Kada sam onomad arbajtovao u Euroblicu, papirnatom pretku portala srpska.info, najteže je, kao i uvijek, bilo naći vijesti za stubac. Tema je bilo ko šodera, pratili su se događaji koji su imali da se prate, intervjui su se radili s mjerom i u glavu, provlačila se i poneka reportaža, čak su i novinari kulture znali napisati poneki tekst koji se nije osjećao na sinoćnje otvaranje izložbe ili na premijeru u Narodnom pozorištu. Ali vijest za stubac! Lakše je bilo dogovoriti razgovor sa Jefremom nego pronaći vijest za stubac.
Vijest za stubac se s vremena na vrijeme možda i mogla pronaći, ali kandidati za tri rubrike – za „pobjednika dana“, za „gubitnika dana“ i za „hit dana“ – nikada i nikako. Svi se tekstovi opreme, sve se fotografije potpišu, svi se antrfilei prelome, a tih rubrika nema i nema. Društvene mreže još nisu uzele maha, pa je valjalo listati sve što se štampalo ne bi li pronašli nešto nalik aforizmu plus nešto vrijedno dnevnog podviga i dnevne sramote. Istinu vam kažem: bilo je dana kada bismo kalirali za stolom trudeći se da „ubodemo“ nešto vrijedno tih rubrika.
Ponekad je materijala bilo i previše, pogotovo za rurbiku „hit dana“, pa smo ga skladištili, jer smo znali da će nakon sedam debelih naići sedam mršavih krava. Zbog tih rubrika mnogom je novinaru proradio kamen u žuči; rokovi su kratki, urednik nestrpljiv (javi se, Jandrićeva!), a prelamači čekaju. Trudili smo se da budemo što precizniji, jer smo znali da se čitulje ne čitaju s tolikom strašću koliko se čitaju te rubrike. Nikome nije bilo jasno, ali je svima bilo znano da se ništa pod milim bogom nije čitalo kao što su se čitali „pobjednik dana“, „gubitnik dana“ i „hit dana“.
Gospoda koja pripada prljavom svijetu politike oduvijek je mislila da se „izlazak“ u tim rubrikama plaća i to zlatnim polugama. Oni sa manjim pragom tolerancije kada je mišljenje u pitanju govorili su da u redakciji svakoga dana zasjeda anonimna komisija koja „važe“ ponude; komisija koja razmatra ko je više dao, ponudio i obećao, ko je drskije slagao i bezobzirnije prevario. Vjerovalo se, a vjeruje se i danas, kako se nijedno ime u tim rubrikama nije odštampalo slučajno: pobjednici dana su masno plaćali svaku tu titulu, drugi su još masnije plaćali da bi se treći okitili lentom „gubitnika dana“ i to se tako pričalo i pripovijedalo iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz godine u godinu.
Među onima koji najčešće gostuju u „hitu dana“ jeste keramičar, poznavalac svih dihtunga i filtera, prve skije Azurne obale, montažer opskurnih skupštinskih skečeva, najbolji poznavalac poslastica parlamentarne kuhinje i novinar Dragan Maksimović, selo Knežica (ako ima struje).
Maksina misija na društvenim mrežama, prije svega na X-u, nekadašnjem twitteru, jasna je i precizna: ismijati sve što treba da se ismije, kritikovati sve što je kritiku zaslužilo, uvrijediti onoga kome se ništa drugo više ne može reći. I takvog je mog druga Maksu odlučio da vaspitava onaj koji od vaspitanja nema ni jaslice.
Među onima koji gotovo nikako ne gostuju ni u „hitu dana“, ni u „pobjedniku dana“, ali s vremena na vrijeme paradiraju onom trećom rubrikom, rubrikom koja bilježi političke luzere, nalazi se mladi gradonačelnik Banje Luke koji je brzo avanzovao u nevaspitano Gospavino unuče. Koga vaspita bahatost, podoji ga bezobrazluk. Ostao je ono što je i bio: glavna tačka svake cirkuske predstave. Za nešto više od toga naprosto nema visine. Džaba pedeset hiljada glasova, džaba ih i stotinu. Mile ima sedam puta više, pa svi znaju kakav je i koliko može kad mu se odveže jezičina. Glasovi, da srežem, nisu garancija poštenja, no su posljedica krvavog rada (često) i dubokog džepa (češće).
Tako nam je i tako nam mora biti: lopovi drže pridike o poštenju, piromani o štetnosti paljenja na otvorenom, lažovi ljube istinu kao najčistije načelo, kukavicama probijanje Koridora ne silazi s usana, a nevaspitana unučad na sva zvona o vaspitanju. Motivi su uvijek prosti: ne smeta nevaspitanom Gospavinom unučetu ono što je @knespoljac „tvitnuo“, nego mu smeta što je to završilo u „hitu dana“, a on, jadan, eto, nije. Hajde što nije „hit dana“, nego nije čak ni „pobjednik dana“, a nema šta nije činio da se popne na to brdo: nosao je radare, gurao kolica sa ćumurom, slikao se po ugljevičkim kopovima, dizao dreku zbog Đajićevog „uratka“. I opet ništa.
Kakvi saradnici, takav i gradonačelnik. Tačnije: kakav gradonačelnik, takvi i saradnici. Ništa cijelo, samo istrgano. Ništa iz komada, samo onoliko koliko treba. Ako ne može istina, može laž. Sve što babin ponos kaže – sve je to do pola, jer ne može se pobjeći pred sobom, ne može se biti više od onoga što čovjek jeste, pa makar za tog čovjeka glasalo i pedeset hiljada Banjolučana.
Nevaspitani gradonačelnik danas radi ono što je juče prezirao: siječe i montira, izvrće i podvaljuje. I onda se, kao i svaki laf u kojem bije zečje srce, krije iza saradnika. Dok je iz poslaničkih redova napadao režimske tvrđave – municiju, mine i tenkove uzimao je od novinara koje danas vrijeđa i omalovažava. Klasični proizvod dodikovske politike koja šipak cijedi dok iz njega ide sok da bi ga nakon toga bacila krmcima.
Ako ne umije da citira, i te kako umije da podmeće. Sa tih časova nije bježao, tu školu nije preskakao. Takvima kao što je on čovjek može objasniti samo ono što pripada tenderima i ono što pripada procentima. Ostalo se nalazi u izmaglici po kojoj tumaraju slijepi i poslušni saradnici. I zato nevaspitani Gospavin unuk nikada neće shvatiti konačnu istinu: da je od trenutnog pobjednika postao vječni gubitnik.
Goran Dakić, Gerila info
