Mirko Vereš iz Subotice ubijen je u Beču krajem novembra 2025. godine. Sud je Dinka P. nepravosnažno osudio na 12 godina zatvora. Ali slučaj se nije završio samo presudom. Otvorio je i pitanje kako austrijski mediji izvještavaju o ljudima iz bivše Jugoslavije kada ih ne razumiju, a misle da im je sve jasno.
Mirko Vereš nije bio „bosanski Hrvat“, kako je napisano u dijelu austrijskih medija. Nije bio ni srpski nacionalista, kako se moglo naslutiti iz prvih tekstova o njegovoj smrti. Bio je iz Subotice. Iz Vojvodine. Pola Mađar, pola Bunjevac. Katolik. Srpski je govorio sa blagim naglaskom. Radio je građevinu. U Austriju je otišao da zaradi više nego što je mogao kod kuće.
Ove razlike nekome mogu izgledati kao nevažni detalji. U ovom slučaju nisu bile nevažne. Upravo na njima se kasnije gradila priča o motivu, sukobu i tome ko je te noći bio agresivan.
Mirko je ubijen u noći između 29. i 30. novembra 2025. godine u stanu prijateljice u drugom bečkom okrugu. Dinko P, muškarac koji ga je usmrtio, rekao je policiji da je došlo do svađe o politici na Balkanu, da je Mirko bio nasilan i da je on potegao nož u strahu. U prvim medijskim izvještajima sve je brzo uklopljeno u poznatu šemu: ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, alkohol, ratovi, nacionalizam, nož.
Međutim, porodica i jedina svjedokinja to vide drugačije.
Mirkova majka Stana govorila je da njen sin nije bio nacionalista i da nije imao ništa protiv bilo koga. Svjedokinja, u tekstovima Balkan Stories označena kao Dijana radi zaštite identiteta, rekla je da Mirko te noći nije pravio problem. Prema njenoj verziji, Dinko P. je poslije alkohola počeo da iznosi hrvatske nacionalističke stavove i da vrijeđa Srbe. Mirko ga je, tvrdi ona, pokušao smiriti. Onda je sve puklo.
Dijana se sjeća pada, krvi i Mirka koji se srušio preko nje. Mirko je imao dvije ubodne rane u leđima. Dinko P. je napustio stan i pozvao hitnu pomoć. Kada je policija došla, imao je više od dva promila alkohola u krvi.
Pred Zemaljskim sudom u Beču Dinko P. nije osuđen za ubistvo. Porota ga je proglasila krivim za namjerno nanošenje teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom. Kazna je 12 godina zatvora, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru. Presuda nije pravosnažna.
Tužilaštvo je tražilo strožu kvalifikaciju. Navodilo je da je Mirko dva puta uboden nožem sa oštricom dugom 25 centimetara, da je jedan ubod prošao kroz lijevo plućno krilo do srca i da je optuženi morao znati da takvi ubodi mogu biti smrtonosni. Odbrana je tvrdila da Dinko P. nije htio ubiti Mirka i da nije bio svjestan da će ubod dovesti do smrti.
Pet od osam porotnika prihvatilo je blažu kvalifikaciju.
Poseban dio priče odnosi se na način na koji je odbrana u sudnici gradila sumnju. Težište se, prema izvještaju Balkan Stories, često pomjeralo sa optuženog na svjedokinju. Dijana je predstavljana kao srpska nacionalistkinja. Ona je to negirala. U jednom trenutku branilac je govorio o „timovima“: Mirko i Dinko kao katolici navodno na jednoj strani, Dijana kao pravoslavka na drugoj.
Tako je suđenje za smrt jednog čovjeka skliznulo u poznatu raspravu o tome ko je ko na Balkanu. Ko je Srbin, ko Hrvat, ko Bunjevac, ko katolik, ko pravoslavac, ko je „na čijoj strani“. To je možda bilo korisno odbrani. Javnosti nije pomoglo da bolje razumije šta se dogodilo.
Još problematičniji su bili medijski izvještaji.
Austrijska agencija APA, čiju su vijest prenijeli brojni mediji, navela je da je Mirko bio „bosanski Hrvat“. Balkan Stories upozorava da to nije tačno i da se takva tvrdnja nije pojavila ni u sudnici. Mirko nije bio hrvatski državljanin. Bio je iz Subotice, iz bunjevačko-mađarske porodice. To nije sitna greška u biografiji. U ovakvom slučaju mijenja način na koji čitalac razumije sukob.
Ako se napiše da su se sukobili Hrvat i Srpkinja, ili da je sve počelo zbog rata na Balkanu, čitalac već dobija gotovu sliku. U toj slici nema mnogo mjesta za nijanse. Nema mjesta za Vojvodinu, za Bunjevce, za mješovite porodice, za ljude koji ne stanu u nacionalne torove. Nema mjesta ni za svjedočenje žene koja tvrdi da Mirko nije bio napadač.
Ostaje najlakša verzija: „Jugosi se posvađali oko politike“.
Balkan Stories zato kritikuje austrijske medije zbog površnog odnosa prema ljudima porijeklom iz bivše Jugoslavije. Autor podsjeća da su migranti prve i druge generacije sa tog prostora najveća migrantska grupa u Beču, ali da ih veliki mediji često tretiraju kao masu o kojoj se ne mora mnogo znati. Bunjevac, Hrvat iz Bosne, Hrvat, Srbin, Vojvođanin, sve se lako pomiješa. Greška se zatim prepiše iz agencijske vijesti, dobije naslov i postane javna slika slučaja.
Niko ne mora znati sve nijanse bivše Jugoslavije. Ali novinar koji piše o sudskom postupku mora razlikovati tvrdnju optuženog, tvrdnju odbrane, iskaz svjedoka i ono što je utvrđeno u sudnici. Mora navesti ono što je važno za razumijevanje slučaja. U ovom slučaju to nije urađeno dovoljno pažljivo.
Zato priča o Mirku Verešu nije samo sudska hronika iz Beča. Ona je i primjer kako se jedna smrt može pogrešno uokviriti čim se pojave riječi Balkan, rat, Srbi i Hrvati. Mirko je u toj verziji postao dio tuđe interpretacije identiteta. A prije svega je bio čovjek iz Subotice, radnik u Austriji, sin Stane Vereš i otac kćerke koja je naslijedila njegovo malo imanje.
Presuda još nije pravosnažna. Mirkovu porodicu ne može vratiti na ono što je bilo prije noći između 29. i 30. novembra. Ali ostaje obaveza da se bar priča ne svede na pogrešnu etiketu.
