Ispred Željezničke stanice u Novom Sadu stoji šesnaest crvenih srca. Na njima su imena ljudi koji su poginuli 1. novembra 2024. godine, kada se srušila betonska nadstrešnica stanice.
Prošlo je godinu i po dana. Stanica je i dalje zatvorena. Ljudi prolaze pored spomen-obilježja, poneko zastane, neko se prekrsti, neko samo okrene glavu. Većina nastavi dalje. Ne zato što je zaboravila, nego zato što se sa takvom tragedijom ne može živjeti svaki dan istim intenzitetom.
Autor reportaže objavljene na portalu Balkan Stories opisuje čovjeka od pedesetak godina koji stoji ispred stanice i plače. Ne želi da bude fotografisan. Iako je na javnom mjestu, njegova tuga nije za kamere. Ta scena govori više od zvaničnih saopštenja. Novi Sad se nije oporavio od 1. novembra.
Na tom mjestu poginulo je 16 ljudi. Među njima je bila i Sara, djevojčica koja je imala šest godina.
Kod spomen-obilježja i dalje ima cvijeća, igračaka i svijeća. Neke su stare, neke su očigledno donesene nedavno. To je možda najtačnija slika odnosa grada prema tragediji: sjećanje nije nestalo, ali se umor uvukao među ljude.
Ostali su i strah i bijes.
Strah, jer je stanica bila obnovljena i otvorena za putnike. Ljudi su je koristili vjerujući da je bezbjedna. Bijes, jer javnost i dalje čeka potpun odgovor na pitanje ko je odgovoran za radove, nadzor, dozvole i političko otvaranje objekta koji nije smio postati mjesto smrti.
Željeznička stanica u Novom Sadu nije bila stara zapuštena zgrada koju niko nije dirao. Naprotiv, bila je dio velikog infrastrukturnog projekta. Obnavljana je, otvarana i predstavljana kao dokaz modernizacije. Poslije pada nadstrešnice, ista ta zgrada postala je dokaz da se kod velikih projekata ne smije pitati samo ko presijeca vrpcu, nego i ko potpisuje papire, ko kontroliše radove i ko odgovara kada nešto pođe po zlu.
Zbog toga je tragedija u Novom Sadu brzo izašla iz okvira lokalne nesreće. Studenti i građani širom Srbije mjesecima su tražili odgovornost. Protesti nisu bili samo izraz žalosti. Bili su i odgovor na osjećaj da se iza jedne srušene nadstrešnice vidi mnogo veći problem: korupcija, neodgovornost i institucije koje reaguju tek kada je već kasno.
Porodicama poginulih nijedan sudski postupak ne može vratiti najbliže. Ali bez jasnog epiloga ostaje poruka da se i poslije smrti šesnaest ljudi sve može razvući, relativizovati i prepustiti zaboravu.
Ispred stanice zato i dalje stoje crvena srca. Pored njih prolaze putnici, prolaznici, policajci, novinari, djeca, stariji ljudi. Neko pogleda, neko ne. Ali imena ostaju tu.
Sara, Valentina, Đorđe, Milica, Nemanja, Anđela, Miloš, Stefan, Sanja, Goranka, Vukašin, Mileva, Đuro, Vasko, Anja i Vukašin.
