Kada su 1. novembra 1995. u vojnu bazu Rajt–Peterson u blizini Dejtona, grada u američkoj saveznoj državi Ohajo, ušli Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman sa svojim saradnicima, iza njih su ostale hiljade mrtvih, spaljeni gradovi i duboke, gotovo nepremostive etničke podjele.
Ispred njih — hangari, vojne barake, beskrajne piste i američka odluka: nema izlaska dok se ne sklopi sporazum.
Ričard Holbruk, glavni američki posrednik, odnosno pregovarač, opisao je bazu kao „idealno mjesto za mir jer nema gdje da se bježi“.
Delegacije su smještene u tri odvojena zdanja: dovoljno blizu da se nadgleda svaki njihov korak, a dovoljno daleko da se drže odvojeno.
I baš u tom izolovanom mikrokosmosu je započela najintenzivnija diplomatska operacija u modernoj evropskoj istoriji.
Sudar tri vizije: Hladan početak topljenja frontova
Prvi dani protekli su u formalnim sastancima, ali i neformalni razgovori u mračnim hodnicima unutar baze, svjedočili su kasnije u svojim memoarima brojni učesnici ovog događaja.
Milošević je stigao samouvjereno, s porukom da „može pregovarati u ime svih Srba“, a na pregovorima nije bio prisutan tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.
Tuđman se pojavio sa setom mapa koje su za njega bile „dokazi povijesnih realnosti“.
S treće strane, Izetbegović je bio najsuzdržaniji prilikom dolaska, a kasnije je Ričard Holbruk napisao za njega da je prvih dana djelovao „kao čovjek koji zna da mora potpisati mir, ali se boji cijene“.
Navodno je u jednoj od prvih sesija izjavio: „Mi želimo mir, ali ne želimo da se naša nesreća pretvori u nagradu za agresora.“
Miloševićev odgovor je prema svjedočenju prisutnih bio hladan: „Mir se ne pravi emocijama nego realnošću.“
Ta rečenica ostaće obilježje cijelog pregovaračkog procesa.
Zatvoreni krug: Noći bez sna i mape kao oružje
Kako su prolazili dani, diplomatske sobe pretvarale su se u improvizovane ratne sobe. Na stolovima razvučene karte, uz njih markeri, cigare, hladna kafa i papiri sa procentima teritorija.
Svaka linija na karti predstavljala je sudbinu hiljada ljudi, a svaka tačka na mapi mogla je ugasiti ili zapaliti novi sukob.
Tuđman je sate provodio nad mapama. Njegovi saradnici svjedočili su da bi po nekoliko puta ponavljao: „Bosna mora biti funkcionalna, ali ne smije biti nerealna.“
Na to mu je stigao odgovor Harisa Silajdžića, tadašnjeg ministra inostranih poslova Republike BiH: „Funkcionalna Bosna nije stvar geografije nego pravde.“
Milošević je u kasnim noćnim satima postajao fleksibilniji, tvrde američki pregovarači.
Holbruk ga je često nalazio uz cigaretu, spremnog da popusti pod pritiskom, ali uz preciznu računicu šta dobija zauzvrat.
Margine pregovora: Tajne šetnje, neformalne večere i američke psihološke igre
Kada bi zvanične sesije stale, počinjao je drugi nivo pregovora — onaj neformalni.
Holbruk je znao da se ključni ustupci ne donose pred kamerama, nego na hodnicima, na kratkim šetnjama ili tokom večera. Milošević je često pristajao na razgovore u kasnim satima, nestrpljiv da kontroliše narativ.
Tuđman je uvodio svoje generale da brane argumente o granicama.
Jedan od američkih diplomata kasnije je rekao: „Bilo je kao da pregovaramo s tri planete. Nijedan nije razumio drugog bez prevodioca — ne jezičkog, nego političkog.“
Kritična noć: Trenutak kada je Dejton bio na ivici raspada
Sporovi oko Brčkog, Posavine i unutrašnjeg razgraničenja doveli su pregovore do tačke pucanja. Delegacija BiH u jednom trenutku je zaprijetila odlaskom.
Silajdžić je navodno tada rekao Holbruku: „Nemojte očekivati da pristanemo na mapu koja legalizuje ono što se dogodilo našem narodu.“
Nakon toga, Holbruk je napustio tu sobu i otišao kod Miloševića u apartman, akako je kasnije rekao, razgovor je trajao duže od sat vremena.
„Ako ovo propadne, Vi snosite najveću istorijsku odgovornost. Neće to pasti na Izetbegovića, nego na vas“, navodno je tada rekao Holbruk.
Navodi i da je rečenica koje je prelomila, odnosno donijela mogućnost da je dogovor blizu kada je pred Milošević pristao na određene uslove, u vezi sa statusom Grada Brčko: „U redu. Brčko ide na međunarodnu arbitražu“.
Dan kada je sve potpisano: Mir bez euforije
U ranim jutarnjim satima 21. novembra 1995, parafiran je okvirni sporazum, a sve tri strane su pomalo euforično proglasile pobjede, svako iz svog ugla.
Izetbegović je tom prilikom izjavio: „Ovo nije pravedan mir, ali je bolji od nastavka rata.“
Tuđman, s druge strane, imao je veliki problem sa predstavnicima tzv. Herceg Bosne, koji se nisu složili sa njegovim načinom vođenja pregovora i raspodjelom teritorija.
Navodno su nakon postizanja dogovora, Mato Tadić (kasniji predsjednik Ustavnog suda BiH), kao i Krešmir Zubak ponijeli ostavku na svoje pozicije, te odbili učestvovati u daljim pregovorima.
Ipak, Tuđmaqn je pred kamerama pobjednički izjavio: : „Hrvatska je osigurala svoju stabilnost i mir.“
Pred kamerama je i Milošević djelovao kao pobjednik uz rečenicu: „Ovo je pravedan sporazum koji omogućava suživot svih naroda.“
U Republici Srpskoj vijesti iz Dejtona dočekane su burno ,ali i sa skepsom.
Lider Republike Srpske Radovan Karadžić tom prilikom je rekao: „Republika Srpska je potvrđena. Ali pred nama je težak period implementacije“.
Ipak, bili su veoma ljuti na Miloševića zbog činjenice da je pristao da se kompletna teritorija Sarajeva, grada koji je do tog trenutka bio podijeljen, pripadne Federaciji BiH.
Razočarenje je neskriveno pokazivao i tadašnji predsjednik Skupštine RS Momčilo Krajišnik: „Sporazum ima dobrih elemenata, ali i mnogo problema. Ovo je početak političke borbe, ne njen kraj.“
Sporazum iz Dejttona zvanično je ipak potpisan 14.decembra 1995.godine u Parizu, a o njegovom značaju i odnosu prema njemu najviše ilustruje rečenica američkog pregovarača Ričarda Holbruka:„Dejton je kompromis koji niko ne voli, ali ga svi moraju poštovati.“
