Biskup je rekao šta je imao, Maksa je pojeo i popio šta je bilo, snimatelji su uzeli kadrova koliko su mogli i valjalo nam se razilaziti. Čekam da prebaci „na zeleno“, čitam biskupovu božićnu poslanicu i odvajam šta ću za naslov, a šta za podnaslov. Dignem glavu da me nešto ne satare kad imam šta da vidim: pred parlamentom hrpa kamera i mikrofona. Ne znadoh šta je posrijedi, pa odlučih da popriđem bliže.
Kad ima šta i da se vidi: unuk babe Gospave opet nešto smatra i donosi. Dela, rekoh sebi, primaknider se još malo, možda nešto pametno i čuješ. Priđem, ali slabo šta razumijem. Pitam nesuđenog potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda šta se zbiva, a on mi kaže kako gradonačelnik u parlament šalje nekakvu rezoluciju u kojoj traži da se mlađima od petnaest godina onemogući pristup društvenim mrežama. To se, kažem ponovo samome sebi, mora čuti, jer se drugačije u to ne bi vjerovalo.
Gudi Gospavino unuče, gudi, kiti i veze, smatra i razmatra, ali na koncu dođe čas i za novinarska pitanja. Ne bude mi lijeno, a i urednik mi diše za vratom, ne bude mi, dakle, lijeno, dignem ruku i pitam mladog stratega da li bi on bio voljan da se odrekne društvenih mreža na trideset dana. Da bude uzor, da bude primjer, da bude etalon. Da pokaže djeci kako to nije španska groznica i da osokoli roditelje prije bitke sa mobilnom omladinom.
Moje su mreže, odgovori mladunče, pune kvalitetnog sadržaja, ja ne dijelim ništa opasno, ništa skaredno, ništa ponižavajuće, imam pola miliona pratilaca, to nema niko u regionu, možda ni n Balkanu, sadržaj na mom X nalogu je koristan, postovi na FB profilu ugodni, rilsovi na IG-u zabavni i lagani za stomak. Ne biste, pitam ponovo, suspendovali mreže na mjesec dana i tako promovisali akciju koju ste sami predložili? Mislim da sam odgovorio na vaše pitanje, kaza
gradonačelnik i prepusti se blagodetima narednog upita.
Dođem kući, udanem vazduha, napišem tekst, legnem da odmorim. Zvoni telefon, stižu notifikacije. Šalju sa svih strana svijeta isto pitanje: Matere ti, je li stvarno ovo rekao? Ko je li rekao šta? Tek stiže link. Kliknem. Novi prijedlog, nova rezolucija: unuk babe Gospave najavljuje služenje obaveznog civilnog roka. Nema se više šta čekati: srpski narod je pred istorijskim slomom i čišćenje klozeta na Manjači jedini je spas za posrnule srpske vitezove. U jednoj ruci četkica, u drugoj kašika kojom se grabi posni pasulj i da vidiš kad se srpska vojska na Kosovo vrati.
Ima mali princ još vunice. Nakon što zašije društvene mreže i podijeli gladnoj pješadiji crveni luk, sjeda za šivaću mašinu i niže školsku uniformu za školskom uniformom. Model za dječake nosi oznaku „1/3“, model za djevojčice ima etiketu na kojoj piše „Mirna“. Dan je kratak, noć još kraća. Šilježe ne može da postigne sve što je obećao, ali to i nije tako strašno, jer je svakako obećao ono što nije ni mislio da učini. Dobro je Gospavino unuče naučilo najvažniju maksimu svakog iole uspješnijeg političara na ovom rastresitom tlu: Šta mi je obećati.
Stati i gledati. Grad se guši u magli i u smogu, korito Vrbasa je ograđeno nakaradnim zgradurinama, ulice su prljave, saobraćaj je nemoguć, parkinga nema, grijanje je pod znakom pitanja, voda poskupljuje, snježina je u najavi, a veliki vizionar predlaže ukidanje Snapchata i marširanje manjačkim platoom. Gradski olimpijski će proraditi čim gimnazijalci navuku uniforme, urbanistički plan će biti donesen tek kada vojnički tići pomažu činiju rezanim hljebom, centralno spomen obilježje biće gotovo nakon potpuno blokade youtube kanala. Kakav strateg, takva i strategija.
Ima rezona u svemu tome. Prostačkog i drskog, ali ima. Unuče se, vidjeli smo, ne bi odreklo društvenih mreža trideset dana. Da budemo pošteni: ne bi ni na trideset minuta. Može li neko da ga zamisli kako spava na mokroj zemlji na brdima iznad Sitnice? Može li neko da zamisli Drinića kako sedam dana živi na vojničkom pasulju u kojem nema ni pasulja? Hoće li prve dame maloga princa nositi uniforme na plažama Azurne obale? To je pošteno: njima regulacioni
planovi, stanovi i procenti, ostalima gušterov let i crveni luk koji ujeda.
Društvene mreže je nemoguće zabraniti, od služenja civilnog roka nema ništa, a ni školske uniforme uskoro neće imati ko da nosi. Unuk babe Gospave svakoga dana nešto lupi samo zato što svakoga dana nešto treba lupiti. Važno je da se priča, da se predlaže i da se obećava, malo manje je važno da se radi, da se djeluje i da se stvara. Dan bez slikanje bolje da je ostao u noći.
Dan bez konferencije bolje da nije svanuo. Prazna priča pomnožena sa praznom puškom. Ako je Gospavin unuk hirurg koji treba da spasi srpski narod, plašim se da ćemo svi krepati od sepse.
Goran Dakić, Gerila info
