Šta je veće: strast kojom su mnogobrojni pisali poruke podrške Aleksandru Vučiću i njegovim naprednjačkim falangama prije izbora ili brzina kojom te poruke nakon izbora brišu? Šta je teže: predizborni lavež privezanih kerova koji su režali na studente ili njihovo umilno cviljenje koje je uslijedilo već u noći naprednjačkog poraza?
Sitne su radosti koje čovjek sebi ovdje može da priušti. Ako ih i ima, otope se prije nego što padnu. Suvišak moći stvara bahate, a u nas na jednog nikakvog dolaze trojica takvih. Rijetko se na nebesima sastave dva tijela koja čovjeku omekšaju zategnuto lice. Jedne smo izbore predeverali, desilo se ono što se desilo i ono što je jedino moglo da se desi i svi su čekali izbornu reprizu s one strane Drine, ali ta se repriza nije desila.
Dobra i poštena vlast Republike Srpske sedmicama prije parlamentarnih izbora u Srbiji iznosila je na naprednjačku trpezu sve što je imala. Nudili su se po kili žive vage, a slučaj komedijant je namjestio tako da oni koji su na toj raskrsnici najviše mahali ujedno i najviše „važu“. Brukali su se kao uvijek što se brukaju i sve su to pravdali višim, državničkim razlozima. Nisu računali na to da jučerašnji pobačaj veoma lako može postati sutrašnji i upravo ih je taj malj zviznuo više
očiju.
U tome je, naravno, prednjačio građanin Dodik, jer su Siniša Karan i Savo Minić nestali u predsjedničkoj tranziciji. Vispreni Dodik je šio dugačke ponjave kojima ipak neće moći da se pokrije: studente je nazivao smradovima, govorio je da su pokvareni i da su plaćenici, tvrdio je da su glasnici tuđih interesa i da mrze pola svoga naroda. Iz tog je studentskog lonca potom izvukao Jovu Bakića i poručio mu da ne dolazi u Republiku Srpsku.
Za Dodikom se u lov na studentske vještice upustio i prvi vakuum Republike Srpske Nenad Stevandić koji je tu divnu, mladu i hrabru djecu nazivao srbofobima i autošovinistima i to iz centra naprednjačkog primitivizma, iz takozvanog Ćacilenda, okružen svojim ratnim kamaradima čije crvene beretke niko ne pamti po dobru. Iza Stevandića se kuražno pomolio slavni osnovac sa titulom doktora Goran Selak koji bi Vučiću u danima kampanje i bubreg dao. Ako ne i nešto skuplje.
Ukratko: rodilo je u proteklih mjesec dana na političkom polju Republike Srpske mnogo naprednjačko klasje, ali ih je prvi studentski mraz dotukao. I dok naprednjačka ordija gleda kako da iznese živu glavu i ponešto kapitala pred prevadničkim studentskim gnjevom, ova naša šaka jada gleda kako da ponovo upiše fakultet i da se kako-tako ugura u studentsku menzu. Šta bi Dodik dao da je prije desetak dana bio malo pažljiviji i odmjereniji? Ali, kada bi umio da bude malo pažljiviji i odmjereniji, onda ne bi bio Dodik, no bi bio, daleko bilo, Dragan Čović.
Ako je Vučić zapanjen onim što ga je snašlo, Dodik i njegova hajdučija su zaprepašćeni. Ukoliko se određeni folderi otvore i ako se sa određenih fascikli skine oznaka tajnosti, preko noći bismo mogli da saznamo šta su naši poglavari deponovali u Srbiji, a naši bi divni poglavari prije pustili da im vršljaju po unutrašnjim organima nego po pokretnoj i nepokretnoj imovini. Teško je imati tolike pare i stanove, valja to sve držati na oku, ali je još teže nemati, a čovjek nikada ne može da zna kada se primaklo vrijeme nemanja.
Lijepo je i pomalo divno gledati Dodika kako pokušava da se dodvori onima koje je do juče nazivao smradovima. Lijepo je i pomalo divno gledati ga dok objašnjava kako je samo radio svoj posao. Nema, doduše, krvnika koji neće reći to isto. Ali, to je njemu njegova borba dala: umjesto da bude zeru svedeniji i mrvicu taktičniji – jer kola uvijek mogu nenadano da krenu u drugom smjeru – on je poletio da bude ono što oduvijek i jeste: bahata bitanga koja mora da se pravda onima koje prezire.
Teški su dani pred našim glavešinama. Da bi nekako sakrio ruke koje su udarnički aplaudirale naprednjačkom cirkusu gotovo petnaest godina, Dodik ide čak i ispod svoje mjere, pa podsjeća kako je svojevremeno podržavao i Borisa Tadića prije njegovog pada. To je, reći će ponovo veliki meštar koji se ovih dana znoji i na debelom minusu, njegov posao. Vaistinu i jeste, njegov je posao da bude, kako kaže, dobar sa Srbijom, no mu u opisu posla nije da one koji su protiv naziva „pobačajima“ i „smradovima“? Ako, ipak, jeste, neka se i dalje znoji.
Ne treba odmarati. Ni dana bez retka o profesionalnim licemjerima. Valja koristiti svaku priliku i pitati naše vajne harambaše zašto su prije izbora govorili o studentima tako kako su govorili? I misle li i dalje isto? Čim prije valja sahvatati osnovca Selaka da objasni zašto je obrisao onu sramnu ponjavu u kojoj se divi Vučiću i u kojoj prezire studente. Na svakoj konferenciji treba pitati uvaženog vlasnika najdivnijeg vakuuma s ove strane Drine da li je i dalje ponosan na
„studente koji žele da uče“, hoće li ponovo braniti Ćacilend sa obaveznom crvenom beretkom na zbunjenoj glavi i da li će oprostiti onima koje je nazivao srbofobima što su pobijedili njegovog omiljenog Vučića.
Možda ova muka i potraje. Valjalo bi, jer su je i zaslužili. Daleko više nego mi koji sve to gledamo. Ako i ne potraje, i ovoliko će biti dosta. Ostavljeni na pučini, u mraku, bez pojasa za spasavanje – milina jedna gledati kako kidišu i kako traže način da se dokopaju obale. Još ako Jovo Bakić zaista postane ministar unutrašnjih poslova Srbije, biće to, što bi rekao Brana Petrović, čajanka nepojmljiva slavna. U tom će slučaju pitanje svih pitanja biti ovo: kome će biti teže – Dodiku proći Beogradom ili Jovi Banjom Lukom?
O Malagurskom nekom drugom prilikom.
Goran Dakić, Gerila info
