Kada je u oktobru 2012. godine „ubo“ prvu kolumnu za Glas, bilo je jasno koje gorivo troši izraubovani polovnjak Nikole Pejakovića. Ne postoje ustave koje mogu dugo da zadržavaju bestidnu glupost, pa se Pejaković povukao u samoću nakon treće ili četvrte kolumne u kojoj je pisao o miješanim brakovima, ali je imao dovoljno vremena da napiše sve o sebi i svojim idealima koji ga gone da se dohvati tastature.
Šta, dakle, tog davnog oktobra piše čovjek koji, za razliku od Bore Čorbe, u legendu nikada nije ni ušao, pa iz nje nikada nije mogao ni da izađe? Ime mu je Nikola Pejaković i u naredne dvije godine pisaće ovu kolumnu za pare, jer mu iste trebaju, njemu i njegovoj porodici. Radi se, širi Kolja uvodno slovo, o pristojnoj sumi ka-emova koja ga je natjerala da sjedne za kompjuter, u suprotnom od njega ne bismo čuli ni „a“, ni „b“. Za pare, drugim riječima, može sve, bez para ne može ni ono što treba.
Komesarsko obrazovanje i svedena pismenost: to su dva Pejakovićeva vektora koja se ulijevaju u onaj treći – monetarni. Sve je podređeno bogu Mamonu koji je Koljino vrhovno načelo. Ništa se nije promijenilo u tom jalovom hodu dugačkom četrnaest godina: Pejaković i dalje gori isključivo na lomači koja „troši“ ka-emove i poneki evro, a njegove su česte i sve češće teološke besjede samo isprazna lupetanja nedoučenog klirika, dok je nedoučenost, uči nas Dostojevski, najstrašniji bič čovječanstva.
Ubija ta Pejakovićeva prividna pobožnost iz koje bije jeza licemjernog duha. Dok se desnom krsti, lijevom potpisuje ugovore sa kladionicama; prijepodne poziva na sabornost i na ljubav, poslijepodne na „voćkice“ i na rulet. Isto čini i njegov glumački pobratim, nezgodni i neugodni Petar Božović, koji ujutro pod Ostrogom brine sve srpske brige, a popodne sa Desingericom poziva srpsko biće da se registruje i da „šiša“. Ravnoteža je neumitna sila: jednima skrušena molitva i tiho trpljenje, drugima masni honorari i nafilovani tantijemi pravdani bogom i Bećkovićem.
Niko Pejakoviću, naravno, ne može zabraniti da bude glup, ali bilo bi dobro kada bi to radio malo tiše. Ali, bilmez i bubanj od dva brata djeca. Otkako se prejeo „miješanog mesa“, zbog čega je dvogodišnje pisanje (uz vjetar) morao da skrati na dva mjeseca, ako i toliko, Pejaković je iskoristio svaku priliku da pokaže, što bi rekli u Crnoj Gori, kako i sitno govno može nadaleko da smrdi. Bolji prilog za biografiju od toga mu ionako ne treba. Jednostavna je to filozofija: pristojna suma ka-emova je pristojna suma ka-emova, to je jedina sila koju valja priz(nav)ati, sve ostalo je sitna trina koja prolazi kroz krupno sito.
Pejaković je prije tri godine bio jedan od dvije hiljade potpisnika podrške listi Srpske napredne stranke „Srbija ne sme da stane“. Tih je dana u beogradskoj MTS dvorani trebao biti održan koncert grupe „Kolja i Grobovlasnici“, ali je on naprasno otkazan zbog „tehničkih razloga“. Tehnički razlozi ubrzo su objašnjeni: grupa je prestala da postoji onog trenutka kada je Pejaković odlučio da podrži Vučićeve naprednjake. Bilo bi previše reći da je tada prestao da postoji i sam Kolja, ali bi bilo premalo kazati da se nije baš to i dogodilo.
Pejaković je skupo platio podršku Vučiću, baš kao što je s ove strane krive Drine odrobijao podršku bakinačkom krezu. U Narodnom pozorištu Republike Srpske je kućni reditelj, u Srpskom narodnom pozorištu bio je direktor Drame; Dodik ga je prije tri godine odlikovao Ordenom časti, Vučić mu je godinu dana kasnije dodijelio Karađorđevu zvezdu prvog stepena. Sama neprijatnost do neprijatnosti, uvreda do uvrede. Počasti je, naravno, branio „otadžbinskim temama“. Sinekure, koje su potrebne i njemu i njegovoj porodici, nije pominjao.
Prije nekoliko dana ova se dupla dvorska luda ponovo razmetala svojom, kako bi rekao Andrić, praznom govorljivošću. Dvije su njegove izjave opet podsjetile čaršiju s kakvom ublehom zapravo ima posla. Ko nema djecu, navodno je rekao Pejaković, ne može da vodi državu. Nije to ništa drugo nego bijedni nastavak Pejakovićeve kolumne o „miješanom mesu“ koja mu je pokazala da za slaganje slova treba i nešto više osim dva kažiprsta. Ako je Kolji neka utjeha, tu je njegovu usirenu mudrost nezavisni i objektivni „Informer“ ocijenio „brutalno iskrenom“ i veća nagrada Pejakoviću valjda i ne treba, jer veću nagradu ni ne zaslužuje. Biti na istoj strani sa Draganom J. Vučićevićem privilegija je odabranih.
Nisam tražio Koljino objašnjenje ove maloumne političke teorije – nisam za to imao ni živaca, ni stomaka – ali me drugi njegov metak stigao iz potaje. Razgovarali Kolja i neki njegov jaran o Vučiću, o studentima i njihovoj listi, o prilikama u Srbiji, o izborima koji samo što nisu. Sve je tom jaranu jasno, ali mu nikako nije jasno otkud Kolja na naprednjačkoj tribini. Sve, veli, može da shvati i prihvati, ali ne može da razumije zašto je Pejaković potpisao podršku listi Srpske napredne stranke. Sve se na ovome svijetu može objasniti – i dvoglava sremska telad, i svijeće koje se same pale na Romaniji, i homoljski vampir koji krv miješa sa kajmakom – ali ta Koljina agitacija za Vučića baš nikako.
Kolja odgovara onako kako jedino i umije: prošli put je podršku Vučiću potpisao s jednom, sada će je potpisati sa obje ruke. Pejaković uzvraća jaranu i sa drskošću koja je svojstvena prosječnima pita: Prihvatam da sam najgori, prihvatam da sam šljam i bruka, ali šta ćeš ti na toj strani? Na strani koja prezire crkvu i Svetog Savu, koja huli na ikone i na crkve, koja ismijava popovsku mantiju i patrijarhovu kamilavku? Svako pitanje Kolja postavlja sa visina do kojih ni šestokrili serafimi nisu stasali. Ne znam da li je jaran odgovorio, jer sam stisnuo mute čim je Pejaković počeo sa moralnim pridikama, ali mi se čini da je taj drug mogao odgovoriti otprilike ovako:
Pitaš me šta ću na ovoj strani? Zato i samo zato da ne bih bio na strani na kojoj si ti. Na toj strani su diploma Siniše Malog i tetka Aleksandra Vulina; na toj strani su Predrag Koluvija i Veljko Belivuk; na toj strani su maskirani napadači koji šamaraju starce po srpskim selima i varošicama; na toj strani su nabildani batinaši koji šipkama i pendrecima skupljaju naprednjačke glasove; na toj strani su huligani koji su preorali Srbiju uzduž i poprijeko; na toj strani su oni koju su oteli sve zaklinjući se u poštenje; na toj strani su jedno bure i jedna nadstrešnica; na toj strani su oni koji iz kladionica pozivaju na post i uzdržanost, ali džaba gluvome govoriti.
Pitaš me zašto nisam na strani na kojoj si ti? Svako se, moj Pejakoviću, ponosi onim što ima: ti Vučićevim i Dodikovim ordenjima, ja time što ta priznanja nemam. Mogu biti čak i prezrela šljiva koja je pala u kokošiji drek među koprive, ali nikada ne mogu biti uz one koji kupuju odanost, niti mogu biti onaj koji vazda samoga sebe iznosi na buvlju pijacu. Neka ti trebaju pare. Malo je onih kojima ne trebaju. Bi li preletio među nas ako skupimo dovoljno? Ili bi ostao tu gdje jesi? Može li zaista sve na ovome svijetu da se opravda parama i priznanjima?
S čijim si se blagoslovom popeo na tolike visine? Nikada s većeg brda manji junak nije kukuriknuo. Pun si „žalosnih istina i jadnih laži“. Ako sve ovo što se valja i s ove i s one strane Drine pretraje, a pretrajaće zato što je, opet bi rekli negdje pod Lovćenom, zlo dugovjeko, možda ponovo budeš kažnjen za svoju vjernost. Srećom si navikao, pa ti to neće teško pasti. Bolje bi bilo da u toj krnjoj umnosti malo više ćutiš, ali na volju ti. Takvome kakav si, razapet između boga i reklame, mogu samo da kažem – uz malu intervenciju – ono što je Selimović rekao na kraju velikog romana: Mir tvojoj namučenoj duši.
Goran Dakić
