Za 3. septembar u Administrativnom centru Vlade Republike Srpske najavljeno je osnivanje Privredne komore države Izrael u Republici Srpskoj.

Na njenom čelu biće izraelski biznismen Amir Gross Kabiri, dok će domaćini inauguracije biti Kabiri i vršilac dužnosti direktora Kancelarije za međunarodnu saradnju RS Ana Trišić Babić. Najavljeno je i prisustvo izraelske ambasadorice u Bosni i Hercegovini Galit Peleg.

Predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić u otvaranju komore vidi prije svega ekonomsku priliku. Nakon, kako kaže, godina u kojima se govorilo o zatvorenosti Republike Srpske, dolazak privredne komore Izraela za njega predstavlja mogućnost otvaranja novih poslova.

“Kada imamo otvaranje Privredne komore jedne od zemalja koja ima najsavremenije tehnologije i koja napola vlada svijetom, kako mislite šta je cilj? Cilj je da imamo tu Privrednu komoru ovdje“, rekao je Minić.

Kao prve oblasti moguće saradnje naveo je energetiku i infrastrukturu.

„U oblasti energetike imamo nekoliko projekata koji su ogromni. Drugi su vezani za infrastrukturu. Želimo da ovaj investicioni ciklus bude što prije ostvaren i u svakom slučaju da imamo strane partnere“, rekao je Minić.

Koji su to projekti i koje izraelske kompanije bi u njima mogle učestvovati, za sada nije precizirano. Međutim, prije pitanja o budućim investicijama postoji još jedno – šta se zapravo 3. septembra otvara u Banjaluci?

Komora u BiH već postoji, na čelu joj, ko drugi nego Kabiri

Amir Gross Kabiri već četiri godine predsjedava organizacijom gotovo identičnog naziva – Privrednom komorom države Izrael u BiH.

U registru Ministarstva upisana je 31. maja 2022. godine pod brojem RU-2612. I finansijske izvještaje Ministarstvu dostavlja kao udruženje u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama BiH.

I sama komora se predstavlja kao nezavisna neprofitna organizacija čiji je cilj podrška kompanijama iz BiH i Izraela, unapređenje privredne saradnje i olakšavanje bilateralnih ulaganja.

Kada je u septembru 2022. godine otvorena glavna kancelarija Kabirijeve komore u Mostaru, Spoljnotrgovinska komora BiH objavila je da je planirano i otvaranje produžnica u Sarajevu i Banjaluci. Mostarsku kancelariju tada su otvorili predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i tadašnji izraelski ambasador u BiH Noah Gal Gendler.

To znači da je kancelarija u Banjaluci bila planirana četiri godine prije sadašnje najave.

Spoljnotrgovinska komora BiH na stranici posvećenoj otvaranju mostarske kancelarije danas navodi i podatke za kancelariju u Banjaluci, sa adresom Vidovdanska 2B i banjalučkim telefonskim brojevima.

Direktor Kancelarije za međunarodnu saradnju Ana Trišić Babić je nakon januarske posjete Izraelu govorila da će izraelska strana „ispitati mogućnost otvaranja kancelarije u Banjaluci“.

Zbog toga nije jasno da li se 3. septembra osniva novo pravno lice u Republici Srpskoj, formalizuje već postojeća banjalučka kancelarija ili se otvara podružnica udruženja RU-2612 iz Mostara.

No jasna je podrška izraelskih diplomata Kabirijevoj organizaciji. Tadašnji ambasador Izraela u BiH učestvovao je u otvaranju kancelarije u Mostaru, a ambasadorica Galit Peleg najavljena je za inauguraciju u Banjaluci.

Krovna komorska organizacija u Izraelu je Federation of Israeli Chambers of Commerce (FICC). Ona okuplja regionalne privredne komore u samom Izraelu, dok u drugim državama postoje brojne bilateralne izraelsko-strane privredne komore, uglavnom organizovane kao posebne neprofitne organizacije.

Država Izrael ima i zvaničnu mrežu ekonomskih predstavništava u inostranstvu, ali nju vodi Foreign Trade Administration Ministarstva ekonomije i industrije. Izraelsko ministarstvo navodi oko 50 ekonomskih i trgovinskih misija u ključnim svjetskim poslovnim centrima.

Za sada nema javno dostupnog dokumenta koji bi pokazao da je Kabirijeva organizacija dio FICC-a ili jedna od tih državnih trgovinskih misija.

Velike najave projekata, ali mala trgovinska razmjena

Najava otvaranja komore dolazi u trenutku kada postojeća trgovinska razmjena BiH i Izraela nije naročito velika.

Prema podacima UN Comtradea, BiH je tokom 2025. godine u Izrael izvezla robe vrijedne oko 11,66 miliona dolara, dok je iz Izraela uvezla približno 12,08 miliona dolara. Ukupna robna razmjena dvije zemlje bila je oko 23,7 miliona dolara.

Izvoz BiH prema Izraelu prethodno je rastao. U 2023. godini iznosio je približno 14,7 miliona dolara, a godinu kasnije dostigao je oko 17 miliona. Već 2025. pao je na 11,66 miliona dolara, odnosno za približno 31 odsto u odnosu na prethodnu godinu.

Struktura izvoza pokazuje i relativno uzak krug proizvoda. Od ukupnog izvoza BiH u Izrael u 2025. godini oko 5,9 miliona dolara odnosilo se na životinjske i biljne masti i ulja. Električne i elektronske opreme izvezeno je za oko 2,4 miliona, a namještaja, rasvjete i montažnih objekata za još 2,2 miliona dolara.

Izrael je u BiH najviše prodavao optičku, fotografsku, tehničku i medicinsku opremu, vrijednu gotovo pet miliona dolara. Slijede alati i proizvodi od osnovnih metala, plastika, voće, aluminijum i farmaceutski proizvodi.

Podaci Spoljnotrgovinske komore BiH pokazuju da je samo u segmentu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda BiH tokom 2025. godine u Izrael izvezla oko 5,5 miliona eura robe, dok je iz Izraela uvezla oko milion eura takvih proizvoda.

Izrael ni danas ne spada među značajnije spoljnotrgovinske partnere BiH. U 2024. godini na izraelsko tržište otpadalo je približno 0,19 odsto ukupnog bh. izvoza, dok je udio Izraela u ukupnom uvozu BiH bio oko 0,06 odsto.

Najave Vlade RS o „ogromnim“ energetskim projektima i infrastrukturnim poslovima zato zasad nisu praćene imenima izraelskih investitora niti vrijednostima konkretnih investicija.

„Kada imate strani kapital, strane firme, sigurno je da će i njima biti u cilju da ovdje nema krize i da funkcionišemo na jedan normalan način, ali prvenstveno ekonomija“, rekao je Minić.

Intenziviranje političkih veza

Ekonomska saradnja nije jedini pravac u kojem se posljednjih godina razvijaju odnosi Republike Srpske i Izraela. Kontakti političkog vrha Republike Srpske sa izraelskim zvaničnicima u posljednje dvije godine bili su učestali, a od proljeća 2025. sastanci su održavani i sa samim vrhom izraelske države.

Posebno se u tim kontaktima izdvajao Milorad Dodik.

U martu 2025. godine, dok je bio predsjednik Republike Srpske, Dodik je boravio u Jerusalimu na Međunarodnoj konferenciji o borbi protiv antisemitizma, gdje se 27. marta sastao sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom. Nakon sastanka govorio je o podršci Izraelu, istorijskim vezama srpskog i jevrejskog naroda i političkoj poziciji Republike Srpske.

Manje od godinu dana kasnije Dodik je ponovo bio u Izraelu, ovaj put kao dio delegacije Republike Srpske koju je u januaru 2026. predvodila vršilac dužnosti predsjednika RS Ana Trišić Babić.

Delegacija je tokom višednevnog boravka imala sastanke sa nizom visokih izraelskih zvaničnika, uključujući predsjednika Isaka Hercoga, premijera Benjamina Netanjahua i druge članove izraelske vlasti.

Netanjahu je 28. januara primio Trišić Babić i Dodika u svom kabinetu u Jerusalimu.

Tokom iste posjete razgovarano je i sa Zeevom Elkinom, izraelskim ministrom zaduženim za nacionalne projekte, a Dodik je govorio o mogućim investicijama, finansijskoj saradnji i uspostavljanju avionske linije između Banjaluke i Tel Aviva.

Posebno zanimljiva je bila izjava Ane Trišić Babić nakon izraelskih sastanaka.

„Borba za Republiku Srpsku i njeno pozicioniranje nastavlja se preko izraelskih prijatelja. Pojačavamo kontakte i saradnju sa administracijom SAD i Bijelom kućom“, rekla je Trišić Babić, a nekoliko dana nakon te izjave, delegacija RS otputovala je u Sjedinjene Američke Države.

Kontakti sa izraelskim zvaničnicima nastavljeni su i tokom proljeća. Željka Cvijanović se početkom marta u Vašingtonu sastala sa izraelskim ambasadorom u SAD Yechielom Leiterom, a u junu je otputovala u Izrael.

Jedan od najvažnijih sastanaka imala je 22. juna sa Benjaminom Netanjahuom. Prema zvaničnom saopštenju Predsjedništva BiH, razgovarano je o mogućnostima unapređenja ekonomskih veza i snažnijem povezivanju resornih ministarstava Vlade Republike Srpske sa ministarstvima Vlade Izraela. Tokom iste posjete Cvijanović je razgovarala i sa predsjednikom Izraela Isakom Hercogom, ministrom vanjskih poslova Gideonom Sarom i predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom.

Politička analitičarka Tanja Topić upravo u tom kontekstu posmatra i otvaranje komore.

„Definitivno se ovim potezom potvrđuje ‘tradicionalno prijateljstvo’ između Izraela i aktuelne vlasti u Republici Srpskoj. Mi smo vidjeli da je svih ovih godina, i u vrijeme kada je izašao iz predsjedničke fotelje, Milorad Dodik boravio u Izraelu, sastajao se sa najvišim zvaničnicima Izraela i vidjeli smo nedavno da su vrata Izraela u svim važnijim institucijama bila širom otvorena za Željku Cvijanović na svim zvaničnim sastancima“, kaže Topić.

Izrael, Vašington i lobiranje

Topić smatra da ekonomske i političke odnose sa Izraelom treba posmatrati i u kontekstu lobističkih poslova koje vlast Republike Srpske posljednjih godina ugovara u Sjedinjenim Američkim Državama.

„Ovo otvaranje je signal i potvrđivanje dobrih političkih veza, ali ne smijemo zanemariti jedan vrlo važan detalj da su različite lobističke organizacije i kuće u SAD godinama radile i sada intenzivno rade lobistički posao za aktuelnu vlast iz Republike Srpske“, kaže Topić.

Jedna od veza između izraelskih kontakata i Vašingtona pojavljuje se kroz američko-izraelskog advokata Marca Zella i njegovu firmu Zell & Associates International Advocates, koja je prema američkom Zakonu o registraciji stranih agenata (FARA) prijavila zastupanje interesa Republike Srpske u SAD.

Zell se pojavljivao i kao jedan od ljudi povezanih sa kontaktima predstavnika Republike Srpske sa izraelskim političkim vrhom.

Na direktno pitanje ima li otvaranje komore veze sa budućim lobiranjem ovdje ili u Vašingtonu, Minić je danas kratko odgovorio: „Ne znam to u ovom momentu.“

Milioni za predstavništvo čiji je status osporio Izrael

Pitanje formalnog statusa institucije koja povezuje Republiku Srpsku i Izrael nije prvi put otvoreno.

Predsjednica Narodnog fronta Jelena Trivić zato podsjeća na slučaj Predstavništva Republike Srpske u Izraelu.

„Iako ja smatram da srpski narod sa Izraelom treba da ima dobre veze, to ne znači da neko u RS treba da ima sumnjive veze. Jedne su veze naroda, a drugo je sve što je ova vlast radila sumnjivog karaktera, a ticalo se nekih odnosa sa određenim krugovima koji dolaze iz Izraela“, kaže Trivić.

Ministarstvo spoljnih poslova Izraela 2017. je diplomatskom notom obavijestilo Ambasadu BiH da je Predstavništvo Republike Srpske u Jerusalimu zatvoreno 31. decembra 2013. i da nakon toga nije ponovo otvoreno.

Izraelska strana tvrdila je da je organizacija preregistrovana u privatnu kompaniju i da Arie Livne nije predstavnik Republike Srpske u Izraelu, ali Vlada RS imala je drugačije tumačenje.

Tvrdila je da predstavništvo postoji i da je od početka 2014. preregistrovano u „Komercijalno predstavništvo Srpska“, te da predstavništva Republike Srpske nisu diplomatsko-konzularna predstavništva.

Bez obzira na spor oko njegovog statusa, finansiranje iz budžeta Republike Srpske trajalo je godinama. Prema podacima Vlade RS koji su objavljivani tokom spora, od 2007. do 2015. godine za rad predstavništva u Izraelu izdvojeno je približno 2,5 miliona KM. Samo od početka 2014. do kraja 2016. izdvojeno je 970.000 KM, dok su i nakon 2017. za njegov rad godinama planirani iznosi od oko 300.000 KM godišnje, a kasnije i 320.000 KM.

Posebno je zanimljiv odnos uloženog i tada evidentiranog ekonomskog efekta. Prema podacima Vlade RS objavljenim u vrijeme afere sa predstavništvom, ukupne izraelske investicije u Republiku Srpsku od 2007. do 2015. iznosile su oko 2,5 miliona KM – približno koliko je u istom periodu iz budžeta izdvojeno za rad predstavništva u Izraelu.

„Podsjećam i na poznatu staru aferu nepostojećeg predstavništva RS u Izraelu i niko nije izašao da prizna da mi tamo ništa nismo imali, samo smo vodili na papiru, a stotine hiljada maraka, možda i milioni su otišli za rad tog predstavništva koji ništa nije radio“, kaže Trivićeva.

Đorđe Vujatović

The post Velike najave, mala trgovina: Šta Republici Srpskoj donosi Privredna komora države Izrael? first appeared on Gerila.info.

Vlada je na današnjoj sjednici usvojila Informaciju o potrebnoj finansijskoj pomoći FK „Potkozarje“ i zadužila Ministarstvo finansija i Ministarstvo porodice, omladine i sporta da obezbijede 300.000 KM.

Kao razlog za izdvajanje novca Vlada navodi činjenicu da će se Potkozarje ove sezone prvi put takmičiti u Prvoj ligi Republike Srpske.

„Ulaganje u Fudbalski klub ‘Potkozarje’ u ovom trenutku predstavlja direktnu investiciju u razvoj sporta, te afirmaciju mladih sportista, s obzirom da u omladinskim kategorijama klub broji više od 200 članova“, naveli su iz Vlade Republike Srpske u odgovoru za Gerila info.

U saopštenju objavljenom nakon sjednice Vlade ne pominje se odluka o pomoći ovom fudbalskom klubu.

Inače, Potkozarje posljednjih godina bilježi uspon kakav se rijetko viđa u fudbalu Republike Srpske. Klub je za svega nekoliko sezona prošao put od nižih liga do Prve lige Republike Srpske. Prošle sezone osvojio je Drugu ligu Republike Srpske, grupa Zapad i prvi put u istoriji izborio plasman među prvoligaše.

Ambicije kluba, međutim, nisu od juče. U prethodnom periodu renovirane su svlačionice i klupske prostorije, a postavljeni su i reflektori na stadionu u Aleksandrovcu.

Na čelu kluba je do nedavno bio Dejan Kusić, koji je ranije i igrao za Potkozarje. Njega je na kraju pretprošle sezone, i pored velikog uspjeha i nakon ulaska u Drugu ligu zapad na mjestu predsjednika kluba zamijenio vozač Milorada Dodika, Goran Opačić.

Predsjednik Vlade Savo Minić danas je rekao da nema detalje oko odluke i da ne zna ko je na čelu Potkozarja.

Zanimljivo je da je Kusić još u maju 2024. godine morao da odgovara na tvrdnje da je Potkozarje „politička ekipa“. Gostujući u emisiji portala Micro mreža takve tvrdnje je odbacio.

„Ta priča nema veze sa vezom“, rekao je tada Kusić, koji je sada na čelu fudbalskog kluba Romanovci.

Nekoliko mjeseci kasnije, u novembru 2024, na „plavo-bijeloj večeri“ Potkozarja među gostima je bio i Milorad Dodik. Među zvanicama na proslavi ulaska u Drugu ligu zapad bili su gradonačelnik Laktaša Miroslav Bojić, tadašnji ministar trgovine i turizma Denis Šulić, generalni sekretar FSRS Dejan Lukendić. Zanimljivo stotinjak metara od stadiona nalazi se i kuća oca predsjednika Fudbalskog saveza BiH Vice Zeljkovića.

Kusić je tada, govoreći o gostima klupske večeri, Dodika opisao kao nekoga ko je u Aleksandrovcu „uvijek rado viđen gost“. Član uprave kluba je i Boris Spasojević koji je i predsjednik KK Igokea iz Aleksandrovca.

Klub je u novu sezonu ušao i sa poznatim trenerskim imenom. Ekipu vodi Vlado Jagodić, nekadašnji trener Borca, Kozare, Laktaša, Radnika i više drugih klubova, kao i nekadašnji selektor mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njegovim dovođenjem na klupu Potkozarje je pokazalo da ima ambiciju a i da nema problema sa finansijama. Kako god danas je stigla i pomoć Vlade Republike Srpske od 300.000 maraka.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Klubu na čijem čelu je vozač Milorada Dodika od Vlade 300 000 maraka! first appeared on Gerila.info.

Ovom tužbom Dodik, njegov sin Igor i još devet tužilaca od američkog suda traže mnogo više od potvrde činjenice da su prošle godine skinuti sa američke crne liste – žele da sud njihove nekadašnje sankcije proglasi nezakonitim, izbriše trag o njima iz službenih i komercijalnih baza i spriječi da na osnovu istih činjenica ponovo završe na OFAC listi.

Izmijenjena tužba podnesena je 25. avgusta pred Okružnim sudom SAD za Južni distrikt Floride, a uz Milorada i Igora Dodika tužioci su Radmila Bojanić, Pavle Ćorović, Danijel Dragičević, Marko Gujaničić, Dijana Milanković, Dalibor Panić, Goran Raković, Nemanja Reljin i kiparska kompanija SEE Media Research Ltd.

Već na početku dokumenta Dodikovi advokati tvrde da su sankcije proizvele posljedice koje nisu nestale njihovim formalnim ukidanjem.

“Ove sankcije prouzrokovale su ozbiljnu, konkretnu i trajnu finansijsku štetu svakom od tužilaca, uključujući obavezno blokiranje imovine unutar Sjedinjenih Država, prekid bankarskih odnosa od velikih američkih i međunarodnih finansijskih institucija i nastavak isključenosti iz globalnog finansijskog sistema čak i nakon formalnog skidanja sa liste“, navodi se u izmijenjenoj tužbi.

Iako ih je OFAC u oktobru 2025. uklonio sa liste sankcionisanih osoba, Dodik i ostali sada tvrde da samo skidanje sa liste nije bilo dovoljno, jer su posljedice američkih sankcija ostale – banke ih, prema navodima tužbe, i dalje odbijaju kao klijente, međunarodne finansijske veze nisu u potpunosti obnovljene, a privatne baze koje koriste banke i druge finansijske institucije i dalje ih prepoznaju kao osobe koje su bile pod američkim sankcijama.

„Velike komercijalne baze podataka za provjeru sankcija nastavljaju da označavaju tužioce kao ranije sankcionisane osobe. Velike američke i međunarodne finansijske institucije i dalje odbijaju da obnove bankarske odnose. Imovina koja je bila blokirana tokom perioda sankcija nije u potpunosti vraćena“, tvrde Dodik i ostali tužioci.

U nastavku tužbe, u koju je Gerila imala uvid, navodi se da banke i nakon ukidanja sankcija odbijaju da im ponovo otvore račune.

„Velike američke finansijske institucije odbijaju da ponovo otvore račune tužiocima ili da nastave obrađivati bankovne transfere u njihovo ime. Ove institucije pozivaju se na raniji status tužilaca na SDN listi i kontinuirani rizik usklađenosti kao osnov za nastavak odbijanja, uprkos formalnom skidanju sa liste”, navodi se u tužbi.

Zbog toga Dodik i ostali od američkog pravosuđa traže da ode nekoliko koraka dalje od odluke koju je OFAC već donio i da njihove nekadašnje sankcije pravno poništi.

Od suda zahtijevaju da utvrdi da su odluke o njihovom stavljanju na SDN listu bile nezakonite, da poništi te odluke i naloži brisanje evidencija iz OFAC-ovih baza, ali i da američko Ministarstvo finansija obavijesti kompanije koje vode komercijalne baze za provjeru sankcionisanih osoba da su odluke poništene i zatraži uklanjanje podataka o njihovom nekadašnjem statusu.

Advokati u tužbi tvrde da samo sudsko poništavanje sankcija može potpuno ukloniti štetu koju njihovi klijenti, prema njihovim navodima, i dalje trpe.

„Jedini efikasan način da se otkloni ova trajna šteta jeste poništavanje i brisanje osnovnih odluka o sankcijama, zajedno sa obavještavanjem operatera baza podataka za provjeru sankcija. Takvo brisanje evidencija i obavještavanje nije moguće postići samim skidanjem sa liste i može ga narediti jedino ovaj sud“, navodi se u dokumentu.

Iako se kroz gotovo 50 stranica izmijenjene tužbe govori o ozbiljnoj finansijskoj, poslovnoj, profesionalnoj i reputacionoj šteti koju su sankcije navodno napravile, Dodik i ostali od američke države u ovom postupku ne traže milionsku odštetu.

Finansijski zahtjev je, zapravo, simboličan – za svakog pojedinačnog tužioca traži se po “jedan dolar” nominalne odštete zbog navodne povrede ustavnih prava, ali se istovremeno traži i plaćanje razumnih advokatskih i drugih troškova postupka.

Mnogo značajniji od jednog dolara je zahtjev kojim Dodik i ostali žele ograničiti mogućnost da ih američke vlasti ponovo sankcionišu.

U završnom dijelu tužbe traže trajnu sudsku zabranu kojom bi se zahtijevalo formalno povlačenje Izvršne uredbe 14140 i američkim institucijama zabranilo da tužioce ponovo stave na SDN listu „na osnovu istih činjeničnih osnova na kojima su počivale poništene odluke o sankcijama“.

Da opasnost od povratka na listu smatraju stvarnom, Dodikovi advokati pokušavaju dokazati pozivajući se upravo na način na koji je OFAC prethodnih godina širio sankcije.

„Ovo nije hipotetička ili spekulativna šteta. OFAC je više puta sankcionisao i ponovo sankcionisao tužioce i osobe iz Dodikove mreže“, piše u izmijenjenoj tužbi, nakon čega se nabrajaju američke odluke iz 2023, 2024. i 2025. godine.

Od “nemam imovinu” do “blokirana mi je imovina i interesi u SAD”

U izmijenjenoj tužbi posebno se tvrdi da su sankcije Miloradu Dodiku dovele do blokiranja njegove imovine koja je bila pod američkom jurisdikcijom. „Nakon stavljanja na listu, sva imovina Milorada Dodika i njegovi imovinski interesi koji su se nalazili u Sjedinjenim Državama ili u posjedu ili pod kontrolom američkih lica odmah su blokirani po sili zakona. Blokada je obuhvatala imovinu, novčana sredstva i druge finansijske interese koji podliježu jurisdikciji SAD“, navodi se u tužbi.

Gotovo identičnu tvrdnju tužioci iznose i za Igora Dodika: „Nakon stavljanja na listu, sva imovina Igora Dodika i njegovi imovinski interesi u Sjedinjenim Državama ili u posjedu ili pod kontrolom američkih lica odmah su blokirani po sili zakona, dok su finansijske transakcije koje su bile u toku i bankarski odnosi prekinuti ili odbijeni.“

Upravo je obrazloženje štete jedan od zanimljivijih dijelova tužbe, posebno kada se uporedi sa načinom na koji je Dodik godinama pred domaćom javnošću govorio o američkim sankcijama.

Nakon prvih američkih sankcija 2017. godine Dodik je tvrdio da mu Amerikanci praktično nemaju šta blokirati.

„Ja nemam nikakvu imovinu u SAD-u. Nemam ni imovinu, niti bilo kakav račun. U tom pogledu, deplasirano je zabranjivati nešto kad ono ne postoji“, rekao je tada Dodik.

Gotovo identičnu poruku ponovio je nakon novih američkih sankcija u januaru 2022. godine.

„Ja nikad ništa nisam imao u Americi, nisam imao račun u Americi, nikakve poslove nisam imao u Americi“, govorio je Dodik, nazivajući farsom zabranu raspolaganja imovinom za koju je tvrdio da je nema.

Četiri godine kasnije, pred američkim sudom pojavljuje se bitno drugačija formulacija.

Pokušavajući dokazati da individualni tužioci imaju dovoljno veze sa Sjedinjenim Državama da bi se mogli pozvati na zaštitu prava garantovanih Petim amandmanom američkog Ustava, u izmijenjenoj tužbi se navodi: „Individualni tužioci imali su dovoljno kontakata sa Sjedinjenim Državama da se mogu pozvati na zaštitu pravičnog postupka. Imali su imovinu pod jurisdikcijom SAD, obavljali redovne finansijske transakcije sa američkim fizičkim i pravnim licima i bili podvrgnuti prinudnoj regulatornoj vlasti Sjedinjenih Država kroz proces sankcionisanja.“

Na šta se tačno odnose ta imovina i transakcije i da li se tvrdnja konkretno odnosi i na Milorada Dodika, u tužbi nije objašnjeno.

Tužitelji u dokumentu navode i koliko su, prema njihovom viđenju, posljedice ulaska na SDN listu široke.

“Stavljanje na SDN listu lišilo je tužioce značajnih sloboda, uključujući isključenje iz globalnog finansijskog sistema, nemogućnost obavljanja uobičajenih poslovnih transakcija, primanja plate ili naknade i bavljenja uobičajenim komercijalnim aktivnostima“, tvrdi se u tužbi.

Navode čak i probleme sa putovanjima, tvrdeći da aviokompanije, hoteli i pružaoci turističkih usluga provjeravaju klijente prema SDN listi i mogu odbiti uslugu sankcionisanim osobama.

Bidenov potpis jedan od Dodikovih aduta

Jedan od najneobičnijih pokušaja rušenja ranijih sankcija zasniva se na potpisu bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena i korištenju takozvanog „autopena“.

Izvršna uredba 14140 donesena je 8. januara 2025, svega 12 dana prije kraja Bidenovog mandata, i njome su proširena ovlašćenja američke administracije za sankcionisanje osoba povezanih sa Zapadnim Balkanom.

Samo devet dana kasnije, 17. januara, OFAC je sankcionisao grupu osoba i kompanija povezanih sa Dodikom.

Dodikovi advokati sada pokušavaju osporiti samu osnovu tih odluka.

„Postoje ozbiljna pitanja u vezi s tim da li je predsjednik Biden lično pregledao i odobrio Izvršnu uredbu 14140. Izvršna uredba 14140 nosi obilježja izvršenja autopenom. Donesena je u periodu kada je više izvršnih uredbi i predsjedničkih akata proizvedeno u brzom slijedu i tokom perioda u kojem je lično učešće tadašnjeg predsjednika u upravljanju bilo predmet zabrinutosti obje političke strane“, piše u tužbi.

A onda dolazi pravna posljedica koju Dodikov tim želi izvući iz te tvrdnje:

„Ako je Izvršna uredba 14140 donesena putem autopena bez ličnog odobrenja predsjednika, ona je ustavno ništavna od samog početka, a sve radnje preduzete na osnovu nje, uključujući sankcionisanje devet tužilaca 17. januara 2025, nemaju pravno dejstvo“, a u tužbi insistiraju da se ne radi o običnoj proceduralnoj grešci.

Bez upozorenja, dokaza i saslušanja

Drugi veliki pravni pravac tužbe odnosi se na tvrdnju da je OFAC prekršio prava tužilaca iz Petog amandmana američkog Ustava.

Dodik i ostali tvrde da nisu dobili priliku da se brane prije nego što su sankcije proizvele svoje posljedice.

„Sankcije su uvedene bez bilo kakvog prethodnog saslušanja ili mogućnosti da budu saslušani. OFAC tužiocima nije dostavio obavještenje o predloženim sankcijama, pristup dokazima na kojima su sankcije zasnovane niti mogućnost da ih ospore prije nego što su stupile na snagu“, navodi se u dokumentu.

Nezadovoljni su i mogućnošću da nakon sankcionisanja traže preispitivanje odluke od samog OFAC-a.

„Sankcije su nametnute kao svršen čin, sa trenutnim i razornim finansijskim posljedicama, dok je jedini raspoloživi ‘pravni lijek’ bila nekontradiktorna peticija upravo onoj agenciji koja je odlučila da sankcije uvede“, tvrde tužioci.

Amerikance tuže novcem iz budžeta RS

Iza pravne bitke nalazi se još jedan detalj važan za građane Republike Srpske – advokata koji zastupa Dodika, njegovog sina i ostale tužioce nije prvobitno angažovao Dodik kao privatno lice, nego Republika Srpska.

Svih deset fizičkih lica i kompaniju SEE Media Research pred američkim sudom zastupa Robert David Garson iz advokatske firme GS2 Law PLLC, a dokumentacija američkog registra stranih agenata FARA pokazuje da je strani principal te firme Republika Srpska.

Ugovor je vezan za Ministarstvo za evropske integracije i međunarodnu saradnju RS, odnosno ministra Zlatana Klokića, a pismo o angažovanju datirano je 30. jula 2025. godine.

Posao koji je Republika Srpska naručila od američke firme opisan je kao „Representation in Litigation Strategy and OFAC Sanctions Challenge“, odnosno zastupanje u strategiji parničenja i osporavanju OFAC sankcija.

Prema FARA dokumentaciji, GS2 Law angažovan je za pravne savjete i zastupanje Republike Srpske i/ili određenih identifikovanih pojedinaca pred OFAC-om i američkim federalnim sudovima, a među osobama na koje se angažman odnosi posebno je naveden Milorad Dodik.

Za početni angažman ugovorena je “fiksna naknada od 100.000 dolara za dva mjeseca rada”, a usluge se finansiraju iz budžeta Republike Srpske.

Garsonova redovna tarifa navedena u ugovoru iznosi 1.000 dolara po satu, drugi advokati naplaćuju između 350 i 650 dolara, dok je sat rada pripravnika 225 dolara, s tim da je za početni posao dogovorena fiksna cijena.

Ugovor je ostavio mogućnost dodatnog angažmana, kao i angažovanja drugih stručnjaka i pravnih savjetnika, čije troškove, uz prethodno odobrenje, takođe snosi klijent – Republika Srpska.

Đorđe Vujatović

The post Dodikov pravni tim dopunio tužbu protiv SAD: Pogledajte šta traže od američkih vlasti first appeared on Gerila.info.

Vladimir Kovačević napadnut je 26. avgusta 2018. godine na parkingu zgrade u kojoj živi sa porodicom. OJT Banjaluka je taj slučaj okarakterisalo kao pokušaj ubistva a na 4 odnosno 5 godina zatvora osuđeni su Nedeljko Dukić i bokser Marko Čolić, dvojica napadača. Osam godina kasnije, međutim, još se ne znaju nalogodavci napada.

“Na prvom razgovoru sa postupajućim tužiocem Tatjanom Ninković sam rekao na koga sumnjam kao nalogodavca i zašto sumnjam. Rekao sam da nemam nikakve dokaze. Ni sada ih nemam. Ali zanimljivo da se postupajući tužilac nije potrudila ni da to lice makar pozove na razgovor i onda odbaci sumnje ukoliko nemaju osnova. Jasno je da tužioci bježe od istraga koje imaju veze sa političkim moćnicima ili onima koji imaju veze sa njima bilo sadašnjim bilo ovima koje se predstavljaju kao buduće”, rekao je Kovačević danas novinarima ispred Okružnog tužilaštva u Banjaluci.

Tužiteljka Ninković inače poznata je i po slučaju prijetnji novinarki Vanji Stokić 2020. godine kada je donijela odluku da se neće sprovoditi istraga zbog prijetnji odsjecanjem glave koje joj je uputio izvjesni Goran Živković. Ninković je ocijenila da je Živković iznosio svoj stav.

Banjalučko tužilaštvo je u više navrata saopštilo kako nema osnova za istragu o naručiocima jer nema indicija da bi neko mogao bit naručilac. Oni su rekli i da su počinioce pitali da li postoje nalogodavci i da su im ovi odgovorili odrično.

“Jasno je da je tužilaštvo vjerovalo počiniocima napada da nema nalogodavaca i da ništa nisu uradili da istraže slučaj do kraja. Jasno je i da počinioci nisu imali nikakav lični motiv za napad”, rekao je Kovačević

On je podjestio i da su tadašnji predsjendik Republike Srpske Milorad Dodik i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač na konferenciji za medije dan nakon napada rekli kako napad nije politički motivisan. Ni dana, kaže, nije jasno na osnovu kojih saznanja su njih dvojica to tvrdili jer ni njih nikada OJT Banjaluka nije pozvalo na razgovor tim povodom.

Vladimir Kovačević je u napadu zadobio teže povrede glave. Dvojica napadača su ga sačekala ispred njegove zgrade i napala teleskopskim palicama. Okružni sud u Banjaluci je prihvatio kvalifikaciju slučaja kao pokušaj ubistva. Zanimljivo i da je rješavanju slučaja umnogome pomoglo to što se jedan od napadača, Marko Čolić, jutro nakon napada vratio na mjesto zločina da traži palicu koja se polomila. Njegovo ponašanje bilo je sumnjivo komšijama koje su vidjele kojim vozilom je došao.

Gerila info

The post Kovačević: OJT Banjaluka osam godina ne radi ništa na otkrivanju nalogodavaca napada! first appeared on Gerila.info.

Ova informacija šokirala je i ostavila u nevjerici javnost i kompletnu novinarsku zajednicu.

Od nje su se oprostile kolege iz redakcije Mondo BiH, navodeći da ih je njen iznenadni odlazak ostavio u šoku i dubokoj žalosti.

Opisali su je kao pokretačku snagu kolektiva, prijateljicu, koleginicu i savjetnicu.

“S dubokim bolom u srcu i neizrecivom tugom danas se opraštamo od naše Ivane. Njen iznenadni odlazak ostavio nas je u šoku, nevjerici i dubokoj žalosti. Ivana je bila naša lokomotiva, pogonska snaga i glava našeg kolektiva. Bila je naša drugarica, koleginica, savjetnica. Svijet bez nje od danas je mračnije mjesto”, navedeno je u objavi redakcije MONDO BiH.

Sahrana Ivane Šimundže biće održana u četvrtak, 27. avgusta, u 13 časova na groblju „Sveti Marko“ u Banjaluci.

Redakcija portala GERILA izražava iskreno saučešće porodici, prijateljima i kolegama Ivane Šimundže.

The post Preminula novinarka Ivana Šimundža first appeared on Gerila.info.

Ovo u novom podkastu GERILE kaže advokat Jovana Kisin Zagajac koja je govorila o problemima sa vodosnabdjevanjem koji sedmicama muče Banjolučane i mještane Potkozarja. Stanovnici prigradskih naselja gotovo dvadeset dana nisu imali vodu.

„I samo najavljivanje restrikcije vode ne znači da je takva restrikcija zakonita. Štaviše – smatram da nije. Ukoliko bi se građani udružili ili pojedinačno tražili sudsku zaštitu, oni bi je i dobili. U slučajevima kada ne dobijate ono što uredno plaćate i na šta imate osnovno pravo, kao što je pravo na vodu, građani mogu pojedinačno da se obrate sudu sa tužbom“, kaže Kisin Zagajac.

Sud, dodaje ona, ne može odvrnuti česmu, ali može ubrzati da se određene stvari sistemski riješe i može dati naknadu štete. Ta naknada zavisi od dužine i intenziteta nestašice vode. Kisin Zagajac navodi da bi visina štete zavisila i od toga koliko dana nije bilo vode, da li je u pitanju domaćinstvo ili poslovni subjekat, da li je u pitanju materijalna šteta.

„Ta šteta u suštini postoji samom činjenicom da vi bez vode ne možete normalno da živite i da funkcionišete. Postoje sudske odluke u regionu koje su utvrdile da se samim tim što ne možete da normalno funkcionišete smatra da vam je narušen kvalitet života i da je onaj koji je to narušio dužan da vam nadoknadi tu štetu“, istakla je Kisin Zagajac.

Ona podsjeća da su građani prethodne godine napravili proteste zbog nestašice vode, a onda su pokrenuti prekršajni postupci protiv njih samo zato što su protestovali. Ali sud je prepoznao upravo to pravo na vodu, pa ih je oslobodio prekršajne odgovornosti.

„Građani su možda mogli glasnije i učestalije da iskažu svoje nezadovoljstvo i svoj građanski bunt, ali nije da nisu pokazivali taj otpor. Političari vole prebacivati lopticu i jedni druge optuživati za probleme. Vidjeli smo da broj zaposlenih u Vodovodu i dalje raste. Umjesto da resurse usmjeravaju na rješavanje ovog problema, oni zapošljavaju nove ljude“, kaže Jovana Kisin Zagajac.

Vodovod je, dodaje ona, prvi u lancu odgovornosti, nakon toga gradska uprava, potom čak i Skupština grada. Jovana Kisin Zagajac smatra da je u borbi za vodu solidarnost više nego važna. Političare ne zanimaju problemi, ali ih zanima pet ili deset hiljada nezadovoljnih građana.

„Toga se plaše i to ih boli. Pogotovo u predizbornom periodu. Solidarnost je tu ključna. Bio to klasični protest sa transparentima, bilo to prolijevanje nekih sadržaja ispred vrata gradske uprave. Solidarnost rađa brojnost. Vjerujem da bi mnogi građani iz gradskog jezgra koji imaju vodu došli da podrže takvu građansku inicijativu“, tvrdi Kisin Zagajac.

Goran Dakić

The post Jovana Kisin Zagajac za GERILU: Voda je osnovno ljudsko pravo first appeared on Gerila.info.

Iste firme dobile su od Grada i poslove izrade spomenika Kulinu banu i kralju Tvrtku I Kotromaniću. Ni na jednom od ta dva tendera nisu imale konkurenciju. Za Kulina bana Grad je platio oko 135.000 KM, za Tvrtka gotovo pola miliona, a za kneza Lazara gotovo 1,8 miliona KM. Ukupno oko 2,4 miliona maraka. Grad Banjaluka danima ne odgovara na pitanja koja smo poslali o novom spomeniku, načinu na koji je određena njegova cijena i novcu kojim će biti plaćen.

Gradonačelnik Draško Stanivuković tvrdi da je novac predviđen budžetom, ali nije rekao na kojoj stavci. Odbornik Liste za pravdu i red Igor Mandić kaže da je ponovo pregledao budžet za 2026. godinu i da takve stavke nema. Otvoreno je i pitanje kada je izrada spomenika zapravo počela. CAPITAL je tri dana nakon raspisivanja tendera objavio da je model već napravljen i da se oko mjesec dana nalazi u livnici u Subotici. Tender koji je Grad tek tada raspisao obuhvatao je, između ostalog, izradu modela i njegovo livenje u bronzi. Stanivuković tvrdi da spomenik nije počeo da se izrađuje prije izbora izvođača.

„Zavjetna obaveza“

Stanivuković izgradnju spomenika objašnjava njegovim istorijskim i nacionalnim značajem. Kneza Lazara naziva „zavjetnom obavezom“, govori o Gazimestanu i Kosovu i Metohiji i poručuje da bez Kosova i Metohije nema ni Republike Srpske ni Banjaluke. Kneza Lazara naziva najvećom srpskom istorijskom ličnosti što je svakako vrlo diskutabilno.

Prema njegovim najavama, bronzana figura biće visoka najmanje osam metara, dok će cijeli spomenik sa postamentom i podestom na pojedinim mjestima dostizati oko 15 metara. Stanivuković kaže i da za spomenik postoji stavka u budžetu Grada ali kao u još nekim slučajevima ranije odbija da do kraja objasni i dokaže svoje tvrdnje. Nije rekao koja stavka se tiče izrade ovog spomenika.

Vrijednost ugovora sa KOTO-om je 1.777.484,12 KM sa PDV-om.

Odbornik Igor Mandić tvrdi da taj novac nije predviđen Budžetom Grada za 2026. godinu.

„Prolazio sam još jednom kroz budžet i to nije stavka koja je predviđena u budžetu za 2026. godinu. To je još jedan u nizu predizbornih projekata i mislim da svakako nije nešto što je prioritetno i što prioritetno treba gradu Banjaluci“, kaže Mandić.

On kaže da poštuje ličnosti iz srpske istorije, ali da Banjaluka ima mnogo prečih problema.

„Uz dužno poštovanje prema velikanima iz naše istorije i prema istoriji, mislim da ipak nije vrijeme za takav jedan projekat, pored toliko postojećih problema koji treba da budu prioritetno riješeni“, kaže Mandić.

Mandić navodi nepopravljene ulice, kvarove i gubitke na vodovodnoj mreži i nedostatak kanalizacije. Prema podacima koje iznosi, od oko 52.000 korisnika priključenih na vodovodnu mrežu svega oko 27.000 ima priključak na kanalizaciju.

„Imamo desetine kvarova svaki dan gdje su gubici ogromni“, kaže Mandić za Gerila info i navodi i da je ove godine 2.322 djece ostalo bez mjesta u javnim vrtićima. Mandić smatra da osnovne potrebe stanovnika Banjaluke moraju biti prioritet gradskih vlasti.

CAPITAL pisao o izradi prije tendera

Grad Banjaluka raspisao je tender za spomenik knezu Lazaru 24. aprila 2026. godine. Portal Capital je 27. aprila objavio tekst „Stanivuković naručio spomenik Lazaru pa onda raspisao tender“. Prema informacijama ovog portala, model spomenika tada je već bio napravljen i oko mjesec dana nalazio se u livnici u Subotici. Capital je objavio da je vajar model napravio za 25 dana.

Inače, u tenderskoj dokumentaciji Grad je od budućeg izvođača tražio izradu modela u glini, njegovo livenje u bronzi, transport, sastavljanje i montažu. Tender obuhvata i projektovanje, temelje, postament i uređenje prostora. Capital je tada je kontaktirao i livnicu u Subotici. Na pitanje da li se kod njih izlijeva model spomenika knezu Lazaru dobili su odgovor da se nešto radi.

„Ima nešto u perspektivi, a otkud vi znate za to i za nas?“, rekli su tada iz subotičke livnice novinaru ovog portala.

Draško Stanivuković je juče negirao da je izrada počela prije tendera.

„To su spekulacije, da je počela izrada spomenika“, rekao je, tvrdeći da je sve rađeno nakon izbora izvođača i u skladu sa procedurama. Nije objasnio ko je i kada naručio model o kojem je Capital pisao u aprilu.

Na tender je na kraju stigla jedna ponuda, zajednička ponuda KOTO Banja Luka i KOTO Beograd, vrijedna 1.777.484,12 KM sa PDV-om. Pošto nije bilo drugog ponuđača, nije održana elektronska aukcija.

Pet maraka ispod procijenjene vrijednosti

KOTO Banja Luka i KOTO Beograd radili su i statuu Kulina bana. Grad je 2023. za taj posao planirao 134.999 KM sa PDV-om. KOTO je bio jedini ponuđač. Ponuda je iznosila 134.994 KM, pet maraka manje od procijenjene vrijednosti. Statua Kulina bana visoka je oko 4,5 metara i teška približno tonu i po.

Godinu kasnije Grad je raspisao nabavku „Izgradnja istorijskog spomenika“. Radilo se o spomeniku kralju Tvrtku I Kotromaniću.

Procijenjena vrijednost bila je 427.350 KM bez PDV-a. Ponovo su se javili samo KOTO Banja Luka i KOTO Beograd. Ponudili su 427.350 KM bez PDV-a, tačno koliko je iznosila procijenjena vrijednost.

Portal PratimoTendere ovu nabavku označio je kao rizičnu. U analizi tendera naveli su da dokumentacija prvobitno nije sadržavala projektni zadatak niti mjesto izvođenja radova. Bronzana figura kralja Tvrtka na konju visoka je oko 4,8 metara. Sa postamentom spomenik je viši od deset metara.

Lazarova figura treba da bude visoka najmanje osam metara. Tvrtkov spomenik koštao je gotovo 500.000 KM sa PDV-om, a ugovor za “Lazara” iznosi gotovo 1,8 miliona. Tender za Lazara obuhvata više radova od same izrade bronzane figure, uključujući projektovanje, temelje, postament i uređenje prostora. Grad, međutim, nije odgovorio na naše pitanje kako je formirana procijenjena vrijednost ovog posla.

Tvrtko odgovara uslovu novog tendera

U dokumentaciji za spomenik knezu Lazaru od ponuđača je traženo da dokaže da je u prethodnih pet godina realizovao najmanje jedan ugovor za izgradnju spomenika ili sličan posao vrijedan najmanje 450.000 KM sa PDV-om. KOTO je dvije godine ranije za Grad Banjaluka izradio Tvrtkov spomenik vrijedan gotovo 500.000 KM.

Rezultat tri gradska tendera izgleda ovako: za Kulina bana jedna ponuda KOTO-a od 134.994 KM; za Tvrtka jedna ponuda KOTO-a od 427.350 KM bez PDV-a; za Lazara jedna ponuda KOTO-a od 1.777.484,12 KM sa PDV-om.

KOTO u Banjaluci radio i prije Stanivukovića

KOTO nije počeo da dobija poslove u Banjaluci dolaskom Draška Stanivukovića na mjesto gradonačelnika. Firma je radila za Grad i dok je gradonačelnik bio Igor Radojičić, sada jedan od najvjernijih saradnika Draška Stanivukovića i suosnivač Pokreta Sigurna Srpska.

KOTO je 2018. godine dobio posao obnove krova Banskog dvora vrijedan više od pola miliona maraka, a učestvovao je i u drugim radovima na ovom objektu. Beogradski KOTO posluje od devedesetih godina i specijalizovan je za radove na kulturno-istorijskim objektima. Firma je radila na Narodnom muzeju u Beogradu, Pobedniku, vjerskim objektima i drugim zaštićenim kulturnim dobrima. Vlasnik KOTO Banja Luka je Zlatan Tomić, koji je vlasnički povezan i sa KOTO Beograd. Beogradska kompanija godinama dobija i javne poslove u Srbiji.

KOTO i ALP Inženjering dobili su 2019. restauraciju stare Glavne željezničke stanice u Beogradu, vrijednu oko dva miliona evra bez PDV-a. Posao je dodijeljen u pregovaračkom postupku zbog, kako je tada obrazloženo, hitnosti.

“Nikakve odluke nema, izmjena regulacionog plana nije bila nikakva, mi ne znamo ni kako je izvođač izabran, sve nam je nepoznanica. Ne znamo ni način na koji se finansiraju radovi“, rekao je, novinaru Gerila info, predsjednik skupštine grada Banjaluka, Ljubo Ninković (SNSD) na pitanje o načinu na koji grad plaća izradu spomenika knezu Lazaru.

Nemanja je bio poklon

Izgradnja nacionalnih spomenika u predvečerje izbora nije izum Draška Stanivukovića. Pred opšte izbore 2014. godine Milorad Dodik je u prisustvu patrijarha Irineja otkrio postavljeni spomenik Stefanu Nemanji kod Narodne i univerzitetske biblioteke u centru Banjaluke.

Spomenik je, tako je rečeno javnosti i medijima, rad novosadskog vajara Ljubomira Šćepanovića a gradu je poklonjen preko novosadskog fonda „Dostojanstvo“. Cijena njegove izrade nije javno poznata.

U Banjaluci je, nakon višegodišnjeg čekanja, napravljeno i Centralno spomen-obilježje poginulim borcima Vojske Republike Srpske u centru Banjaluke. Ovaj kompleks je znatno skuplji od Lazarovog spomenika. Njegova cijena je kroz dodatne radove premašila sedam miliona maraka. Otkrivanje spomenika obje političke opcije u Republici Srpskoj iskoristile su za maksimalnu političku promociju.

Draško Stanivuković gradonačelnik Banjaluke, koji se u posljednjih nekoliko godina uvezao sa različitim strukturama i preko kojeg pojedinci iz struktura vlasti i službe u Srbiji očigledno žele da obezbijede uticaj u budućoj vlasti u Republici Srpskoj, najavio je izradu još nekoliko spomenika u gradu. U kružnim tokovima najavljuje nove skulpture. Sve je dobro dok ne najavi spomenik samom sebi. Na kružnom toku na Petrićevcu kod Centruma, idealno.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Stanivukovićevi i Dodikovi spomenici. Pumpanje nacionalnih osjećaja kao najbolji način podizanja sopstvene popularnosti i bitnosti! first appeared on Gerila.info.

Prema rezultatima Centralne izborne komisije BiH, Vujović se na toj listi nalazio pod rednim brojem 20 i osvojio je 35 glasova.

Nosilac iste liste bio je Dražen Dunđer, sadašnji predsjednik Skupštine opštine Bileća, koji je godinama povezan sa Konjičkim klubom „Potkovica“ i organizacijom konjičkih trka u Bijeljanima, manifestacije nakon koje se dogodio incident za koji je Vujović osumnjičen.

Dvanaeste konjičke trke održane su u subotu, 22. avgusta, a u najavi manifestacije kao organizatori navedeni su Opština Bileća i Konjički klub „Potkovica“, dok su na programu bile trke brdsko-planinskih, arapskih i punokrvnih engleskih grla.

Dunđer je i ranijih godina u medijima direktno predstavljan kao organizator trka, pa ga je Herceg TV uoči trka 2025. godine ugostio upravo u tom svojstvu, navodeći da su organizatori manifestacije Opština Bileća i KK „Potkovica“.

Godinu ranije isti medij je u najavi desetih konjičkih trka naveo da je organizator KK „Potkovica“, dok je Dražena Dunđera predstavio kao „vlasnika ovog kluba“.

I prethodnih godina kada je riječ o ovoj manifestaciji, vezalo ime Dražena Dunđera, dugogodišnjeg odbornika, a sadašnjeg predsjendika Skupštine opštine Bileća.

Podaci dostupni u registrima, međutim, danas kao zastupnika KK „Potkovica“ navode Aleksandra Dunđer.

Upravo nakon ovogodišnjih trka u Bijeljanima dogodio se incident zbog kojeg je uhapšen Vujović, a policija ga sumnjiči za teško ubistvo u pokušaju jer je, prema dosadašnjim informacijama iz istrage, vozilom krenuo prema grupi ljudi i udario trojicu muškaraca.

Nakon događaja Vujović je pobjegao, a policija je tragala i za Mirkom Samardžićem, dok su Goran Čubrilo i Marija Ivković uhapšeni zbog sumnje da su pomogli izvršiocu nakon počinjenog krivičnog djela.

Vujović i Samardžić uhapšeni su narednog dana, 23. avgusta, a policija je najavila njihovo sprovođenje Okružnom javnom tužilaštvu u Trebinju.

Vujović je odranije poznat policiji i pravosuđu, a iz Okružnog javnog tužilaštva Trebinje saopšteno je da je protiv njega, prije najnovijeg slučaja, formirano osam predmeta u kojima su podignute optužnice, da je sedam postupaka pravosnažno okončano, dok je jedan još u toku.

Među ranijim slučajevima je i događaj iz februara 2021. godine, kada je Vujović bio osumnjičen za protivpravno lišenje slobode i premlaćivanje Dušana Miloševića iz Bileće, koji je, prema tadašnjim policijskim i medijskim izvještajima, otet, stavljen u gepek automobila, odvezen izvan grada i pretučen.

Vujović ni tada neposredno nakon događaja nije bio dostupan policiji, već se nekoliko dana kasnije predao, nakon čega mu je određen pritvor, koji mu kasnije nije produžen.

Dražen Dunđer je nakon posljednjeg incidenta u Bijeljanima rekao da su konjičke trke završene prije nego što je došlo do sukoba i da se događaj desio kada su se ljudi već razilazili, te je javno osudio Vujovićev postupak.

Đorđe Vujatović

The post Uhapšeni Željko Vujović bio kandidat na izborima na listi Ujedinjene Srpske i SRS first appeared on Gerila.info.

Borovina je odbornik u Skupštini opštine Sokolac i jedan od prepoznatljivijih ljudi DEMOS-a na području Sarajevsko-romanijske regije. Njegovo političko djelovanje posljednjih godina uglavnom je vezano za lokalnu politiku, ali ime ovog Sokočanina mnogo je duže prisutno u policijskim dosijeima, obavještajnim izvještajima i novinskim tekstovima o kriminalu nego u političkim rubrikama.

Jedna od najvažnijih tačaka njegove biografije jeste dugogodišnja bliskost sa Milovanom Cickom Bjelicom. Borovina je godinama bio Bjelicin vozač, a OHR-ov pregled tadašnjih medijskih izvještaja iz 2004. godine bilježi da je u pojedinim medijima opisan kao Bjelicina „desna i lijeva ruka“. U vrijeme kada je Bjelica bio jedan od najuticajnijih ljudi na području Sokoca i važan funkcioner SDS-a, Borovina je bio dio njegovog neposrednog okruženja.

SFOR je 31. avgusta 2004. uhapsio Milovana Bjelicu i Veljka Borovinu. Dokument Ujedinjenih nacija navodi da su obojica tada uhapšena zbog aktivnosti za koje je SFOR smatrao da predstavljaju protivljenje sprovođenju Dejtonskog sporazuma. Borovina je kasnije pušten i predat vlastima Republike Srpske. Mnogo ozbiljniji trag u Borovininoj biografiji pojavljuje se desetak godina kasnije kada se njegovo ime našlo u dokumentima SIPA-e u vezi sa Darkom Šarićem.

Prema dokumentu SIPA-e koji je objavila Federalna televizija, operativnim radom policije došlo se do „kriminalističko-obavještajnih saznanja“ da je Šarić imao kontakte sa Borovinom.

U istom dokumentu navedeni su telefonski brojevi koje je, prema navodima SIPA-e, koristio Borovina. Šarić je u tom periodu bio jedna od ključnih figura međunarodne trgovine narkoticima, a nakon bjekstva od srpskih istražnih organa godinama se spekulisalo o njegovom kretanju kroz BiH i Crnu Goru.

Mediji su tada objavljivali da je Šarić bio čest gost Pala, Sokoca, Jahorine i Sarajeva, te da je među ljudima koji su mu pružali utočište i logističku podršku u Sarajevsko-romanijskoj regiji bio upravo Borovina. „Nezavisne novine“ su, pozivajući se na izvore iz bezbjednosnih struktura, objavile da su takve veze provjeravane. Još jedan detalj povezuje Borovinu sa Šarićevim krugom, a to je hotel „Kristal“ na Sokocu čiji je Borovina bio vlasnik. Ovaj hotel je pominjan kao mjesto u kojem je Šarić boravio tokom boravka u BiH.

Borovinino ime godinama se pojavljivalo i u tekstovima o neriješenim ubistvima na području Sarajevsko-romanijske regije. Posebno je kontroverzna priča o ubistvu Željka Markovića, načelnika Centra javne bezbjednosti Srpsko Sarajevo koji je ubijen 24. septembra 2002. godine u Sokocu. Marković nikada nije dobio pravosnažno razjašnjenje svog ubistva, a godinama nakon likvidacije niko nije optužen za taj zločin.

U medijskim izvještajima Borovina je dovođen u vezu i sa ubistvom Srđana Kneževića, tadašnjeg zamjenika načelnika CJB-a Srpsko Sarajevo, koji je ubijen na Palama 1998. godine. „Oslobođenje“ je 2018. podsjetilo da su, nakon Kneževićevog ubistva, bili privedeni Milovan Bjelica, Dragan Bartula i Veljko Borovina, ali da niko od njih nije optužen za ubistvo.

Borovina se ponovo našao u centru pažnje u junu 2023. godine kada je MUP Republike Srpske priveo veći broj ljudi sa područja Sokoca u okviru rada na predmetu teškog ubistva. Mediji su tada objavili da je među privedenima bio i Borovina. U tom postupku policija je, prema tada objavljenim informacijama, pretresala objekte na više lokacija i pronašla određenu količinu oružja i municije.

Na lokalnim izborima 2024. godine izabran je za odbornika DEMOS-a u Skupštini opštine Sokolac zajedno sa Slobodanom Amovićem i Srđanom Kneževićem. U decembru prošle godine na osnivačkoj skupštini PSS-a Sokolac Borovina je izabran za predsjednika OO PSS. Predsjednik PSS-a Draško Stanivuković poručio je tada da je Sokolac mjesto od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te da Pokret Sigurna Srpska ima jasan plan rada na terenu.

Slaviša Kokoza i njegovi kadrovi bliski PSS-u

Borovina danas predstavlja jednu od najvažnijih veza sarajevsko-romanijske regije sa Srbijom, ali i dalje je glavni motor u tom automobilu Slaviša Kokeza koji je u nekoliko navrata viđen u društvu članova PSS-a. Bivši predsjednik PDP-a Branislav Borenović kaže za GERILU kako ne zna da Borovina i Kokeza imaju bilo kakve veze sa PSS-om.

Kokeza je u maju ove godine viđen na skupu PSS-a. Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović objavio je ovu informaciju, a o Kokezinom uticaju unutar PSS-a pisali su proteklih sedmica i beogradski mediji.

Kokeza je u rodbinskim vezama sa načelnikom Pala Dejanom Kojićem koji je ujedno i potpredsjednik PSS-a. U tom rođačkom „skupu“ je i Sanja Grubačić koja je druga na kompenzacionoj listi PSS-a za parlament Republike Srpske.

Nakon informacija da je angažovao kriminalce da napadnu bivšeg srpskog fudbalskog reprezentativca i nekadašnjeg kapitena Mančester junajteda Nemanju Vidića, ali i njegove nekadašnje saigrače i kumove, nijedno tužilaštvo u Srbiji, niti Ministarstvo unutrašnjih poslova nisu objavili da pokreću istražni postupak protiv Slaviše Kokeze, bivšeg predsjednika Fudbalskog saveza Srbije, novokomponovanog biznismena i bivšeg funkcionera Srpske napredne stranke.

Novinari KRIK-a su utvrdili da je Kokeza preko saradnika, osim sa Belivukom, bio u kontaktu i sa novosadskim huliganom i kriminalcem Slobodanom Milutinovićem Snajperom, bratom ubijenog huligana Velibora Dunjića, Radetom Dunjićem. Uz to se direktno dopisivao sa Igorom Tapolčanjijem koji je povezan sa grupom Darka Šarića.

Istraga protiv Kokeze se, međutim, vodi u drugoj evropskoj državi. U isto vrijeme – sve ukazuje na to da bivši predsjednik FSS sada boravi u Bosni i Hercegovini. I ne samo što tamošnji političari otkrivaju da je finansijer pokreta Draška Stanivukovića, već i podaci do kojih su došli beogradski mediji pokazuju da je Slaviša Kokeza u oktobru 2024. u Sarajevu otvorio firmu „LMV“ koja se bavi trgovinom na veliko.

Direktor tog preduzeća Neđo Jovičić kazao je da su njemu priče o Kokezinim prijetnjama Vidiću i drugim fudbalerima „rekla-kazala“, da je Kokeza „operisan od kriminala“ i da ga nije vidio godinama.

„Ja sam i direktor i vlasnik firme. Ne znam zašto je on upitan. Možda preko rođaka Dejana. Ne znam stvarno. Ta firma je moja. Ako vi imate veze sa tom firmom, ima i on. To šta piše, ja ne znam. Možda postoji još jedan čovjek sa istim imenom i prezimenom, a nije on“, naveo je Jovičić.

Vukanović kaže da je bivši predsjednik FSS-a viđen još jednom nedavno i to u Trebinju. Tada je bio u društvu Vedrana Jarića koji slovi za glavnog finansijera Stanivukovićevog pokreta. Nekoliko dana nakon toga, novinari Gerile uočili su pomenutog Vedrana Jarića i sa Adamom Šukalom, jednim od najbližih saradnika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Prema tvrdanjama Vukanovića, Kokeza je po povratku iz SAD došao u Republiku Srpsku tako što je bio jedan od ljudi koji su iz sjenke učestvovali u osnivanju Pokreta Sigurna Srpska.

„Kokeza je ranije preko firme Prointer bio blizak vlastima u Republici Srpskoj. Prointer je u RS vodio Igor Dodik, a Kokeza u Srbiji. Dok se Prointer nije našao na crnoj listi Amerikanaca i prestao sa radom, u RS i u Srbiji je dobijao prihode u iznosima desetina i stotina miliona maraka. To je bila veza između vrha vlasti RS i Kokeze dok je bio u milosti Vučićeve vlasti. Ta priča se gasi kada on napušta Srbiju i FSS. Prije nekih godinu dana vratio se u politiku, jer je Dejan Kojić njegov rođak, a ujedno je i jedan od osnivača PSS-a“, ističe Vukanović.

On smatra da Kokeza preko Draška Stanivukovića želi da ima uticaj na političke procese i da „ukoliko Draško bude dio vlasti, želi da njegov rođak Kojić bude ministar unutrašnjih poslova“.

„Kojić je među ljudima u pokretu Stanivukovića koji žele blisku saradnju sa Dodikom. Vjerujem da je Kokeza po zadatku Beograda tu i da je jedna u nizu bočnih veza između Stanivukovića i vlasti u Srbiji“, kaže Vukanović.

Takođe, nosilac liste PSS za Narodnu skupštinu Republike Srpske u izbornoj jedinici 9 je Dušan Mrakić, još jedan od bliskih saradnika Slaviše Kokeze.

Iako sa stalnom adresom boravka u Beogradu, Mrakić je kandidat za izbore u Republici Srpskoj.

Riječ je o bivšem fudbalskom sudiji, a bio je i u rukovodstvu Fudbalskog saveza Srbije, dok je Kokeza bio na čelu pomenutog saveza, gdje je u Izvršni odbor FSS imenovan upravo na prijedlog tadašnjeg predsjednika Slaviše Kokeze.

Goran Dakić

The post Borovina, Kokeza, Mrakić: Pontonski mostovi između PSS-a i struktura iz Srbije first appeared on Gerila.info.

„Mi pušemo na hladno, ne očekujemo ništa. I dalje pratimo situaciju i koliko možemo sa naše strane se borimo“, kaže za Gerila info Marko Rebrina iz građanske inicijative „Mladi za Kupres“.

Kompanija “BH Magnesium I minerali” koja je planirala izgradnju postrojenja za proizvodnju magnezijuma odustala je, barem za sada, od lokacije Osmanlije. Investitor je povukao zahtjev za studiju uticaja na okoliš koji se nalazio pred Federalnim ministarstvom okoliša i turizma nakon što je Opštinsko vijeće Kupres u martu ove godine usvojilo odluke kojima su definisane zone sanitarne zaštite kupreških izvorišta.

Planirana lokacija našla se u prostoru obuhvaćenom zaštitom voda. Prema informacijama koje su prikupili aktivisti, izvor Bašinac nalazi se svega stotinjak metara od planiranog postrojenja, a lokacija je u drugoj vodozaštitnoj zoni.

Povlačenjem zahtjeva, međutim, nije odgovoreno na jedno od ključnih pitanja, da li je investitor odustao samo od Osmanlija ili od namjere da postrojenje gradi na teritoriji Kupresa uopšte.

Upravo zbog toga aktivisti koji su se u protekle dvije godine protivili projektu ne smatraju da je njihov posao završen.

Više od 4.000 potpisa nije bilo dovoljno

„Mladi za Kupres“ su 13. juna 2025. godine predali peticiju kojom su tražili da se spriječi izgradnja postrojenja za proizvodnju magnezijuma na području opštine. Prikupili su više od 4.000 potpisa. To, međutim, nije bilo dovoljno da inicijativa dobije potrebnu podršku Opštinskog vijeća.

„Nažalost, ne mogu reći da smo previše zadovoljni. Imali smo građansku inicijativu, skupljali smo potpise u svrhu zaustavljanja ovog projekta. Preko 4.000 građana je potpisalo, ali inicijativa je odbijena suzdržanim glasovima na Općinskom vijeću“, kaže Marko Rebrina.

Otpor projektu objašnjava prije svega njegovim razmjerama i mogućim uticajem na Kuprešku visoravan.

„Smatrali smo da je ovaj projekt prevelik za Kupres. Koncesijsko područje koje je sa 3,5 hektara naraslo na oko devet značajno je devastiralo planinu Plazenicu. Prema svemu o čemu smo se mogli informirati iz investitorove literature, to bi značajno doprinijelo zagađenju i to više ne bi bio isti Kupres“, tvrdi Rebrina.

Slučaj fabrike magnezijuma u međuvremenu je postao i dio komplikovanih političkih odnosa u ovoj maloj opštini. Načelnik Kupresa Danko Jurič iz HDZ-a BiH protivio se projektu, ali njegova politička opcija nema većinu u Opšinskom vijeću. Većinu čine vijećnici stranaka okupljenih oko “Pomaka”, regionalne političke opcije nastale nakon razlaza dijela nekadašnjih članova HDZ-a BiH sa tom strankom. Pomak je na vlasti i na kantonalnom nivou, a premijer Hercegbosanskog kantona Ivan Vukadin dolazi iz te stranke. Upravo je kantonalna vlast jedna od ključnih adresa u priči o kupreškoj koncesiji.

Na pitanja Gerila info o projektu, namjerama investitora, koncesiji i kantonalnom Zakonu o koncesijama Vlada Hercegbosanskog kantona nije odgovorila. Odgovore nismo dobili ni od Opšinskog vijeća Kupres ali ni kantonalnog ministarstva gospodarstva.

Načelnik Kupresa Danko Jurič izrazio je spremnost da govori za Gerila info, ali je nam je porukom saopštio da to trenutno nije u mogućnosti zbog poslovnih obaveza.

Koncesija stara gotovo dvije decenije

Priča o magnezijumu nije počela najavom izgradnje fabrike za preradu I proizvodnju magnezijuma. Koncesija za eksploataciju dolomita na Kupresu prvobitno je dodijeljena kompaniji Dolomit 2007. godine. Nakon promjene vlasništva nad kompanijom priča dobija novu dimenziju.

Prema dokumentaciji i podacima koje smo prikupili, aneksom ugovora o koncesiji iz 2020. godine koncesiono područje povećano je sa približno 3,5 na 9,5 hektara, a koncesija traje do 2035. godine.

Upravo sadržaj tog aneksa danas je jedno od najspornijih pitanja. Kantonalne institucije ne omogućavaju uvid u dokument kojim je koncesiono područje značajno prošireno. Iz kantonlanog ministarstva gospodarstva nisu odgovorili na zahtjev Gerila info za uvidom u aneks koncesionog ugovora. Zbog odbijanja dostavljanja koncesionog ugovora Mladi za Kupres su kantonalno resorno ministarstvo tužili sudu u Livnu.

“Riječ je o ugovoru o korištenju prirodnog resursa, čije posljedice mogu trpjeti voda, zrak, zemljište i ljudi koji žive na Kupresu. Takav ugovor ne bi trebao biti dogovaran iza zatvorenih vrata, međutim i na zahtjeve Ministarstvo nije dalo pozitivan odgovor. Ministarstvo nije utvrdilo da ugovor predstavlja tajnu, nije navelo zakonski izuzetak niti je obrazložilo kakva bi šteta nastala njegovim objavljivanjem. Umjesto toga, pristup je formalno odobren, ali suštinski ograničen, jer je ponuđen samo lični uvid u prostorijama Ministarstva u Livnu, iako su izričito tražene kopije dokumenata. Takvim postupanjem, organ kojem je zakonska dužnost transparentnost i služba građanima pokazao je upravo suprotno. Zakon ne daje organu uprave pravo da izabere način pristupa koji je građanima najnepraktičniji i koji im ne omogućava da dokumente analiziraju, dostave stručnjacima i predstave javnosti. Ako su tražene kopije, organ ih mora dostaviti ili jasno obrazložiti zakonski razlog odbijanja. Ako je zaštićen samo dio dokumenta, taj dio se može izdvojiti, a ostatak učiniti dostupnim”, rekla je, za Gerila info, advokatica Jovana Kisin Zagajac.

Problem je utoliko značajniji jer se ugovorom o koncesiji ne uređuje samo odnos dvije privatne strane. Predmet koncesije je korištenje prirodnog resursa.

Analiza pravnog okvira za rudarenje u Bosni i Hercegovini upozorava upravo na specifičnu prirodu koncesionih ugovora. Jedna ugovorna strana je organ vlasti, druga pravno lice, dok je predmet ugovora raspolaganje javnim dobrima. Istovremeno, autori anaize upozoravaju na nedostatke pravnih mehanizama za osporavanje takvih ugovora u Federaciji BiH.

Sedamnaest godina pravne nesigurnosti

Slučaj Kupresa dodatno komplikuje dugogodišnji problem kantonalnog zakonodavstva o koncesijama.

Hercegbosanski kanton svoj Zakon o koncesijama donio je 2003. godine. Nakon apelacije tadašnjeg načelnika Bosanskog Grahova, Ustavni sud Federacije BiH 2008. godine osporio je odredbe koje su se odnosile na lokalne zajednice i naložio njihovo usklađivanje. Lokalne zajednice u kantonu, naročito one sa srpskom povratničkom većinom, Glamoč I Grahovo, nisu bile zadovoljne iznosima koje su te opštine dobijale na osnovu koncesionih naknada I eksploatacije prirodnih resursa sa područja tih opština.

Pitanje koncesija, međutim, nakon toga godinama nije riješeno na način koji bi otklonio pravne dileme nastale nakon odluke Ustavnog suda. Uprkos tome, koncesije su dodjeljivane i mijenjane. Među njima je i aneks ugovora za eksploataciju dolomita na Kupresu iz 2020. godine.

Kanton je tek u februaru ove godine donio novi Zakon o koncesijama. Posebno je značajno što novi propis sadrži poglavlje koje uređuje status koncesija dodijeljenih tokom prethodnog perioda. Neke od lokalnih zajednica u Kantonu su i zbog novog zakona podnijele apelacije Ustavnom sudu Federacije a zbog povrede prava lokalnih zajednica. Uskoro se očekuje odluka Ustavnog suda.

Advokatica Jovana Kisin Zagajac napominje da je vrlo problematična I sporost institucija kada je u pitanju riješavanje spora po tužbi aktivista a zbog nemogućnosti pristupa koncesionom ugovoru.

“Tužba protiv takvog postupanja podnesena je Kantonalnom sudu u Livnu 5. januara 2026. godine. Više od sedam mjeseci kasnije, sudske odluke još nema i smatramo netransparentnost uprave i pasivnost pravosuđa vrlo štetnom praksom. Dok sud ne odluči, eksploatacija se nastavlja, dokumenti ostaju nedostupni, a građani su isključeni iz informacija potrebnih za odluke o budućnosti svog kraja. Borba za životnu sredinu počinje pravom građana da znaju ko je, pod kojim uslovima, za koju naknadu i na kojoj površini dobio pravo da koristi zajednički prirodni resurs a ovakvi slučajevi upravo pokazuju čije interese institucije zastupaju i štite”, kaže advokatica Kisin Zagajac.

Širi problem koncesione politike nije karakterističan samo za Kupres. Analiza pravnog okvira za rudarenje navodi da je Dokument o politici dodjele koncesija FBiH usvojen još 2005. i posljednji put ažuriran 2011. Autori upozoravaju da bi prije odluka o eksploataciji trebalo strateški utvrditi koje prirodne resurse treba koristiti, a koje sačuvati, uz uključivanje lokalnih zajednica od najranije faze.

Ko zapravo stoji iza „njemačke investicije“?

Kupreški aktivisti su od početka problematizovali i način na koji je projekat predstavljen javnosti.

Kompanija “BH Magnezijum” osnovana je 2020. godine, približno u vrijeme kada je u Njemačkoj osnovan i “MG for Europe”. Investicija je predstavljana kroz mogućnost proizvodnje magnezijuma, otvaranja novih radnih mjesta i razvoja lokalne zajednice.

Aktivisti, međutim, dovode u pitanje reference i kapacitete kompanija koje stoje iza projekta.

Prema podacima koje su prikupljali, MG for Europe u vrijeme pokretanja projekta nije imao značajnije poslovne reference ni zaposlene koji bi odgovarali razmjerama najavljene investicije, dok se kao adresa kompanije u Frankfurtu navodila adresa u stambenom objektu.

Direktor “Dolomita” Jan Wever istovremeno je povezan sa MG for Europe. Iz te kompanije nisu odgovorila na pitanja Gerila info.

Aktivisti zbog toga sumnjaju da kompanija nema kapacitet za investiciju kakva je najavljivana i otvoreno postavljaju pitanje da li bi cilj mogao biti povećavanje vrijednosti projekta i koncesije radi privlačenja investitora ili njihove kasnije prodaje. Za takvu tvrdnju, međutim, za sada nema dokaza.

Matea Rebrina iz „Mladih za Kupres“ kaže da su pratili nastupe predstavnika kompanije na međunarodnim skupovima na kojima su tražili ulagače.

„Radili su na traženju ulagača, hodali po kongresima, Kanadi i Londonu i predstavljali mnogo ljepšu sliku što se tiče dozvola“, tvrdi Rebrina.

Voda zaustavlja postupak

U cijeloj priči posebno mjesto ima voda. Postupak određivanja zona zaštite kupreških izvorišta nije pokrenut zbog fabrike magnezijuma. Počeo je ranije, a elaborat zaštite voda izrađivan je prije nego što je spor oko projekta dostigao vrhunac. Još 2023. godine investitor se obratio Agenciji za vodno područje Jadranskog mora.

Prema dokumentaciji na koju se pozivaju aktivisti, Agencija ga je obavijestila da je u toku izrada elaborata zaštitnih zona i da zbog toga ne može izdati traženu saglasnost. Prema informacijama kojima raspolažemo, investitor nikada nije dobio prethodnu vodnu saglasnost za planirano postrojenje.

U martu 2026. Opštinsko vijeće Kupres usvojilo je odluke o vodozaštitnim zonama. Nova situacija direktno se odrazila na upravni postupak koji se vodio pred Federalnim ministarstvom okoliša i turizma. Nasiha Pozder, federalna ministrica okoliša i turizma,o “projektu Kupres” govorila je za Gerila info dok je zahtjev investitora još bio u proceduri, odnosno prije nego što ga je kompanija povukla.

Pozder je u junu ove godine rekla da je predmet već dvije godine pred Ministarstvom, ali da je postupak u tom trenutku praktično zaustavljen zbog odluke o zaštiti voda koju je donijela lokalna zajednica.

„Ono što je činjenica jeste da se vodi upravni postupak i u ovom trenutku loptica je na terenu lokalne zajednice. Čekamo da nam se dostave odgovori na pitanja koja smo uputili Općini Kupres, a koja se tiču njihove posljednje odluke koja je donesena prije mjesec ili nešto, ali tiče se vodozaštitne zone“, rekla je Pozder.

Ministarstvo je, dakle, prije nastavka postupka tražilo pojašnjenje posljedica nove odluke opšine Kupres.

„Postupak miruje, čekamo odgovore kako bismo znali u kom pravcu dalje nastaviti. Ministarstvo okoliša i turizma sluša i javnost i građane i struku. Istovremeno ne možemo biti kočničari razvoja, možemo zahtijevati da razvoj bude odgovoran, da bude u skladu sa pravilima struke, u skladu sa pravilima i zakonima koji vladaju u našoj zemlji i da insistiramo na očuvanju onoga što nam je ostavljeno u amanet“, rekla je Pozder.

Konačna odluka Ministarstva o toj Studiji, međutim, nije donesena.

Nakon izjave ministrice i dok je postupak još mirovao, investitor je sam povukao zahtjev. Time je postupak završen bez konačne odluke Federalnog ministarstva o prihvatljivosti Studije koju je investitor dostavio. To je važna razlika i za aktiviste. Marko Rebrina naglašava da Studija nije konačno odbijena.

„Sa Federalnim ministarstvom ne mogu reći jer Studija nije konačno odbijena, već je investitor povukao. Ali mi smo uvjereni da bi Federalno ministarstvo odbilo ovu studiju da je ostala u procesu“, kaže Rebrina.

To je uvjerenje aktivista. Da li bi Ministarstvo zaista odbilo Studiju nije moguće znati jer do konačne odluke nije došlo.

Zašto je većina prvo odbila građane, a onda zaštitila vodu?

Upravo hronologija odluka Opštinskog vijeća otvorila je dodatna politička pitanja. Vijećnička većina prethodno nije prihvatila građansku inicijativu kojom se tražilo da se spriječi izgradnja postrojenja za proizvodnju magnezijuma na teritoriji cijele opštine. Potom je u martu usvojila odluke o vodozaštitnim zonama koje su dovele u pitanje upravo lokaciju na kojoj je postrojenje trebalo biti izgrađeno.

Aktivisti vjeruju da je veliki pritisak građana uticao na takav razvoj događaja i sumnjaju da je zaštita voda političkim strukturama koje su ranije podržavale projekat ponudila izlaz iz situacije. Za takav motiv, međutim, nema dokaza. Činjenica je, međutim, da je nakon uspostavljanja vodozaštitnih zona Federalno ministarstvo zaustavilo dalji postupak i zatražilo dodatna pojašnjenja, a da je investitor potom, prije konačne odluke Ministarstva, povukao zahtjev.

Adi Selman iz “Karton revolucije” epilog pripisuje upravo pritisku građana i aktivista.

„Investitor je odustao od projekta isključivo iz razloga što su lokalni aktivisti, uz pomoć svih nas, zahtijevali poštivanje zakonskih procedura“, smatra Selman.

On kritikuje i netransparentnost lokalne i kantonalne vlasti, tvrdeći da građani na početku procesa nisu imali dovoljno informacija o tome šta se zapravo planira. Selman istovremeno smatra da odustajanje od lokacije u Osmanlijama ne znači da je investitor konačno odustao od projekta. Za sada, međutim, nema potvrde da kompanija planira novu lokaciju na području Kupresa.

Nije pitanje samo lokacije u Osmanlijama

Za profesora Muriza Spahića, jednog od autora Analize pravnog okvira za rudarenje u BiH, dilema oko proizvodnje magnezijuma daleko prevazilazi pitanje nekoliko hektara zemljišta.

„Nije pitanje samo lokacije u Osmanlijama. Projekat proizvodnje magnezija nije opravdan ni sa aspekta odabrane tehnologije“, kaže Spahić za Gerilu.

Spahić upozorava da alumotermički proces zahtijeva velike količine vode i električne energije i istovremeno otvara pitanja emisija, industrijskog otpada i drugih uticaja na okoliš.

„Posebno zabrinjava činjenica da nemamo dovoljno dostupnih i provjerljivih podataka iz uporedivih postrojenja koji bi omogućili pouzdanu procjenu svih mogućih dugoročnih posljedica ovakve proizvodnje“, kaže Spahić.

Za njega je posebno problematičan prostor na kojem bi se takva industrija razvijala. Kupreška visoravan je, inače, osjetljivo kraško područje i vododjelnica padavinskih voda između jadranskog i crnomorskog sliva.

„U takvom prostoru svaki industrijski zahvat koji može imati uticaj na podzemne i površinske vode zahtijeva najviši nivo opreza, posebno kada se planira u blizini izvorišta pitke vode“, upozorava Spahić.

Spahić ukazuje i na druge razvojne potencijale Kupreške visoravni turizam, poljoprivredu i druge održive djelatnosti.

„Pravo pitanje je da li je ovakav industrijski projekat, sa ovakvom tehnologijom i mogućim dugoročnim uticajima, uopće kompatibilan sa prirodnim karakteristikama prostora i razvojnim interesima Kupresa“, kaže Spahić, navodeći da princip predostrožnosti mora imati prednost dok se ne utvrde rizici i dokaže njihova prihvatljivost. Slično upozoravaju i iz Ateljea za društvene promjene, ACT.

Azra Berbić iz ove organizacije kaže da se u ovom trenutku ne može zaključiti da je investitor definitivno odustao.

„Imajući u vidu dosadašnji tok projekta, način na koji je vođena komunikacija s lokalnom zajednicom, sredstva koja su već uložena u pripremu projekta, kao i aktivnosti koje su provođene prethodnih godina, smatramo da ovu odluku treba posmatrati s dozom opreza“, kaže Berbić za naš portal.

ACT posebno problematizuje uticaj na podzemne vode karakteristične za kraški teren Kupresa. Prema njihovim navodima, stručnjaci smatraju da nisu provedena savremena hidrogeološka istraživanja niti je dovoljno procijenjen rizik eventualne kontaminacije izvorišta u slučaju havarija ili curenja. Iz ACT-a navode i nedovoljno jasne podatke u Studiji o ukupnim emisijama u zrak, potrošnji vode, upravljanju otpadom, mogućim emisijama drugih zagađujućih materija, dugoročnom monitoringu i odgovornosti u slučaju prekoračenja dozvoljenih vrijednosti.

Putevi i šuma izvan koncesije?

„Mladi za Kupres“ otvaraju još jedno pitanje koje nije dobilo institucionalni odgovor. Matea Rebrina tvrdi da su tokom geoloških istraživanja na Plazenici sječene značajne količine šume i probijani putevi, uključujući prostor izvan postojećeg koncesionog područja.

Prema njenim riječima, rješenjem kojim su dozvoljena geološka istraživanja bila je propisana obaveza vraćanja terena u prvobitno stanje.

„Sasjekli su dosta šume i probijeni su putevi koji su van koncesijskog područja, a ništa nije vraćeno u prvobitno stanje, niti se to može vratiti u prvobitno stanje“, tvrdi Rebrina.

Aktivisti navode i da su istraživanja obuhvatala prostor od oko 46 hektara, što povezuju sa mogućim budućim proširenjem eksploatacije.

Prema Rebrini, nakon istraživanja trebalo je izraditi elaborat na osnovu kojeg bi nadležno ministarstvo dalje odlučivalo o opravdanosti eventualne eksploatacije na istraženom prostoru. Ona tvrdi da takav elaborat nije predat. Iz kantonalne Vlade nisu odgovorili na pitanja u vezi dodatnih geoloških istraživanja I (ne)vraćanja istražnog polja u prvobitno stanje.

Pitanje sanacije posebno je zanimljivo u svjetlu šireg rudarskog zakonodavstva. Analiza pravnog okvira za rudarenje upozorava da Zakon o rudarstvu FBiH ne uspostavlja sistem finansijskih garancija za sanaciju i rekultivaciju kakav postoji u evropskom zakonodavstvu za određene rudarske aktivnosti.

Sukob aktivista i njemačke ambasade

Dodatne tenzije izazvao je odnos ambasade Njemačke u BiH prema projektu koji je predstavljan kao njemačka investicija. Ana Rebrina kaže da su „Mladi za Kupres“ reagovali nakon javnog nastupa predstavnika Ambasade u kojem su njemačke investicije u Kantonu predstavljene pozitivno.

Aktivisti su Ambasadi poslali pitanja i dokumentaciju o problemima koje vide u projektu.

„Mi smo ih pitali otkud im ideja da je to sve tako sjajno,da li znaju da nemaju još okolišnu, da su se radile neke upitne stvari u slučaju lokacije koja je u vodozaštitnoj zoni“, kaže Rebrina.

Rebrina tvrdi da je ambasador nakon toga stao na stranu investitora i da su „Mladi za Kupres“ zbog toga odbili njegov poziv na sastanak u Sarajevu.

„Ne smatramo da imamo o čemu razgovarati. To bi bila jednosmjerna komunikacija ako je on zauzeo stav i odbija sagledati pitanja i dokaze koje smo mi dostavili“, kaže Rebrina.

Njemačka ambasada u odgovoru  za Gerila info daje znatno suzdržanije objašnjenje. Potvrdili su da je ambasador odgovorio na pismo „Mladih za Kupres“, ali tvrde da nisu ulazili u polemiku s aktivistima.

„Njemačka podržava njemačke investitore u BiH, pri čemu od njih zahtijeva poštivanje evropskih standarda“, naveli su iz Ambasade.

Dodali su da njemačke investicije stvaraju radna mjesta i doprinose modernizaciji Bosne i Hercegovine, dok su nas za konkretna pitanja o projektu uputili na kompaniju. Iz koje nema odgovora.

Fabrike na Osmanlijama nema. Koncesija ostaje

Povlačenjem zahtjeva za okolišnu dozvolu jedna faza borbe na Kupresu je završena. Postrojenje na planiranoj lokaciji u Osmanlijama, prema sadašnjem stanju, neće biti izgrađeno. Međutim, gotovo nijedno od pitanja otvorenih tokom protivljenja projektu nije nestalo zajedno s tom lokacijom. Koncesija za dolomit ostaje. Na snazi I dalje ostaje i aneks ugovora koji javnost ne može vidjeti. Ostaje pitanje njegovog pravnog statusa i načina na koji je koncesiono područje povećano. Ostaje kamenolom. Ostaju tvrdnje o intervencijama izvan koncesionog područja. Ostaje i pitanje da li je koncesiona naknada primjerena vrijednosti resursa koji se eksploatiše.

I, konačno, ostaje nepoznanica hoće li kompanija pokušati projekat proizvodnje magnezijuma realizovati na nekoj drugoj lokaciji na području Kupresa.

„Mi pušemo na hladno“, kaže Marko Rebrina iz “Mladih za Kupres”.

Aktivisti zbog toga povlačenje zahtjeva ne posmatraju kao kraj priče. Za njih pitanje više nije samo gdje će biti fabrika. Pitanje je ko odlučuje šta će se desiti sa prirodnim resursima Kupresa, pod kojim uslovima, na osnovu kojih ugovora i koliko o tim odlukama smiju znati ljudi koji tamo žive.

Vladimir Kovačević, Gerila info

Ovaj tekst je nastao u okviru nagradnog konkursa za novinare i novinarke, koji je sprovela Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT u junu 2026. godine

The post Bitka za Kupres first appeared on Gerila.info.