ANALIZENASLOVNAPOLITIKA

Vrijeme pukotina: Gdje su linije razgraničenja u DNS-u i SDS-u?

U novi saziv Narodne skupštine RS izabrani su poslanici osam stranaka. Međutim, ovaj zvanični podatak nema naročitu težinu.

Jer, politička scena Srpske specifična je po tome što se, nedugo poslije glasanja, u većini parlamentarnih partija pojave pukotine, koje rijetko zarastaju, a češće za posljedicu imaju formiranje novih klubova ili samostalno djelovanje pojedinih “narodnih tribuna”.

Tako je i ovog puta. Tek što su kompletirani rezultati izjašnjavanja građana, druga i treća opcija po zastupljenosti u NSRS, Srpska demokratska stranka i Demokratski narodni savez, suočavaju se sa dilemama nakon kojih će teško ostati u jednom komadu. Za takav scenario u ovim partijama uglavnom mogu da budu “zahvalni” Miloradu Dodiku. Pošto se ovdašnji pluralizam sveo na ofanzivne poteze lidera SNSD-a i dovijanje ostalih aktera kako da reaguju na njegove izazove, vodeći ljudi SDS-a trenutno dumaju šta da rade sa ponudom budućeg srpskog člana Predsjedništva da zajedno formiraju srpski blok na nivou BiH.

S druge strane, vrh DNS-a nije na mukama zbog operacije sabiranja, već oduzimanja, i to brojnih direktorskih funkcija njihovim ljudima koje je Dodik označio kao “mangupe”, sklone tajnom radu za konkurentsku koaliciju.

Kada već nemaju nikakvu svijest o značaju bijelih figura u domaćem političkom šahu, ne treba da čudi to što su čelnici SDS-a i DNS-a dozvolili sebi da samo nekoliko sedmica poslije izbora ispaštaju zbog “zimskog sna” kad mu vrijeme nije. Jer, pasivna gospoda iz ove dvije stranke došla su u situaciju da se kaju šta god da učine. SDS-u, najvjerovatnije, ne gine podjela na dvije vrlo udaljene frakcije, a možda i partije, po liniji opredjeljivanja za i protiv saveza sa SNSD-om. Ukoliko, nekim čudom, nakon svega očuvaju homogenost i jedinstveno se odluče za prvu ili drugu varijantu, proteći će mnogo vode Vrbasom i Drinom dok se ne konsoliduju i prebrode tenzije izazvane Dodikovom “koskom”.

Kada je riječ o DNS-u, oni su bili u problemu čim je SDS uvučen u kombinacije za novu vlast. Jer, koga god lider SNSD-a uhvati na tu udicu – čitavu vodeću opozicionu grupaciju ili njen dio – oba raspleta će značiti da je stranci Marka Pavića značajno smanjena “tržišna vrijednost” u narednim pregovorima o podjeli fotelja.

A da je “pad akcija” već započeo, na sam nagovještaj ovakvog smjera, svjedoči čitav niz smjena bitnih DNS-ovih kadrova širom RS, koje je Dodik označio kao “magupe” i saradnike suparničkog bloka. Brojni posmatrači olako su pomislili da će Pavić na takvo iskušenje reagovati dokazujući da mu u venama, umjesto kisele vode ili neke slične tečnosti, ipak teče krv. Ali, ništa od toga. Maksimum Pavićeve ljutnje bio je zahtjev Dodiku da se sastanu, a kada se to desilo, ispostavilo se, po ko zna koji put, da lider DNS-a zaslužuje sva javna poniženja koja mu priređuje veći koalicioni partner. Jer, pazite sad, čovjek kao navodni uspjeh u tom susretu nije označio činjenicu da će smjene biti zaustavljene, već da će biti unaprijed obavješten o njima.

– Predsjednik SNSD je u razgovoru prihvatio da nema više smjena nikakvih bez dogovora dva predsjednika ili organa dvije stranke i mislim da je to jedan logičan način. Ako se zaključi, ili dobijemo podatke da nekoga treba smijeniti, onda ćemo mi to sami uraditi –  glasila je tragikomična Pavićeva opservacija.

Za to vrijeme, čistka se sa direktora iz DNS-a počinje širiti i na budući klub ove stranke u NSRS, pa je jedan poslanik, Đorđe Popović, već uklonjen sa pozicije direktora RiTE Ugljevik. Drugi, Dane Malešević, čeka da se okonča već započeta procedura smjene u Vladi RS sa funkcije ministra prosvjete, kako bi se smjestio na “rezervni položaj” u parlamentu Srpske. Tu je i Milan Radović, potpredsjednik partije, kojem pokušaj pranja od Dodikovih aluzija na to da je upravo on vodeći “mangup” teško da će pomoći da očuva funkciju direktora Nove banke. U svemu je savršeno beznačajno to što je ova finansijska institucija, bar formalno, u privatnom, a ne javnom vlasništvu.

I dok u DNS-u čekaju da vide šta će se desiti kada se i Nenad Nešić, direktor “Puteva RS”, pridruži ovoj poslaničkoj trojci koju samo muka smjenjivanja sa funkcija može gurnuti u avanturu oponiranja raspojasanim pobjednicima iz SNSD-a, u SDS-u je teret odluke pao na nejaka pleća samo jednog čovjeka.

Ne, nije u pitanju Vukota Govedarica, koji upravo ulazi u dugu fazu opiranja unutarstranačkoj “staroj gardi” u namjeri da paktira sa SNSD-om, sve dok i ta saga ne bude okončana smjenom dosadašnjeg predsjednika vodeće opozicione stranke na skupštini koja bi mogla da se dogodi tokom 2019. godine.

Radi se Mirku Šaroviću, majstoru verbalnog žongliranja, kojeg članstvo SDS-a ne može da uhvati za glavu, ali će predsjedniku SNSD-a, po svim nagovještajima, poći za rukom da uhvati za rep. A samo mu još jedan iz SDS-a nedostaje da bi objasnio, šta u suštini, znači, poziv toj partiji na “stvaranje srpskog bloka na bh. nivou”. Ne baš “paket”, kakav traži Milovan Bjelica, odnosno koaliciju na svim nivoima, uključujući i lokalni i entitetski, uz aranžman u zajedničkim institucijama.

Pošto je Dodiku jasno da mu ni budžet Švajcarske ne bi pomogao da podmiri materijalne i egzistencijalne prohtjeve tolikog broja stranačkih funkcionera u budućoj vlasti, bliža mu je skromnija varijanta. Ona koja podrazumijeva “10 ruku”, kako je već rekao, u Predstavničkom domu BiH. Devet već ima – šest sa vlastite liste, po jednu iz DNS-a i SP-a, tako da preostaje tek slatka strepnja – hoće li se, uz devetog pulena, nespornog Obrena Petrovića iz SDS-a, tom klubu odbaranih pridružiti i Šarović? Sudeći po metaforama koje deklamuje, biće mu teško, ali je ipak bliži pozitivnom odgovoru.

– Svi nosimo to iskustvo od pretprošlog mandata iz 2012/2013 godine, kao i ovog posljednjeg i sabiramo dobre i loše stvari, pri čemu svaka od stranaka to gleda i ocjenjuje na svoj način. Takvi pozivi uvijek dolaze sa vrha i mislim da ne bi bilo pametno da se unaprijed odbija razgovor, iako su jazovi između nas zaista duboki i ne znamo da li su premostivi – rekao je Šarović.

Ako je nekome zastao dah poslije ovog dramskog zapleta, neka smanji doživljaj, pošto “deseti čovjek” ipak ostavlja otvorena vrata za dil sa SNSD-om.

– Jedinstvo je previše jaka riječ i ne bih rekao da je najadekvatniji termin, ali bih, prije svega, rekao zajednička saradnja u interesu Srpske. To bi bilo vezivno tkivo za razgovore – i sa strankama koje su nam bliske, kao što su one unutar SzP, ali i onima sa kojima imamo razlika o nekim fundamentalnim pitanjima – rekao je Šarović.

Gdje su u svemu tome preostale partije iz RS? Kod socijalista i u Ujedinjenoj Srpskoj, a pogotovo u SNSD-u, pukotina nema, jer gotovo da ne postoji političar u Srpskoj koji je neposredno nakon izbora krenuo da bježi sa broda vlasti, a to plovilo, kao što znamo, na našem prostoru rijetko tone. NDP se mrvi po regionalnoj liniji, na relaciji Čavić – Krsmanović ili Banjaluka – Foča.

 

Što se tiče PDP-a, osim perverzne priče o “urbanoj ekipi koja ne dobija glasove ruralaca” – kao da niko u Boriku nije glasao za SNSD, a u Bronzanom Majdanu za SZP – kod njih se naziru konture generacijskog udaljavanja, kao u SDS-u. Ali, i to će biti pacifikovano u dogledno vrijeme. Okvirno, onog momenta kad seniori iz ove partije dovoljno dugo puste mlade snage, sklone žestokom kursu prema Dodikovoj vlasti – Draška Stanivukovića, Adama Šukala i Jelenu Trivić – da dođu do zida, pa da shvate da se ne može glavom kroz tu građevinu. I da spoznaju šta znači kada Branislav Borenović kaže da ponuda Milorada Dodika opoziciji da uđe u bh. vlast “sada” nije na dnevnom redu, pošto su izborne neregularnosti prioritet. A to “sada”, naravno, nikada nije bilo prepreka za “kasnije”.

Kao što DNS-u i SDS-u ništa ne stoji na putu da na Dodikove “igre bez granica” uzvrate – udruživanjem snaga. Ali, taj matematički logičan scenario ima uporište u realnosti, otprilike, kao varijanta sa koalicijom Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića u Srbiji devedesetih. Podsjetimo, nekadašnji kumovi, a kasniji ljuti neprijatelji, nisu mogli da prevaziđu međusobne animozitete ni u jednom periodu kada su, zajedno, imali natpolovičnu većinu u parlamentu i komotno su mogli da pošalju Slobodana Miloševića u istoriju, skoro pet godina prije nego što se to stvarno desilo. Objašnjavajući tada zašto nije spreman da sa kumom ruši Slobu, pronalazeći bar nekoliko zajedničkih tačaka saglasnosti između SPO i SRS, Drašković je potegao svoj dobro poznati smisao za patetiku.

– Zar sa Hitlerom da obaram Staljina – grmio je Vuk, ostavljajući publici da sama zaključi da je on, valjda, u toj jednačini Čerčil.

Međutim, danas nema tog šaljivdžije u RS koji bi se usudio da upotrebi metafore sa ključnim ličnostima iz Drugog svjetskog rata kada govori o opcijama koje stoje na raspolaganju liderima DNS-a i SDS-a. Krećući se u koordinatama koje im je nacrtao Dodik, oni prizivaju u sjećanje mnogo bezazlenije likove od Vinstona, Josifa i Adolfa. Loleka i Boleka, recimo, ili Stanlija i Olija, a ni domaći tandemi, poput Paje i Jareta, nisu za potcjenjivanje.

Saša Bižić/srpskacafe.com

Comment here