Upit koji smo poslali Osnovnom sudu u Banjaluci prije 10 mjeseci još uvijek je bez odgovora. Odgovor Ministarstva poljoprivrede tek poslije javne reakcije, ali uz čekanje od oko 3 mjeseca. Upit Gradskoj upravi u Banjaluci o oglašavanju na javnoj površini iz marta 2020. godine i dalje bez odgovora. Ovakvih primjera ima na pregršt i u svakoj redakciji iz BiH.
PIŠE: Đorđe Vujatović
Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.
Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.
Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.
Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.
Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.
Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.
Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.
„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.
Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.
„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.
Između ignorisanja i “praznih” odgovora
U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.
„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.
Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.
„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.
Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.
Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše
Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.
Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.
„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.
On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.
„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.
Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.
„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.
Administrativne barijere kao alat
Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.
„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.
S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:
„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.
Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.
„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.
Granica između privatnog i javnog interesa
Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.
„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.
U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.
Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.
„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.
Zastarjeli zakoni i spora primjena
Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.
„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.
Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:
„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.
Sistem koji zavisi od volje institucija
Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.
„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.
Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.
„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.
U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.
Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.
U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.
Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.
U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.
Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.
