Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu?

Na području sela Duboštica i Tribija, u prelijepim šumama iznad ovog bosanskog gradića, predviđena je eksploatacija hroma — metala koji Evropska unija smatra strateški važnim za zelenu tranziciju. Za dio lokalne zajednice, međutim, projekat nosi rizik trajnih posljedica po vodne resurse, šumske ekosisteme i javno zdravlje.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentni hrom  opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude i 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Azid Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugozapadno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)