađeno, u najmanju ruku vrijeđaju inteligenciju izgovori političkih predstavnika i dijela institucija zbog neusvajanja prijeko potrebnih šumarskih zakona“, poručuje ispred ACT-a Robert Oroz.
Iz ACT-a smatraju da je pravovremeno usvajanje zakona o šumama moglo značajno ublažiti posljedice tragedije u Jablanici. Podsjećaju da Federacija BiH više od 15 godina nema važeći zakon o šumama, a Hercegovačko-neretvanski kanton čak ni kantonalni propis koji bi regulisao ovaj sektor.
„Posljedice nepostojanja zakonskog okvira dodatno su pojačale razornu moć bujice koja se sručila na Donju Jablanicu,“ objašnjava Oroz.
Ukazuju i na činjenicu da je šuma iznad naselja, neposredno iznad kamenoloma, prije nekoliko godina stradala u velikom požaru, ali da sanacija nikada nije izvršena upravo zbog pravnog vakuuma.
„Taj šumski ekosistem jake kiše iz oktobra 2024. godine dočekao je oslabljen, bez prirodne zaštite tla,“ naglašavaju.
Slične primjere vide i u dolini Neretvice kod Konjica, gdje su najjače bujice došle sa lokaliteta devastiranih decenijama bespravne sječe. Uprkos tome što su životi izgubljeni, zakonska rješenja i dalje „stoje u ladicama resornih ministarstava“, upozoravaju iz ACT-a.
“Naše šume više ne smiju čekati. Potrebno je hitno usvajanje Zakona o šumama FBiH i HNK kako bi se okončala anarhija u ovom sektoru”, apeluju iz ACT BiH.
Profesor Dalibor Ballian sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu takođe upozorava na činjenicu da Federacija BiH već više od petnaest godina nema usvojen Zakon o šumama.
“Umjesto da se postojeći zakon izmijeni i prilagodi, vlasti su odlučile da pripreme potpuno novi, pa se od 2009. godine šumama upravlja privremenim uredbama i procjenama koje donose sama šumarstva. To je ogroman problem,“ kaže Ballian.
„Treba jasno reći – trebalo je potpuno zabraniti sječu dok se ne donese novi zakon. Ovako, šumarstva sama procjenjuju koliko mogu sjeći, a to nikako ne bi smjelo biti prepušteno njima. Posljedice su vidljive – šume polako nestaju, gube ekonomsku vrijednost, a mi ne možemo zaštititi ni ono najvrijednije što imamo, prašume”, dodaje Ballian
On podsjeća da ono što se danas radi u šumarstvu daje posljedice tek za 20, 40 ili 100 godina, što znači da generacije koje dolaze već sada plaćaju cijenu neodgovornosti.
„To je političko pitanje i ja tvrdim da se političke stranke najviše ‘hrane’ iz šume kroz raznorazne mahinacije,“ naglašava Ballian.
Prema njegovim riječima, degradacija i bespravna sječa šuma imale su direktnu ulogu u tragediji u Jablanici. Godinama nesanirana požarišta ostavila su ogoljene padine iznad naselja, što je dodatno povećalo nestabilnost tla.
„Navedeno područje stalno gori, teško je dostupno, ali se moglo sanirati. Nije se uradilo ništa,“ kaže Ballian. Slično je i u dolini Neretvice, gdje je poplavljeno Buturović Polje: „Privatne šume su posječene gotovo do gola, i kada je voda naišla nije bilo ničega da je zadrži.“
Ballian upozorava i na širu dimenziju problema. Uništavanje šuma ne znači samo veću opasnost od poplava i klizišta, već i gubitak vodenih resursa. „Vidjeli smo ovog ljeta šta znači kada šuma nestaje – nemamo vode. Rijeke presušuju, potoci nestaju. To su problemi koji će biti sve češći i sve ozbiljniji,“ ističe on.
Uprkos svemu, država se i dalje ponaša reaktivno – čiste se korita i popravljaju putevi, ali se ne rješava uzrok.
„Evo i sada, u Jablanici, čiste to korito dolje, popravljaju se kuće i putevi, ali gore, na brdu, se ništa ne radi, ništa se ne sanira,“ zaključuje Ballian. „A već smo imali opomenu 2014. godine, kada su velike poplave pokazale da nemamo sistem prevencije. I šta je poduzeto? Ništa.“
Profesor Muhamed Bajrić sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu takođe naglašava da je uloga šuma u prevenciji bujica i klizišta „opštepoznata i nesporna“.
„Najbolji i najefikasniji faktor u zaštiti zemljišta od erozije upravo je šumska vegetacija. Što bolje i kvalitetnije šumske sisteme imamo, to je zaštita bolja i veća,“ kaže on.
Dodaje da su nesanirana požarišta i bespravne sječe značajno povećale razmjere katastrofe u Jablanici i dolini Neretvice.
„Šumski požari su ogroman problem jer uništavaju ekstremna staništa koja se teško i sporo obnavljaju. Na primjer, na području Prenja, kojim upravlja Šumarstvo Konjic, čak 10 posto površine izgubljeno je u požarima,“ navodi Bajrić.
Kao poseban problem ističe i bespravnu sječu u dolini Neretve, gdje su, kako kaže, „štete izuzetno izražene i direktno doprinose destabilizaciji tla i povećanju rizika od novih bujičnih poplava“.
Evropski i međunarodni standardi su tu, ali na papiru
Bosna i Hercegovina je potpisnica brojnih međunarodnih konvencija koje obavezuju na zaštitu okoliša i zemljišta. Još 1992. godine na Samitu Zemlje u Rio de Janeiru, kroz Agendu 21, usvojen je globalni okvir održivog razvoja, dok je dvije godine kasnije stupila na snagu Konvencija UN o suzbijanju dezertifikacije (UNCCD). Evropski parlament je 2007. donio Direktivu o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima, a UN kroz ciljeve održivog razvoja (SDG) kontinuirano poziva na očuvanje ekosistema i zaštitu od prirodnih katastrofa.
Naučno je dokazano da šumski ekosistemi imaju ključnu ulogu u ublažavanju posljedica klimatskih promjena i ekstremnih padavina – oni stabilizuju tlo, smanjuju eroziju i ublažavaju rizik od bujičnih tokova. U BiH je čak 25 posto teritorije izloženo bujičnim procesima, a najugroženija područja su upravo slivovi Neretve i Trebišnjice, te rijeke Drine. Uništavanje šuma i bespravne sječe dodatno povećavaju rizik od tragedija poput one koja je pogodila Jablanicu.
”Betoniraš obalu, pretvoriš rijeku u kanal, zatim posiječeš drveće uz obalu, granje gurneš u korito i na kraju se čudiš kad se desi poplava ili klizište. I tako mi godinama”, objavio je ovaj status na svom FB profilu, i ne sluteći nadolazeću tragediju, u septembru prošle godine eko aktivista Robert Oroz iz ACT-a i neko koga je i lično pogodila poplava u njegovoj Fojnici.
Sada poručuje da mi, kao društvo, iz prošlogodišnje tragedije nismo ništa naučili.
“Ponovno se rade objekti u riječnom pojasu. Ponovno se sužava riječno korito. Nikada ništa ne naučimo i uvijek se bavimo posljedicama a ne uzrocima”, dodaje Oroz.
Njegove riječi potvrđuje i to da se, u praksi, međunarodni standardi u BiH gotovo ne primjenjuju. Država nema objedinjene planove odbrane od poplava, ne postoje sveobuhvatne karte rizika, a upravljanje šumama se godinama vodi privremenim uredbama i procjenama. Održivim upravljanjem prirodnim resursima moglo bi se spriječiti ili barem umanjiti posljedice katastrofa, ali se vlasti više bave gašenjem požara i ad hoc reakcijama nego strateškim planiranjem.
U Bosni i Hercegovini, upravljanje vodama i zaštita okoliša regulisani su kompleksnim zakonodavnim okvirom koji uključuje više nivoa vlasti i institucija. Ključni zakoni u ovoj oblasti su Zakon o vodama, Zakon o zaštiti okoliša i Zakon o integralnoj zaštiti voda, koji su usklađeni s evropskim direktivama i međunarodnim obavezama koje je BiH preuzela.
Zakon o vodama Federacije BiH definiše upravljanje vodnim resursima, uključujući zaštitu od štetnog djelovanja voda, korištenje voda i upravljanje vodnim objektima. Ovaj zakon propisuje da su za upravljanje vodotocima prve kategorije nadležne entitetske agencije, dok su za vodotoke druge kategorije nadležni kantoni. Agencija za vodno područje rijeke Save, sa sjedištem u Sarajevu, odgovorna je za upravljanje vodnim resursima na području Federacije BiH.
Zakon o zaštiti okoliša Federacije BiH uspostavlja pravni okvir za zaštitu okoliša, uključujući načela održivog razvoja, zaštitu komponenti okoliša, nadležnosti u oblasti zaštite okoliša, informisanje i obrazovanje o okolišu, pristup informacijama o okolišu i učešće javnosti u oblasti zaštite okoliša. Ovaj zakon također propisuje obaveze pravnih i fizičkih lica u pogledu zaštite okoliša, uključujući obavezu pribavljanja okolinske dozvole za projekte koji mogu imati značajan uticaj na okoliš.
Na državnom nivou, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH ima koordinirajuću ulogu u oblasti zaštite okoliša, dok su entitetska ministarstva i kantonalne vlasti odgovorne za implementaciju zakona i propisa u svojim nadležnostima. U Federaciji BiH, Federalno ministarstvo okoliša i turizma nadležno je za izdavanje okolinskih dozvola, praćenje stanja okoliša i provođenje strategija zaštite okoliša.
U cilju smanjenja rizika od poplava i usklađivanja s evropskim standardima, Bosna i Hercegovina je u završnoj fazi izrade Planova upravljanja rizikom od poplava, koji definišu setove strukturnih i nestrukturnih mjera za narednih šest godina.
Međutim, bez efikasne koordinacije između različitih nivoa vlasti, adekvatnog finansiranja i jačanja inspekcijskih službi, zakonski okvir ostaje nedovoljno implementiran, što povećava rizik od budućih poplava i ugrožava sigurnost lokalnog stanovništva.
Gdje su nestale vodne naknade?
Od poplava 2014. godine, u Bosni i Hercegovini je kroz opšte i posebne vodne naknade, te dodatne doprinose za zaštitu od prirodnih nepogoda, prikupljeno više od milijardu i po konvertibilnih maraka. Redakcija portala Valter do te brojke došla je vodeći se računicom da u BiH više od 850.000 zaposlenih po tri osnova iz svojih plata izdvajaju za prirodne nesreće i vodne naknade, a to je na nivou države mjesečno 12,75 miliona maraka, odnosno na godišnjem nivou 153 miliona KM.
Samo kroz opšte i posebne vodne naknade, godišnje se prikupi u prosjeku 55 miliona KM, dok je u 2023. godini čak 18,7 miliona KM sakupljeno prilikom registracije motornih vozila.
Iako su ovi doprinosi zakonski namijenjeni za prevenciju poplava, očigledno je da u praksi služe za nešto drugo. Brojne kantonalne vlade, poput one u Tuzlanskom kantonu, više puta su ova sredstva koristile za isplate plata, umjesto za gradnju nasipa, regulaciju korita ili rano upozoravanje.
U izvještaju USAID-a stoji da se za gotovo 45% novca dobijenog nakon poplava 2014. ne zna kako je utrošen. A dobijeno je mnogo – čak milijardu i po KM na donatorskoj konferenciji koja je održana tada u Parizu.
„Amerikanci su poslali tada pumpe za izbacivanje vode u depresijama koje nisu dio rijeka. Te pumpe, koje su došle avionom, locirane su u nekim skladištima jer su imale GPS. Onda je došla poruka od Amerikanaca trebaju li poslati vozila da se prebaci te pumpe na odredišta gdje trebaju raditi”, kaže ekonomist iz Banje Luke Zoran Pavlović, koji je bio direktni svjedok ovog događaja.
Revizije su utvrdile i da više od 27 miliona KM posebnih vodnih naknada nije naplaćeno ili evidentirano u Agencijama za vode. Neke agencije su čak odbijale da prate naplatu ili nisu imale ovlasti da sankcionišu neplatiše.
Agencija za vodno područje rijeke Save evidentira preko 14 miliona KM potraživanja, dok Agencija za Jadransko more nije imala ni mehanizam za praćenje dugova do 2021. godine. Porezna uprava FBiH, iako po Pravilniku zadužena za nadzor, odbija odgovornost pozivajući se na Zakon o Poreznoj upravi, što je izazvalo institucionalnu blokadu.
Ovakav sistem omogućava da rudnici, zagađivači i industrijski kompleksi godinama izbjegavaju plaćanje posebnih naknada. Samo RMU Banovići duguje više od 5 miliona KM, dok GIKIL iz Lukavca duguje 2,8 miliona KM. Pitanje odgovornosti niko ozbiljno ne postavlja.
Sanela Klarić iz Inžinjerske komore FBiH kaže: “Sadašnja katastrofa mora nas natjerati da izgradimo strategiju upravljanja resursima i preveniranju prirodnih nesreća. Ne smijemo štititi odgovorne, nego ih kazniti i pokazati da neodgovornost više neće biti tolerisana.”
Poplave koje iz godine u godinu pogađaju BiH ne odnose samo imovinu – odnose i povjerenje građana u institucije. Milionski iznosi prikupljeni u njihovo ime već su potrošeni, a rijeke i ljudi ostavljeni bez zaštite.
Prostorni planovi ne prate rizike od poplava
U Bosni i Hercegovini, prostorno planiranje ne prati adekvatno stvarne rizike od poplava, bujičnih tokova i klizišta, što se sve češće pokazuje kao koban propust u svjetlu klimatskih promjena i sve izraženijih vremenskih nepogoda. Iako se na papiru strateški dokumenti nominalno izrađuju, njihova sadržina rijetko sadrži konkretne karte rizika, upozorenja stručnjaka ili pravovremenu reviziju podataka o eroziji tla i opasnim zonama.
Profesor Muhamed Bajrić sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu podsjeća da je još 1984. urađena prva detaljna karta erozije za BiH, koja je pokazivala da je čak 90 posto površine zemlje obuhvaćeno različitim erozivnim procesima, uglavnom slabijeg intenziteta. U to vrijeme urađen je i katastar bujičnih tokova i registrovano 938 takvih rijeka i potoka, što je činilo približno četvrtinu teritorije.
Nova karta erozije za Federaciju BiH završena je 2023. godine i pokazala je „velik skok srednjih erozivnih procesa, koji sada zahvataju oko 20 posto površine Federacije“, kaže Bajrić, uz napomenu da pritom nije urađen novi katastar bujičnih tokova. Posebno upozorava da više od 70 posto teritorije BiH ima nagib veći od 20 posto, što dodatno povećava rizik od bujičnih poplava i klizišta.
„Najveći problem su globalne klimatske promjene koje se kod nas sve češće izražavaju kroz ekstremne padavine,“ ističe profesor.
Podsjeća da je prošle godine jedna kišomjerna stanica registrovala nevjerovatnih 420 litara kiše po kvadratnom metru u svega 11 sati.
„Gdje god u svijetu da padne takva količina u tako kratkom vremenu, štete bi bile ogromne. Ali ako se na vrijeme rade preventivne mjere za sprječavanje erozije i bujičnih poplava, posljedice i dalje postoje, ali su znatno manje,“ naglašava Bajrić.
Profesor Bajrić ističe da slučaj kamenoloma u Donjoj Jablanici jasno pokazuje širi problem – prostorni planovi u BiH gotovo nikada ne uvažavaju stvarne rizike od erozije, klizišta i bujičnih tokova.
„To, nažalost, nije izolovan slučaj. Karte erozije, katastar bujičnih tokova i karte klizišta morali smo napraviti mnogo ranije, a i kada postoje – prilikom prostornog planiranja se potpuno zanemaruju,“ upozorava on.
Prema njegovim riječima, čak i najosnovniji pregled na Google mapama pokazuje koliko su erozivni procesi izraženi na pogođenim lokacijama. „Ne treba nas čuditi kada se dogodi prirodna nepogoda poput one u Donjoj Jablanici prije godinu dana – i bojim se da ćemo ih, bez ozbiljnih promjena, u budućnosti imati još,“ zaključuje Bajrić.
Geološki instituti još su 2016. godine predložili reviziju prostornih planova u skladu s mapama erozije i bujičnih tokova, no te preporuke su ignorisane. Posljedica toga je da se na najugroženijim lokacijama i dalje gradi bez odgovarajuće procjene rizika. U nekim slučajevima, poput onog u Fojnici, poplave su doslovno odnijele kuće građene u koritima bujičnih potoka.
Neadekvatno prostorno planiranje dovodi do izgradnje naselja i infrastrukture na područjima za koja su poznati hidrometeorološki rizici. Svjetska banka je ranije upozorila da erozija tla godišnje “pojede” oko 1,5 miliona tona plodnog zemljišta u BiH, što dodatno pogoršava kapacitet tla da apsorbuje oborinske vode, povećavajući bujične prijetnje.
Zabrinjavajuće je što čak i tamo gdje postoji regulativa, kao što je Zakon o prostornom uređenju, njegovu implementaciju često nadjačavaju politički i investicioni interesi.
Rezultat takvog pristupa su česte štete od poplava i klizišta, kao i otežani uslovi za sanaciju jer se novi objekti često grade na mjestima gdje bi zaštitne mjere morale imati prioritet. Lokalne vlasti rijetko ažuriraju prostorne planove i u velikoj mjeri zanemaruju podatke iz karata rizika koje izrađuju stručne službe.
Poseban problem su i bujični potoci koji, iako kartografski registrovani kao sezonske prijetnje, ostaju van radara prostornog planiranja. Gradnja objekata i putne infrastrukture često ide direktno preko tih tokova, što u sezoni obilnih padavina izaziva katastrofalne posljedice.
Ako se ništa ne promijeni – Jablanica možda neće biti posljednja…
Četvrti oktobar u Jablanici nije samo godišnjica tragedije, već i test za društvo i državu. Da li će se nakon, sada već i više od, godinu dana pojaviti optužnice, hoće li preživjeli dobiti adekvatnu obnovu i obeštećenja, i hoće li se institucije konačno probuditi iz letargije?
Da li se tragedija u Jablanici mogla izbjeći – pitanje je koje samo sebi, proteklih godinu dana, postavlja i javnost a, vjerovatno, i nadležne instiucije.
Akademik Muriz Spahić, eminentni stručnjak i hidrolog, osnivač Udruženja geografa BiH i bivši dekan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, kaže za Gerilu da se ona zasigurno mogla predvidjeti jer BiH,već odavno, „nije izuzeta od ekstremnih padavina i rizika bujičnih poplava“.
„Tragedija se mogla ublažiti da su se preduzele sve operativne blagovremenih upozorenja, uređivanje bujičnih pravaca, sprečavanje šumskih požara, otklanjanja rizičnih antropogenih radova na pravcu kretanja bujica, kao i slabe koordinacije nadležnih službi. Iako su meteorološke prognoze bile dostupne, nije postojao efikasan sistem rane najave i evakuacije, niti su preventivne mjere bile sprovedene na vrijeme“, ističe profesor Spahić.
Zbog toga, ističe on, se može reći da tragedija možda nije bila potpuno nepredvidiva, ali „jeste bila izostavljeno odgovorno reagovanje, a što je dovelo do tragičnih posljedica“.
Profesor Muhamed Bajrić sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu poručuje da se BiH mora okrenuti ozbiljnim preventivnim mjerama.
„Ključno je unaprijediti sistem rane najave i vremenskog prognoziranja, jer samo tako Civilna zaštita može pravovremeno reagovati. Ali to nije dovoljno – neophodan je integralni pristup koji uključuje zakone i prostorne planove zasnovane na mapama rizika, jačanje inspekcija, pošumljavanja i izgradnju pregrada na bujičnim tokovima,“ naglašava on i dodaje da BiH u svemu, a pogotovo u pošumljavanju, uveliko kasni jer su efekti mjera poput pošumljavanja vidljivi tek nakon nekoliko decenija.
Ako se ništa ne dogodi, odnosno ako sve, kao do sada, prepustimo stihjskim rješenjima, Jablanica će ostati simbol još jedne nekažnjene katastrofe i nenaučene lekcije. Ako institucije konačno pokažu odgovornost, onda bi žrtve mogle dobiti barem djelimičnu pravdu.
Za mještane Donje Jablanice, međutim, jedno je sigurno: ništa neće vratiti njihove najmilije. Ali istina i pravda mogu spriječiti da se ista tragedija ponovi u nekom drugom selu, u nekoj drugoj noći, kada priroda ponovo odluči podsjetiti Bosnu i Hercegovinu na njene slabosti.
Dejan Rakita/GERILA
Izrada ovog teksta omogućena je kroz saradnju sa Fondacijom Atelje za društvene promjene (ACT).
