Novi/stari predsjednik Vlade Republike Srpske Savo Minić i ministri položili su danas zakletvu u Hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci. Ovaj potez je izazvao polemike, jer se zakletva, prema važećim propisima, daje pred Narodnom skupštinom, a ne u vjerskom objektu.
Nakon što je nova vlada prethodne večeri izabrana u Narodnoj skupštini i svečano položila zakletvu, Savo Minić i ministri pravoslavne vjeroispovijesti danas su položili crkvenu zakletvu u Hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci.
Minić je tom prilikom izjavio da je riječ o činu koji nije bio obavezan, te da su crkvenu zakletvu položili samo ministri koji su to željeli.
„To je nekada bila tradicija, a sa duhovne strane je to i korisno“, rekao je Minić.
Prema Zakonu o Vladi Republike Srpske, mandat predsjednika i članova Vlade počinje danom izbora, a ministri na dan izbora daju svečanu izjavu pred Narodnom skupštinom, jer je skupština institucija koja ih bira, ali i institucija koja treba da ih kontroliše. U zakonu se nigdje ne spominje crkvena zakletva, što je, doduše, i sam Minić naglasio rekavši da je riječ o činu koji nije obavezan.
Međutim, vlast se sve češće ponaša kao da joj je važniji protokol nego ustavni poredak, a ovakve ceremonije šalju poruku poistovjećivanja vlasti sa jednom religijskom zajednicom, čime se Vlada predstavlja kao “vjerski ovjerena” institucija.
Vjerski obredi i crkva su privatna stvar svakog čovjeka. Ali Vlada nije privatna stvar. Vlada je izvršna vlast i mora da predstavlja sve građane, bez obzira na to ko ide u crkvu, ko ide u džamiju, ko ne ide nigdje i ko vjeruje samo u zakone.
Generalno gledano, ovdje nije problem u vjeri. Problem je u tome što se vjera koristi kao pokušaj dodatne legitimizacije vlasti i što se državne funkcije pretvaraju u vjersko-političku manifestaciju.
Crkvena zakletva, doduše, nije nova pojava u političkom životu Republike Srpske. Tako su, npr. Željka Cvijanović i ministri pravoslavne vjeroispovijesti polagali zakletvu u istom hramu 2014. godine. Dakle, ne radi se o izolovanom slučaju, nego o praksi koja se povremeno upotrebljava kad političari procijene da im takav čin donosi dodatni legitimitet u javnosti.
U državama u kojima se vjera ne zloupotrebljava u političke svrhe, bar ne u tolikoj mjeri, zakletva je čin odgovornosti pred građanima. Kod nas je sve češće čin poruke ko je s kim i ko je uz koga, ko će sjediti u prvom redu i ko će dati/primiti blagoslov.
Gerila.info / Mladen Bubonjić
