Ovo nije tekst o “potresenoj javnosti”, nego o društvu koje je pristajalo i šutjelo dok su djevojčice postajale mete. Istraga navodi imena, funkcije i datume, ali iza tih redova stoji godinama učvršćivan lanac propusta, eufemizama i prebacivanja odgovornosti. Kada institucije govore o ugledu, a ne o djeci, kada mediji love ispovijesti umjesto standarda, kada prevencija postoji samo na papiru, rezultat je uvijek isti. Ako ne znamo kako smo do ovoga došli, ponoviće se. Zato je ovo tekst o odgovornosti, ne o senzaciji.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Zbog sumnje na trgovinu ljudima i seksualnu eksploataciju dvije djevojčice rođene 2009. godine, uhapšeno je osam osoba, među njima i četvorica službenika Uprave policije MUP-a TK. Osumnjičeni su Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić, Dževad Požegić, Šemsudin Kadrić, Zijad Jagodić, Sulejman Šehić i Nedim Avdić. Nakon pretresa na više lokacija u Kalesiji, Živinicama i Banovićima predati su u nadležnost Tužilaštva Tuzlanskog kantona, koje je predložilo pritvor, a Kantonalni sud u Tuzli odredio jednomjesečni pritvor. Uprava policije je, u skladu s procedurom, suspendovala četvoricu policajaca obuhvaćenih istragom.
Prema navodima Tužilaštva, dio osumnjičenih je od aprila 2024. do kraja jula 2025. vrbovao, navodio i prevozio djevojčice na više lokacija na području Kalesije, Živinica i Srebrenika, predavao ih drugim osobama i skrivao radi prostitucije i drugih oblika seksualnog iskorištavanja. U istom periodu pojedini osumnjičeni su, znajući da je riječ o maloljetnim žrtvama, koristili njihove seksualne usluge i plaćali za to. U spisima se navodi da su djevojčice bile u sistemu socijalne zaštite i smještane i u Prihvatilište Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, te da je njihova ranjivost iskorištena kako bi bile ponovo izlagane eksploataciji.
Za krivično djelo trgovine ljudima iz člana 210a stav 2 Krivičnog zakona FBiH propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina.
Ovo su zvanične informacije o slučaju, one početne tačke na koje se svodi svaka službena verzija. Za površne, one će biti dovoljne da po inerciji posegnu za općim mjestima i zaključe da je “potresena javnost”. Kasnije ću o toj “potresenoj javnosti”. Sada, dok govorimo o jeziku, podsjetit ću na ono što su odgovorni pojedinci i pojedinke, kao i Fondacija CURE, već jasno rekli i rekle. Zloupotreba djevojčica s ciljem seksualnog zlostavljanja, tačnije silovanja, nisu i ne mogu biti “seksualne usluge”. Usluge, seksualne i svake druge, mogu pružati samo punoljetne osobe. Korištenje eufemizama u ovom i sličnim slučajevima ničemu ne doprinosi osim pokušaju da se umanji užas zbog kojeg bi u civiliziranom svijetu padale vlade, u zemljama u kojima ministri podnose ostavku zbog kupovine čokolade službenom karticom, na primjer. Zbog toga ovdje nema “potresene javnosti”. Postoji društvo letargije i korupcije. Društvo koje je svakim snalaženjem, svakim priskrbljivanjem propusnice na šalteru, krčilo put za ovakva zlodjela. U ovom slučaju nema nevinih. Postoje samo manje i više odgovorni.
Mi smo othranili sistem u kojem je moguće da više pažnje privlače vijesti o Dodikovim sankcijama ili o tome koliko je članova Naroda i pravde napustilo stranku. Mi smo omogućili da u državnim institucijama sjede ljudi koji ovakvu tragediju koriste za lična i politička prepucavanja, koji preko istraumatiziranih života dvije djevojčice pokušavaju pribaviti još jedan mandat.
Mi smo oni koji su dopustili da se broj žrtava različitih oblika zlostavljanja, koja su se posljednjih godina nerijetko završavale femicidom, uključujući i onaj najmonstruozniji, ubistvo Nizame u direktnom internet prijenosu, svede na statistiku. Umjesto da se postavi pitanje lanca odgovornosti i niza propusta koji se kontinuirano dešavaju u Tuzlanskom kantonu, biramo da prebrojavamo naslove i mandate. Ovo je bilans našeg pristanka i naše šutnje u institucijama i izvan njih.
Kada institucija koja skrbi o djeci govori o „linču“ medija i građana, a ne o vlastitoj ulozi u lancu propusta, to nije zaštita djece nego skretanje pogleda sa onoga što bi moralo biti u fokusu. Umjesto da se najprije kaže šta je urađeno odmah po saznanju, ko je obaviješten, koji su protokoli aktivirani i zašto oni nisu spriječili ponovni povratak u rizik, dobijamo opravdanja i uvrijeđen ton. To nije briga, to je pranje ruku.
Niko ne osporava da Prihvatilište postoji kao hitna mjera i da se djeca smještaju odlukom centara za socijalni rad. Ali između definicije na papiru i života jedne djevojčice postoji čitav svijet odgovornosti. Ako su djeca dolazila i odlazila, ako su bivala vraćana nakon bježanja, ako su o njihovim kretanjima postojali tragovi i službene zabilješke, onda postoji i niz trenutaka u kojima su stručne službe mogle i morale reagovati odlučnije. Ko je potpisivao procjene rizika. Ko je dobio upozorenja. Ko je pratio plan zaštite i zašto nije insistirao na promjeni pristupa kada je bilo jasno da plan ne funkcionira. Na ta pitanja se ne odgovara nabrajanjem statistike i odbrane ugleda ustanove. Odgovara se preuzimanjem dijela krivnje i jasnim planom kako da se ovo nikada više ne ponovi.
Pozivati na suzdržanost javnosti ima smisla samo ako istovremeno pozivate na maksimalnu transparentnost institucija. Djeca nisu štit iza kojeg se sklanjamo dok čekamo da bura prođe. Djeca su razlog da odmah otvorimo sve zapisnike, da provjerimo svaku proceduru, da priznamo gdje smo zakazali i da tražimo pomoć ako je sistem premoren i potkapacitiran. U suprotnom, svaka rečenica o „šteti ugledu Doma“ zvuči kao zamjena teza. Ugled se ne čuva saopćenjima, nego istinom, odgovornošću i promjenom prakse. A to počinje od rečenice koja nedostaje u saopštenju direktorice a trebala bi glasiti – pogriješili smo i spremni smo snositi posljedice.
U ovom, kao i u drugim slučajevima, postoji dovoljno razloga da se prstom pokaže na medije, ali ne da bi se ispod tog prsta sakrili vlastiti propusti. Mediji su i ovoga puta prekršili etička pravila i elementarna načela profesije, intervjuišući biološke srodnike djevojčica i posredno otkrivajući njihov identitet. Kada sistem već nije spriječio zločin, minimum pristojnosti je da ne povrijedi ponovo one koji su već povrijeđeni.
Ako zločini nisu prevenirani, preostaje da zaštitimo identitet žrtava sa ozbiljnošću koja ne traži izgovore. Najstrože kazne za počinioce, saučesnike i one koji su gledali u stranu moraju biti praćene jasnim standardima izvještavanja, u kojima nema prostora za senzacionalizam, porodične “ispovijesti” i fotografije iz privatnih arhiva.
Svjesno ovoga puta biram riječ žrtva, a ne preživjela. Umorna sam od feminizma u jeziku i njegovog odsustva u djelima. I pitam se može li se ovako nešto suštinski preživjeti, a ne samo fizički nastaviti postojati. Ovo pitanje nije retoričko. To je mjera naše odgovornosti prema djevojčicama čija je budućnost već narušena.
Ako je neko zaboravio, mi pripadamo mentalitetu koji kao dnevnu rutinu praktikuje virenje kroz špijunku. Znamo šta je komšiji za ručak. Znamo ko je iz kakve familije i gdje se kopa. Više volimo zaviriti u tuđu avliju nego pomesti svoju. Pa kako je onda moguće ne znati za organizovani zločin seksualnog zlostavljanja maloljetnica u kantonu veličine predgrađa neke metropole.
I sve da je moguće ne znati da se u komšiluku odvija trgovina ljudima, kako objasniti potpuni izostanak sistema prevencije. Možemo li, za početak, razmisliti o uvođenju redovnih sistematskih pregleda u domovima za nezbrinutu djecu. Namjerno pišem nezbrinutu, a ne djecu bez roditeljskog staranja, jer je to stanje stvari koje ovaj slučaj razotkriva. Ako bi redovni protokol uključivao ginekološki pregled te psihološku i pedagošku opservaciju, postojala bi šansa da se primijeti kako se nešto događa prije nego što sve postane toliko očigledno da više nema glave koja se može okrenuti na drugu stranu.
U nekim od medijskih izvještaja moglo se pročitati da je riječ o djevojčicama s poteškoćama. Sve i da nisu imale psihičke ili intelektualne smetnje, sada će ih imati. Prije devet godina pisala sam tekst o brizi o djeci s poteškoćama bez roditeljskog staranja. I u nemalom novinarskom stažu to je i dalje tekst do kojeg sam, s najvećom mukom došla, uz premalo sagovornika. Neki su samo spominjali deinstitucionalizaciju kao naučenu mantru, bez konkretnih prijedloga, pa nisu ni uvršteni u članak, dok su nerijetki, a odgovorni, pod različitim izlikama, odbijali govoriti.
U zemlji u kojoj se i lokalna i međunarodna politika vodi putem društvenih mreža, a ministri raspravljaju na Facebooku, ne čudi što ne postoji svijest o onima koji svoj život počnu i završe u institucijama. Mnogo nam je važnije hoće li se Dodik otcijepiti i zašto neće nego kako žive oni deprivilegirani i koliko se zloupotrebljavaju, u potonjem slučaju zlostavljaju, zbog vlastite nemoći i društvene nebrige.
Plašim se da će se sve na kraju pretvoriti u gromki aplauz onima koji su trgovinu djecom i silovanje “otkrili”, kao da im to nije dio posla, odgovornosti i obaveze. A onda će se, do novog slučaja koji će “uznemiriti javnost”, ovaj zaboraviti. U zemlji u kojoj je predizborna kampanja jedina konstanta i vodi se neprestano, s intenziviranjem u izbornoj godini, a takva je naredna.
Uvredljiv je i ignorantski stav različitih nevladinih organizacija posvećenih ljudskim pravima, kao i pojedinaca i pojedinki koji/e su u svakoj čorbi mirođija, pod uvjetom da je zamiješana međunarodnim donacijama s jasnim projektnim zadacima, koji očigledno ne obuhvataju prava maloljetnih djevojčica žrtava trgovine ljudima i silovanja.
U trenutku kada nastaje ovaj tekst, u Novom Sadu je, uz rijeke ljudi koje su se slile sa svih strana Srbije, obilježena godišnjica stradanja šesnaest osoba zbog pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici. Studenti i drugi odgovorni građani doslovno su uzduž i poprijeko prepješačili Srbiju zbog ovog zločina za koji još niko nije odgovarao. Sve i da Vučić ostane doživotno na vlasti, oni će znati i moći o tome govoriti potomcima, kako su bez ikakve kalkulacije, uz brojne rizike i fizički napor, bili na pravoj strani istorije. Mi ćemo bindžovati nove sezone serija i skidati s torenta filmove, ne shvatajući da živimo horor, pretvarajući se da se nije dogodila Jablanica. Da Nizame nikada nije ni bilo.
I kad sam kod nje, mnogo je “lakše” ustati i praviti proteste, makar i sami protiv sebe kao na primjeru bivše gradonačelnice Sarajeva, kada jedan nečovjek ubije ženu, nego progovoriti kada su politički vrh i dio akademske zajednice odgovorni za zločin trgovine ljudima i silovanja djevojčica. Neko je pametan, nakon novosadskog zločina, napisao kako svi stojimo ispod iste nadstrešnice. Stojimo, s razlikom što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da „neće na nas“.
