Rudnik Bistrica, svega nekoliko kilometara od Prijedora, radio je skoro dvije i po godine uz stalne proteste mještana i seriju spornih rješenja. Eksploatacija je okončana u martu ove godine povlačenjem mehanizacije kompanije Drvo-export iz Teslića, ali je teren – umjesto sanacije – ostao raskopan, pun jalovine i tragova ulja.
Na zapadnoj strani aktivno je klizište većih razmjera, rijeka Crljenjača je zamućena i kada nema padavina, a korito je, prema svjedočenjima s terena, izmještano bez javno dostupne dokumentacije.
Okružni sud u Banjaluci u dva navrata je poništavao ekološku dozvolu koju je izdavalo Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS: prvi put jer investitor nije imao plan rekultivacije i remedijacije, drugi put jer “nulto stanje” – stanje terena prije početka radova – nikad nije utvrđeno. Sud je eksplicitno prihvatio nalaz da se “sa radovima i eksploatacijom počelo prije nego što je podnesen zahtjev za izdavanje ekološke dozvole i prije nego što je data koncesija”. Uprkos tome, resorno ministarstvo je u oktobru ove godine izdalo novu dozvolu – paradoksalno, šest mjeseci nakon zatvaranju kopa – ali nije objasnilo zašto je dokument izdavan tri puta.
Iz Inspektorata RS navode da su “ranije izvršili kontrole” i da “nema deponovanog uglja”, te da su “počeli radovi na ravnanju terena i zatrpavanju iskopanih površina u skladu s Glavnim rudarskim projektom”. Na osnovu njihovih nalaza, Ministarstvo energetike i rudarstva RS izdalo je rješenje o zatvaranju, uz rok od godinu dana da se završe radovi, nakon čega komisija treba da provjeri sanaciju i mjere zaštite okoliša. Samo ministarstvo – kao i Ministarstvo za prostorno uređenje – nisu odgovorili na pitanja redakcije.
Kraj rudnika koji je otvoren samo na dvije godine potvrdio je za CAPITAL predstavnik ove kompanije Srđan Klječanin Rufi, koji je rekao da su tamo iskopali šta su imali.
“Mi smo sa rudnikom Bistrica sve završili i zemljište je vraćeno u prvobitno stanje. Mnogo je ljepše nego što je izgledalo. Tako je već duže vrijeme. Mi smo to završili i mislim da smo čak i dobili od Ministarstva energetike i rudarstva rješenje da je zatvoren rudnik“, rekao je Klječanin za Capital.
Stanovnici Bistrice opisuju stanje na terenu kao potpunu devastaciju i napušteni rudnički haos.
Danijel Lazić, mještanin i apsolvent rudarstva, za Gerilu kaže da je „očigledno da je Drvo-Export napustio lokalitet“, jer su prošle sedmice demontirali vagu i uklonili svu mehanizaciju. „Tu tek nisam pametan. Mene tako nisu učili da rekultivacija i relativizacija kopa izgleda. Tu više nema ni pristupnog puta za ozbiljniju mehanizaciju. Mislim da će ta lokacija tek na proljeće sablasno da izgleda, poslije kiša, snijega i svih atmosferskih uticaja“, kaže Lazić.
Još dramatičniji opis daje Zoran Ninić, koji navodi da su radnici odvezli mašine, kontejnere i vagu, te potpuno uklonili pristupni put ka rudniku. Prema njegovim riječima, jalovina koju su odlagali vraćena je nazad na mjesto eksploatacije, ali bez ikakve selekcije – zajedno s humusom, pomiješanim ugljem i opasnim otpadom. „Ispod jalovine ostale su desetine kamionskih guma, buradi za gorivo i ulje, prljavi filteri… Sve to će oborinske vode odnijeti u Crljenjaču, pa preko Lušice i Gomjenice u Sanu, a iz Sane u Unu“, upozorava on.
Ninić dodaje da su ogromne količine jalovine nasute uz tok Crljenjače i da će se tokom zime sliti u korito, vjerovatno mijenjajući i sam tok potoka. Uzvodno je, kaže, ostavljena deponija visoka i do 20 metara, na površini od pola hektara, koja će takođe završiti u vodi. Mještanima je u međuvremenu potpuno blokiran pristup njihovim parcelama, šumama i voćnjacima, uništena je vodenica i objekti planiranog etno sela, a lokalni vodovod – koji snabdijeva oko 80% Bistrice – više puta je oštećivan i sada je samo djelimično zatrpan.
„Sve u svemu, stanje podsjeća na scenu apokalipse, na Pobješnjelog Maksa“, kaže Ninić, dodajući da je riječ o „varvarskom i divljačkom činu, zločinu prema prirodi“ u kojem su, osim investitora i pojedinaca iz vlasti, učestvovali i mještani „spremni da za sitan novac unište ono što je stvarano hiljadama godina“. Kako više ne postoji pristupni put za ulazak mašina, zaključuje, „ovo će ovako ostati za vijek vjekova“.
Upravni i sudski zapis ostavio je još nekoliko važnih tragova. Koncesioni ugovor je zaključen tek u septembru 2023, osam mjeseci nakon početka kopanja. Ministarstvo energetike je tada odobrilo upotrebu rudarskog objekta i koncesionu naknadu od 2,6 KM po toni, ali do danas nije javno objavljeno koliko je uglja ukupno izvađeno i izvezeno. U međuvremenu je policija osiguravala prolaz kamionima, dok su mještani i aktivisti mjesecima protestovali; odluka Skupštine grada Prijedora da se kopanje obustavi ostala je bez učinka.
“Jedna interesantna stvar je da je sud oba puta rušio dozvolu – prvo zbog izostanka plana rekultivacije, potom zbog nepostojanja nultog stanja. To govori da remedijacija vjerovatno nikad nije ni bila ozbiljno planirana,” kaže Dragan Ostić iz Centra za životnu sredinu, organizacije koja je zajedno s oko 30 mještana i vodila upravne sporove.
Prema važećim propisima, investitor nakon zatvaranja kopa mora izvršiti rekultivaciju i remedijaciju, stabilizovati klizišta, uspostaviti površinsku drenažu, zaštititi vodotoke i – što je u Bistrici posebno osjetljivo – pratiti kvalitet vode u Crljenjači nizvodno do Lušice, Gomjenice, pa sve do sliva Une. Mještani tvrde da se događa obrnuto: prepuna deponija jalovine “obogaćena otpadom” leži svega 50–100 metara uzvodno od eksploatacije, visine 15–20 metara, a velika količina će “u toku zime završiti u koritu”.
Dok Bistrica čeka komisiju i zvaničnu potvrdu da li je sanacija urađena “u skladu s projektom”, nekoliko kilometara dalje – u Bukovoj Kosi – iskopi i dalje traju. Lokalna zajednica strahuje da će “model Bistrice”, u kojem eksploatacija stigne prije dozvola, a remedijacija poslije papira, postati pravilo, a ne izuzetak.
Ključna pitanja ostaju bez odgovora: ko će i kada stabilizovati klizišta, gdje je završio opasni otpad, ko i kako mjeri kvalitet voda, i koliko je tačno lignita izvađeno iz Bistrice. Do tada, mještani žive uz krhke nasipe jalovine i zamućene potoke – i podsjećaju da je “papir” već dva puta pao pred sudom, a da se teren i dalje sam urušava.
Dejan Rakita / GERILA
